Friško frizirane gospođe plivale su tako da im se kosa ne smoči, suđe se pralo u moru i trljalo pijeskom, a po kabinama je pjevao Vice Vukov
Kupalište Jadrija kod Šibenika najpoznatije je po upečatljivim šarenim vratima mnogobrojnih kabina za presvlačenje. Veličina tih kabina varira - jedne su široke tek koliko i vrata i duboke otprilike dva metra, a druge nešto veće, dimenzija dovoljnih da u prostor stanu, primjerice, dva para kreveta na kat.
Iako malene, kabine su brojnim Šibenčanima već sto godina, koliko kupalište postoji, omiljeni ljetni boravak.
- Poanta kabine je da nemaš ništa. Kad nemaš ništa, imaš slobodu - govori Majda Dorbić, Šibenčanka koja je prije nekoliko godina napisala knjigu "Moja Jadrija". Ona je, kao i brojne druge generacije, prohodala na Jadriji te tamo provela dobar dio života. Jedan njezin rođak bio je i među inicijatorima izgradnje ovog kupališta. Sve ju je to potaknulo da za 95. obljetnicu postojanja tog mjesta zagrebe dublje u njegovu povijest i podatke sabere u knjigu.
Po uzoru na Otranto
Izdanje vrvi živopisnim pričama i crticama iz prošlosti.
Na jednoj od fotografija na sunčalištu je kantica privezana na uže.
- Služila je tome da je, dok se sunčate, možete ubaciti u more pa se zaliti da se rashladite - priča Majda, koja je revna šibenska kroničarka, pa trenutno radi i na knjizi o tamošnjem trgu Poljana. Pokazuje nam i fotografiju dječaka, sina njezine rodice, koji je na Jadriji bio sa školskom torbom na leđima.
- Bilo je dugo toplo ljeto, pa je on tražio od majke da ga upiše u školu u Šibeniku. Ona je to stvarno učinila. Bio je u Šibeniku dok je bilo lijepo vrijeme kako bi mogao ići na Jadriju. Kad je zahladilo, vratili su se u Zagreb - priča nam gospođa Majda.
Njezin praujak Petar Sunara bio je rođak Šime Grubišića, čovjeka za kojeg se danas drži da je utemeljitelj Jadrije. Grubišić je bio pomorac, kapetan na brodu, a jedan od gradova koji su mu ostali u posebnom sjećanju bio je talijanski Otranto, u kojem su na plaži postojale kabine. Pomorac je poželio takvo što imati i u svojem gradu. Nije sve, jasno je, mogao sam, pa je skupljao obitelj i prijatelje da mu pomažu oko tog velikog projekta.
- Najprije su napravili dioničko društvo, a onda obilazili šibenski akvatorij kako bi našli mjesto na kojem će napraviti plažu. U Šibeniku je, doduše, kao i posvuda, tada vladala tuberkuloza. Doktori su savjetovali šetnje po borovoj šumi uz more. I to je bio jedan od povoda za početak radova na ovom kupalištu - priča nam Dorbić o kupalištu koje je doista pošumljeno borovima, a poznato je i po velikoj količini biljke tamaris.
Kreveti na kat
Najvažnije u odabiru lokacije im je bilo da morske struje ne idu od grada. Našli su mjesto gdje je danas Jadrija, na njemu su bila zapuštena polja koja su bila u posjedu stanovnika otoka Zlarina. Komadi zemlje su se polako otkupljivali, a Šibenčani su vlastitim rukama gradili kupalište. Materijal su prevozili brodicama, a nije postojao jedan investitor, nego je svaka obitelj plaćala podizanje svoje kabine.
Prvo su napravili kabine koje su bile malih dimenzija, samo za presvlačenje. Danas je to najpoznatiji dio Jadrije koji je posljednjih godina postao i omiljena kulisa za fotografiranje, zbog čega danas Šibenčani za Jadriju govore da je instagramuša. Kasnije su se gradile i nešto veće kabine, koje su i dalje bile malene i skromne. Unutra su stali kreveti na kat, a obično bi se držali i (rasklopni) stolovi i stolice koje bi se iznosilo van za objede i druženje. Obroci su se uzimali u restoranu ili nosili od doma u potoprancama, kako se u Šibeniku zovu lončići "na katove".
- U kabinama se nije boravilo. Koristile su se za spavanje, presvlačenje, eventualno obrok i sklanjanje od lošeg vremena - prisjeća se Majda, koja objašnjava da se sav društveni život odvijao vani.
