StoryEditor
Fotođirpriča s tračnica

‘Dikod dođe, dikod i ne dođe...‘: napravili smo đir vlakom iz Šibenika do Perkovića i nazad, prugom koju je Arsen Dedić učinio besmrtnom

Piše Zdravko Pilić
5. lipnja 2022. - 18:40

-'Which railways is better? Croatian or British?' - pitam ja u vlaku Perković – Šibenik Bertia iz Brightona, engleskog turista, koji sa suprugom Mariom – ona je inače iz Japana – u njemu zatekao. A Berti, naočigled oduševljen i impersioniran putovanjem iz Šibenika prema Perkoviću i nazad, kao iz topa odgovara – 'Croatian! British Railways always late! Alwajs!' - veli mi Berti.

- 'A Japan Railways?' - pitam ja Mariu, i dobivam očekivani, ponosni odgovor.

- 'Japan Railwajs never late!' Japanske željeznice nikad ne kasne! Jer, da brzi Shinkansen, koji spaja japanske škoje Honshu, Kyushu i Hokkaido, i to brzinom od 300 kilometara na sat, ne dođe po redu vožnje, netko biostao bez glave.

I to ne zato što bi netko od nadređenih nešto brzo poduzeo, nego bi odgovorni jadnik sam sebi presudio! U svakom slučaju, sad imamo crno na bije lo da naše Hrvatske željeznice nisu najgore na svijetu. One kasne ponekad, a ponekad im se jednostavno dogodi da – vlak ne dođe.

image
Nikša Stipaničev/Cropix

Vi ga jednostavno čekate, a njega nema. Ne kasni, nego jednostavno neće doći, kao što nije došao u utorak ujutro ovaj isti vlak koji iz Šibenika kreće prema Perkoviću u 4,47 sati ujutro.

Dignula se naša čitateljica u rano jutro – ili gluho doba noći, kako hoćete - došla do kolodvora, misleći kako će nakon pola sata vožnje do Perkovića negdje najkasnije u 5,30 presjesti u drugu kompoziciju za Split. Ali, čekala je Godota.

Vlak za Perković naime, kako je ispričala našim novinarima, uopće nije pošao sa šibenskog kolodvora tog jutra. Razlog je banalan, čudnovat, ali propis je takav - kondukter tog jutra nije došao na posao, a kada posada nije popunjena, kompozicija ne smije prometovati.

I sad ti čami čekajući! I nije to usamljen slučaj. Jednom je veli sugovornica, zaspao strojovođa pa nije došao na posao (!), a prošli tjedan, zbog teške nesreće kada je vlak pregazio čovjeka na pruzi, kompozicija iz Šibenika također nije pošla za Perković.

I sad, ako ste vi radni narod, pa putujete na posao u Split, kao naša čitateljica, koja je željela ostati anonimna, ili njezina suputnica, studentica koja je zakasnila na ispit – ajme.

Berti i Maria su turisti. Oni su u Šibenik dođli jer im se u subotu ženi prijatelj, Britanac, i to baš u Šibeniku, za jednu našu domaću, šibensku curu, Anu, pa su ove dane odlučili iskoristiti tako što će ići okolo i upoznati Šibenik i okolicu. Vlakom, nego kako! U Europi je to uobičajeno. Krenuli su u petak, kao i svi mi, u 11 sati i osam minuta, vlak točan u sekundu. Putnici nam vele da je obično točan. Kad dođe, i ako dođe! Zezaju se sad i oni.

