Divna je bila ta subotnja "Šibenska noć". Pogotovu, kad se vodstvo Hrvatske od 2:0 poklopilo s velebnim vatrometom, kojim je označen početak 58. međunarodnog festivala djeteta. No, neovisno o vrijednoj pobjedi nad Nigerijom, ta subotnja večer je, po mom šibenskom i hrvatskom guštu, zaostajala za prošloljetnom zlatnom večeri hrvatskog vaterpola u Budimpešti. Za finalnom utakmicom Svjetskog prvenstva, kad je Hrvatska, poslije eliminacije Srbije, sjajnom igrom otela zlato domaćinu Mađarskoj.
Možda je dodatnu čar svemu davala činjenica da sam TV prijenos tog sjajnog uspjeha pratio na ćaćinu Žirju, zadnjem izdanku hrvatskog kopna prema morskoj granici s Italijom. Da ne govorimo o šibenskim emocijama, koje su proradile, kad sam se čuo s Ivicom Tuckom i Pericom Bukićem, tvorcima tog uspjeha. Vjerojatno sam pretjerao u lokalpatriotizmu, kad sam u tisku potencirao Tromilju, od koje je putovi vode prema zaseocima Tucak, Bukić, Slavica, Šupe i Badžim, kao inkubatorima uspješnih hrvatskih sportaša. Da ne govorimo o samo tri kilometara zračne linije do Bilica, odakle je ne samo nadareni nogometaš Duje Ćaleta-Car, već i majka Dražena Petrovića.
Bio bih, dakako, puno suzdržaniji da mi je netko šapnuo kako će godinu dana poslije u tim malenima mjestima srca osvanuti zloćudni transparent "Sve izgubili dabogda", adresiran na hrvatsku nogometnu reprezentaciju i HNS. Teško se mirim s istinom da su mladići iz tog kraja, koji se jednako iskazao u antifašističkoj borbi i Domovinskom ratu, podlegli negativnom utjecaju kvazimudraca, morbidnih sociologa i zabludjelih političara, koji u svom jadu lažu "da Hrvatska ne stoji uz svoju nogometnu reprezentaciju".
Nikad mi neće biti jasno što više tjera spomenutu skupinu konvertita na takvu antipropagandu. Niski porivi, privatni interesi, nedovoljna privrženost Lijepoj našoj ili nevjerojatno sljepilo u odnosu na tisuće Hrvata, koji su na različite načine i iz različitih dijelova svijeta stigli u Rusiju da bodre "vatrene". Spomenuti dušebrižnici kao da nikad nisu čuli za momke koji štede cijelu godinu da bi dvije svoje mjesečne plaće potrošili na praćenje reprezentacije.
Ne vjerujem da je itko u Portugalu na državnoj dalekovidnici, umjesto patriotske i nogometne teme kako će završiti susjedski dvoboj sa Španjolskom, forsirao temu o tome kako je nacionalni junak Cristiano Ronaldo zaradio uvjetnu zatvorsku kaznu, te da mora platiti porezni dug od 18,8 milijuna eura!? A mi smo, pogurani ljudima bez nacionalnog ponosa, prije Nigerije pokušali potencirati upravo takve teme.
Odgovor je umjesto bilo kakvog demantija stigao iz Kalinjingrada...
- Je li moguće da ste stigli u ovolikom broju - pitali su se domaći prijatelji sporta, kad su u toj ruskoj enklavi bili suočeni s velikim morem navijača s "kockastim" dresovima. Još precizniji odgovor dali su tim zlodusima Mario Mandžukić, Luka Modrić i ostali na travnjaku.
A ako se vratimo autorima transparenta "Sve izgubili dabogda", ne možemo izbjeći kršćansku "Oprosti im Bože, ne znaju što govore, ni što rade!" Dabogda progledali!