Nabraja nam još neke zanimljivosti: na Jadriji ima puno morskih konjica, kabine su napravljene od cementa pa bi se na krov bacala slama kojoj je svrha bila da ublaži vrućinu, nekada su ti mali "domovi" ili obilježeni brojevima...
- Oni koji nisu imali kabine bi se presvlačili ispod šugamana. E, to se pomno pratilo - smije se Majda prisjećajući se mladenačkih dana.
Ona više ljeti ne posjećuje Jadriju, nego odlazi u Srimu.
- Čula sam da se stara Jadrija po novom zove Donja Jadrija. Imam prijatelje koji su i dalje tamo. I dalje održavaju taj specifičan duh zajedništva, bavljenja sportom, uživanja u suncu i moru - govori.
A na Jadriju gotovo svakodnevno i dan danas odlaze Gordana i Bojan Krvavica. Oboje su rođeni 1941. godine i na Jadriji su oduvijek. Na tom su se kupalištu odvili neki od njihovih najsretnijih dana.
Bojan Krvavica pokazuje nam svoje fotoalbume o kojima pažljivo brine. Na jednoj je fotografiji kao dječak u moru, a u rukama drži dvije - tikve.
- Prije nije bilo naramenica koje bi pomagale djeci da nauče plivati, pa sam ja učio plivati na tikvama. Bilo je to ‘47. godina. No zapravo sam proplivao kad me ćaća bacio dublje u more: tu nije bilo oćeš-nećeš - priča nam uz smijeh šjor Bojan, pa dodaje: - I danas se najbolje osjećam u moru.
Osamdesetodišnji Gordana i Bojan Krvavica na Jadriji su oduvijek; svoje fotoalbume s mnogim povijesnim slikama Jadrije pažljivo brinu.
Otac gospođe Gordane, njegove supruge, bio je brijač i direktor frizerske zadruge koja je u Šibeniku imala više od sto zaposlenih. Iako se Gordana i Bojan tada još nisu poznavali - upoznali su se u gimnaziji, a počeli ljubovati pred maturu - Gordanin otac je prvi put ošišao Bojana. Poznati brijač i jadrijaš se dosjetio da bi valjalo otvoriti brijačnicu i u jednoj od kabina na Jadriji. To je i učinio, a nedugo nakon brijačnice u kabini do je otvoren i frizerski salon.
Mara Krnčević jedna je od autorica izložbe o stogodišnjici Jadrije koja će biti postavljena u Muzeju Grada Šibenika, a na istu se temu snima i film, za čije je potrebe pričala s više od 30 ljudi koji ne mogu zamisliti život bez Jadrije.
- Brojni su se prisjećali zanimljivih scena u kojima bi gospođe nakon frizure išle plivati pa bi se iznimno trudile da im se netom uređena kosa ne smoči - kaže Mara, koja dodaje da se stogodišnjica obilježava raznim programima kroz cijelo ljeto.
Pijesak za suđe
Gordana i Bojan prisjećaju se kako bi se na Jadriji pijati nakon ručka prali u moru, a ispirali pijeskom. Kabine sa stražnje strane imaju male prozore, pa bi se boce s vodom stavljale na konop u ravnini prozora kako bi ih propuh hladio. I oni pamte ručkove u prijenosnim lončićima, a nekad bi se, govore, jednostavno veliku teću stavilo u torbu. Na kupalištu je jedno vrijeme postojala i ambulanta.
Čest posjetitelj Jadrije bio je i Vice Vukov - tamo je dolazio još kao dječak - a nakon što je postao slavan premijerno je pjevao "Cigansku noć" po kabinama, a njegova bi pojava tu i tamo izazvala i koji ženski vrisak.
Kabine su se prije iznajmljivale, i to na godišnjoj razini. Postojala je tvrtka koja je brinula o njima, održavala ih. 40 godina su na Jadriji postojale samo kabine, a 1962. godine su se počele raditi prve vikendice. Bile su zamišljene kao proširene kabine, uz dodatak samo kupaone i kuhinje. Bile su veličine oko 20 četvornih metara.
Kabine su najprije bile privatno vlasništvo, da bi se nakon II. svjetskog rata nacionalizirale i iznajmljivale. Od Domovinskog rata kabine se više ne plaćaju. Spadaju u pomorsko dobro tako da nitko od ljudi koji borave u njima zapravo nema vlasnički list. Bila je velika potražnja za njima nakon Domovinskog rata pa su u njih ušli i neki koji u njima nikad prije nisu boravili.
- Kabine su takoreći posvojene. Nikada nismo čuli da netko, primjerice, prodaje svoju kabinu - kažu Krvavice, dodajući kako se one nasljeđuju iz generacije u generaciju.