image

Maria i Berti iz Engleske

Nikša Stipaničev/Cropix

-'Čujte, u nas u Ceri, ovaj vlak koji prometuje na relaciji Šibenik – Perković – Unešić, pa se vraća nazad, bio je u šest sati i sedam ili osam minuta ujutro. I to je nama zgodno, dođeš u Šibenik, obaviš ono što imaš, ideš doktoru, ili kupiš nešto, i onda se s ovim u 11 sati i osam minuta vraćaš kući, mi smo gori u Sunarama. I da vam kažemo nije to ni skupo, 14, 15 kuna vam je karta, 23 kune povratna, mi imamo 50 posto popusta. Šta ćeš za te novce, dovede te do kuće. Imamo pješačit još jedno 20 minuta od stanice, ali da se to izdržat. Kući dođemo u podne i 20. Znači, vozi jedno sat i deset minuta. I to je OK. I to što se zna desit da zakasni, i u dolasku i u polasku. Ali, najgore je šta se zna desit da i ne dođe!. Pa, se onda vratin kući. I velin sam sebi - Danas nećeš ić nigdi! To je tako, u našoj državi' – veli nam jedan od malobrojnih putnika dok čeka u Šibeniku polazak vlaka.

Desetak ih je, veli, obično, dvadesetak uvrh glave. Neki od njih sjede na kolodvoru koji je vidio i bolje dana. Najviše ih izađe u Perkoviću, manje ih produži do Unešića. Nešto je življe kad onaj jutarnji što dolazi u dvadesetak minuta prije sedam sati stiže u Šibenik jer vozi s Perkovića djecu u školu. I ponekog na posao. Rano ujutro putuju samo oni koji moraju.

image
Niksa Stipanicev/Cropix

Poput Danice Višić udove Mate, koja se u petak ujutro digla u 4,30 da bi prispjela na vlak u šest. Sva je sreća da je uspjela kod doktora stići na red, obaviti pregled i uhvatiti ovaj u 11,08 minuta. Inače bi se vratila tek u 16,30, kad ima prvi putnički.

Nije ni njoj karta skupa, ima i ona popust, pokojni joj je muž čitav svoj radni vijek proveo na željeznici, nego se i ona žali na veze. Linije prema Unešiću su rjeđe nego prema Perkoviću. Oni imaju svaki čas, mi ne, veli Marija koja je umirovljena prosvjetna radnica, 76-godišnjakinja.

Živi sama, djeca su joj u Kaštelima, dođu vikendom, oni i šestoro unučadi. U Unešiću joj je sve na dlanu – i ambulanta, i pošta i trgovina. Ali, daleko je to od idile. Unešić, koji je nekoć nalikovao na mali gradić u zagori, opustio je skroz. Ima nas još par starčadi, a prije je to sve bilo puno. Kad je osnovna škola otvorena 1964. godine bilo je 1 200 učenika! A danas ih je niti 60! I to s područnom školom u Mirlović Zagori! Unešić je uvijek bio vezan za vlak, prugu, željeznicu, kao i Unešićani. Ne samo da mi je pokojni muž bio željezničar, nego i otac mu, i djed. A kako njegovi, tako i brojni drugi.'

A u te brojne druge, mada nije iz Unešića, nego je iz Perkovića, spada i Ive Celić. I on je život proveo uz prugu čiji je pjesnik Arsen Dedić – nitko nikad nije niti će opjevati Perković kao što je on. Mirita spomenik na peronu 'kojim kreću od davnina', naši šibenski snovi, od Perkovića preko Knina. U pozi - sidi i čeka.

Peron je, uostalom, još uvijek isti kao onda kad je on putuvao njim, kada je na njemu dočekivao Okudžavu, ispraćao djevojku iz mog – svog – našeg kraja. Eto, Ivan je u Šibenik u petak ujutro, nešto prije sedam, skoknuo do bankomata, pa onda malo do pazara, napravio đir, i s ovim u 11,08, evo ga doma. I bolje volje je odma!

