StoryEditor

Od Montpelliera do Drniša ništa nije moglo umanjiti sjaj i plemenitost svečeva lika. Zato je običaj da mu se utječu svi Drnišani

Piše Đuro Perlić
24. kolovoza 2020. - 11:17
ilustracijaĐuro Perlić

Kad god novinari pišu o proslavama svetaca koji su patroni pojedinih mista i gradova, uvik to bude opis kolko je bilo svita, kad je bila Misa i ko je piva na večernjoj fešti. Bude možda i poneki detalj o zogatulama šta se prodaju dici i kakva slika mnoštva.
Meni je srića da se puno sićan i pantin proslave blagdana Svetog Roka, zaštitnika Grada Drniša i onda kad službeno nije bijo patron, jer je patronom proglašen 1990. godine.

Proslave Svetog Roka jedna su od najlipših stvari kojih se sićan od najranijeg ditinjstva. Moja kuća je blizu crkvice i u njenom dvorištu znali smo ka mulci igrati obrane i navale. Crkvica je smištena pri vrhu Gradine. S terace isprid Crkve pruža se predivan pogled na čitav drniški kraj i Petrovo polje. I stvarno i simbolično Sveti Roko natkriljuje čitav kraj i tako svoju milost šalje svima. Crkvica se otvarala samo za blagdan, 16. kolovoza. Obvezno se išlo u Crkvu i nosilo munite za lemozinu.

Meni su čaroban prizor bile žene koje su na kolinima išle oko Svečeva kipa smjerno pribirući krunicu. U dvorištu bi bile postavljene ispovjedaonice di bi fratri obavljali svoju dužnost služenja Bogu i narodu Božjem. Nikada nismo pri tome razmišljali o samoj osobnosti Svetoga Roka. Mnogi se iznenade kad čuju da je on zapravo bijo Francuz rodom iz Montpelliera, rođen oko 1284. godine. Njegov otac Ivan i majka Liberija bili su ugledni i bogati ljudi. Tek u poznoj dobi Bog je uslišio njijove molitve i darovao im baštinika Roka. Kad je rođen, na njegovim prsima majka je odmah zapazila znak crvenog križa, a ta okolnost činila ga je majci još dražim. U dobi od 20 godina postao je siroče, odrekne se imanja i krene u Rim. U gradu Aquapendente učinijo je, uz Božji blagoslov, prvo čudo. Izliječio je bolesne od kuge koja je prijetila uništiti grad. Isto je to ponovio i u Ceseni. Na glasu svetosti stigao je i do Rima.

Svjetlost u tamnici

Poslije niza nevolja vratio se u rodni grad kao isposnik kojeg nitko nije prepoznao pa čak ni njegov stric koji je upravljao gradom. Stavili su ga u tamnicu a oko njegova tijela zračila je svjetlost. Svi su shvatili da je riječ o svecu. Umro je oko 1319. godine. nadnevka 16. kolovoza u dobi od 34 godine. Stric mu je sagradio velebnu crkvu u koju su preneseni svečevi zemni ostaci. Kip Svetoga Roka vrlo je prepoznatljiv. On uz habit nosi tikvicu, školjku, štap, pojas a uz njega je i njegov vjerni pasić. Vijesti o čudesnim ozdravljenjima od kuge po zagovoru i molitvi Svetoga Roka brzo su se raširile. Rodni mu je grad datum njegove smrti uzeo kao datum proslave svoga zaštitnika. Preko Venecije koja ga također štuje, kult Svetoga Roka došao je i u naše krajeve.

Tako je u Drnišu 1731. godine za epidemije kuge sagrađena crkvica posvećena Svetom Roku koji je spriječio stradanje Grada. Otada je Sveti Roko zaštitnik Grada i to je stalno osim za razdoblja od 1945. do 1990. godine. Crkva Svetoga Roka sagrađena je, kako to oduvijek biva, ljubavlju vjernika, a povijesne knjige posebno spominju dvije gospođe kao krsne kume Crkve Svetoga Roka. To su Franjica Theodosio i Anđela Gili.

Od Montpelliera do Drniša ništa nije moglo umanjiti sjaj i plemenitost svečeva lika. Zato je i lipi običaj da mu se utječu svi Drnišani i osjećaju ga svojim. One žene koje su na kolinima išle oko svečeva kipa bile su i supruge, majke, radile su u polju, u vinogradu, čuvale stoku, ništa im nije bilo teško. Vedrina i osmijeh nakon molitve govorili su sve. Obodrene novom snagom pošle bi svojim kućama.

16. kolovoza 1990. na zgradu Općine stavljen je reljef Svetoga Roka, rad Ivana Meštrovića. Ovo je mali podsjetnik na velikog sveca i sve dobro što je učinio Bogu i narodu. Nama, običnim smrtnicima, dovoljno je zapamtiti njegovu misao: Ljubav je potrebita za svaku dob i za svaku okolnost!

Izdvojeno

20. rujan 2020 14:29