- 'Nema bankomata u Perkoviću? Nema! U penziji sam, željezničarskoj, ima jedno dvi godine, 43 – 44 godine sam radio, aktivno. S beneficijama i više. Mi željezničari imamo za 12 miseci 16 staža!' - priča Ivan, koji se svojim željezničarskim popustom vozi za 7 kuna i 20 lipa. Tamo, i 7, 20 vamo. Može li jeftinije? Ne može nikako! Kakva nam je željeznica? Dobra! Kad čovik vidi sve u državi, onda teško da može bit bolja! Takva je kakvo je sve! Evo, sad je u ovom vagonu, s jedno 80-ak mista popunjeno njih jedno dvadeset, trideset posto A prije, je znate bilo 6 – 7 vagona, onih koji su imali 60 -ak mista. I sve puno. I ne samo puno, nego su ljudi stajali na nogama. Kreneš s Perkovića i već na ovim prvim usputnim stanicama, Ripište, Dabar, nemaš di sist! Danas je to nezamislivo! Sve đaci i radnici! Onda bi se vozilo 40 minuta do Šibenika, a sada 32 minute. A znate zašto? Jer je tribalo čekati na Ražinama više od pet minuta da se onaj pusti narod šta je radio u TLM-u iskrca!' - veli nam Ive.

U tvornici aluminija radile su tada na tisuće radnika tih osamdesetih godina prošlog stoljeća. A na ranžirnom kolodvoru u Ražinama kačili su se teretni vagoni, kompozicije, s milijunima tona robe koja je išla iz šibenske luke, prema Kutini, Petrokemiji, umjetna gnojiva za 'Zorku' Šabac, za Makedoniju, Grčku, Mađarsku. Danas je to sve simbolično. Ima nešto umjetnih gnojiva za Kutinu, i to je to. Nekako je to išlo do rata, a onda se sve to razvodnilo.' - pričamo s Ivom, koji je željeznici zahvalan što je hranila njega, obitelj s dvoje djece, a na koncu i na mirovini koju je na njoj zaradio.I zadovoljan je s njom, što je rijetkost u nas, gdje svatko kuka i žali, i misli da je trebao dobiti više.

image

X

Nikša Stipaničev/Cropix

Jakov Skelin radio je pak u Remonta, i on je u mirovini, i on će napuniti 80 -tu u desetom misecu.a pošto je petak, u Šibenik je s 30-ak kilometara udaljen Perkovića otišao na peškariju, po frišku ribu. Karta je i njemu 7 kuna i 20 lipa, di ćeš jeftinije. Da ide svojim autom, skuplje bi ga parking došao. Odeš kod zubara, doktora, zadržiš se par sati, puta deset kuna parking, tridesetak kuna, isto toliko goriva, šezdeset. I onda je bolje otić vlakon kad se ukaže potriba. Ispadne najpovoljniji. Autobus je skuplji, 25 kuna u jednom pravcu, 25 u drugom. I tako bi to bilo. Željeznica je još uvik povoljna i dobra, za po ure si tamo, i za po ure kući, nazad!'

Kako je ljudima koji nekim čudom rade, pa na posao putuju vlakom, u Šibenik? Njima je nikako, baš nikako, veli nam jedna putnica. Mjesečni je pokaz 450 kuna, ali što vrijedi. Ujutro kasniš, ovi šta rade u TLM-a počinju u šest, a prvi vlak je u šest manje deset. A u popodnevnu smjenu kad odeš, nemaš se s čim vratit, ako te poslovođa ili gazda ne pusti teke ranije. 'Vlak za nazad kreće u 20,28 iz Šibenika, a ja radim na Ražinama, do 20,30. Da mi šef nema razumijevanja, pa me pusti ranije, ne znam kako bih. Svi kasne na posao. A kasne i vlakovi, kako ne. Osobito ljeti, kad počnu stizati ovi turistički vlakovi iz Češke na Perković, prema Splitu, nagibni kasni i po pola sata. Svi su bitniji od nas, pa čekamo i po pola sata. Najgore je vikendom, subotom i nedjeljom, kad nemamo nikakvu vezu. Možemo eventualno otić, ali se nemamo s čim vratit i obrnuto. Jesmo, žalili smo se, kako nismo, HŽ-u, govorili, ali nikakve koristi od toga. Oni imaju svoj red vožnje, i to je to! Neće ni od ovog šta vi pišete bit nikakve koristi, al eto, malo sam vam se barem izjadala!' - veli nam NN gospođa s Perkovića. Ime – ništa, slika ništa

image
Niksa Stipanicev/Cropix

Zatekli smo u ovom vlaku, koji u 11.40 dolazi u Perković i jednu mladu Šibenku koja studira u Splitu, prva je godina učiteljskog smjera na Filozofskom fakultetu. I za vlak je saznala priko momka. Koji je lani putovao iz Šibenika u Split preko Perkovića. - 'U 12,20 imamo presjedanje za Split, i tamo sam u 13, 20, eventualno 13,30. I to me izađe oko 22 – 23 kune. Što je stvarno jeftino za relaciju Šibenik – Split jer je sada bus 70 kuna na istoj relaciji. A studenti koji imaju prebivalište u Splitsko – dalmatinskoj županiji, njima je vlak mukti, dok mi iz Šibensko – kninske plaćamo 50 posto. Nadam se da će se i naši sjetit subvencionirat kartu. I znate što ću vam reći. Ugodno je u vlaku, udobnije nego u busu, komodnije, još kad bi se malo uložilo u ovaj stari šibenski vlak, što vozi do Unešića, da bude barem približno kao ovaj što presjedamo u njega, što ide do Splita, bilo bi još i bolje.' - priča nam cura koja je 2002. godište. Iz Splita se obično vraća u sedam sati navečer, 19.45 kreće i u kući je u Šibeniku u deset manje kvarat, 21,45, što je prihvatljivo. Presjedanje se ne čeka puno, minut dva. Puno je kraći put vlakom nego busom, osobito sad ljeti kad bus vozi dva, dva i pol sata. Osobito kad u vlaku radi klima! Još kad bi imali u vlaku wi – fi! Ali, sve se to da podnijeti, samo je grozno kad se kasni. A zna se kasniti...

A dok wi – fi ne stigne, naš srednjoškolac Mate će onih pola sata vožnje do Šibenika iskoristiti da ponovi kemiju. Završni je ispit, provjera. I ako dobije dva, zaključit će mu – tri! Upri, Mate, nećemo ti smetat! A mi, koji smo iz Perkovića nazad krenuli u 13,06 minuta, u Šibenik stižemo točno po redu vožnje, nakon 32 minute, u 13,38 sati. Ako mislite da se HŽ potrudio zato što su u vlaku bili novinari, krivo mislite. Ukrcali smo se kao obični putnici, skoro kao tajni kupci, nitko za nas nije znao, ni kondukteri, ni drugo osoblje, dok nas nisu u vlaku vidjeli. A sve je štimalo kao sat. Što znači da nismo ni mi baš uvijek najgori. Eto, i Berti će, koji se vratio s nama u Šibenik ponijeti najljepše impresije s kratkog putovanja do Perkovića i nazad, uvjeren da smo bolji od British Raila. Ili barem od Indian Raila. Ako ništa drugo, u našim kupeima ima sigurno više mjesta, i ne sjedi se na krovovima. A što se Marie tiče, njegove žene koja je iz Japana, vjerovatno bi njoj, da se tog utorka, kada vlak nije došao, zato što je kondukter zaspao, to sve skupa bilo jako teško prevesti na – japanski. Vlak nije došao?! U japanskom vjerovatno nemaju za to riječ, niti u pismu za to slikovnu oznaku...

image
Niksa Stipanicev/Cropix

Ali, zato je željeznička stanica u Perkoviću prekrasna. Živi muzej na otvorenom, u kamenu, drvetu, i gusu, lijevanom željezu. I danas 2022. izgleda potpuno isto kao i prije sto godina, kada su na austro – ugarskim željeznicama, u kušet kolima budili prijestolonasljednika – 'Ustaj Ferdinande, idemo za Sarajevo!'. Da ga ovi iz UNESCO-a vide, odmah bi ga uvrstili u svoj popis materijalne kulturne baštine čovječanstva. I stavili pod zaštitu. Ali, mi to uspješno radimo i sami, i bez njihove pomoći. Ne diraš ništa na njemu otkad ga izgradiš, pa tako jedno 150 godina.

image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image

X

Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image

Maria i Berti iz Engleske

Nikša Stipaničev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Nikša Stipaničev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
image
Niksa Stipanicev/Cropix
28. lipanj 2022 23:21