Povijesni je to događaj za Split (ali i za Bari, iz kojega se do sada trajektom moglo u Dubrovnik, ne i u Split), i dokaz da Marko Polo ne mora biti “kamen spoticanja” između Hrvata i Talijana, nego velikan moreplovstva koji nas – povezuje.
Naravno, neosporna je činjenica da je Marko Polo bio naš čovjek, Korčulanin, no u ovoj konstelaciji bitan je istoimeni trajekt, najveći iz flote moćne “Jadrolinije”, koji će odsad i Split spajati s talijanskim jugom. Hej, s Barijem!
”Marko Polo” ima mjesta za puno putnika: 1084 ljudi, 265 vozila i 157 kabina s ukupno 570 kreveta. Na prvom, povijesnom isplovljavanju iz Splita za Bari 8. svibnja bilo je u njemu stotinjak onih koji putuju (i naša malenkost među njima, naime tim reporterka & fotoreporter) te tridesetak vozila. Predaja kaže da se “prvi mačići u more bacaju”, no svi smo mi sretno stigli, a rentabilnost nove trajektne veze bi, unatoč nevelikom prvom odazivu u predsezoni, također trebala u budućnosti biti neupitna.
Prvi su putnici počeli pristizati na ulazak u “Marko Polo”, a prije partence u 22 sata, već u sumrak. U skupini motociklista iz Slovačke najpričljiviji je Erih Hojcus iz grada Levicea, koji je zadovoljan jer su slučajno “uboli” baš ovu liniju.
– Bili smo kod prijatelja u Tisnom (Murter, nap. a.). Sad ćemo preko Barija na Siciliju – informira nas Slovak.
I biciklistima iz Češke izvrsno je sjela baš ova trajektna spona. Oni su Pavel Kafka i Pavel Pacner. Kafka izvrsno govori talijanski, pa nam iznosi itinerar putovanja na dva kotača.
– Prošli smo 838 kilometara od Brna preko Austrije, Mađarske, Slovenije i Zagreba, u osam dana. Konačni nam je cilj iz Splita preko Barija doći do San Giovanni Rotonda, do groba Padre Pija. Vratit ćemo se ipak automobilom; vozit će nas prijatelj, sve je dogovoreno – Kafka će zadovoljno.
Isplativa linija
– Nismo ni znali da postoji ova linija, super! Tražili smo Bar (Crna Gora) – Bari (Italija) na internetu, i naletjeli na ovo! I još prvi plov; stvarno se osjećamo kao dio povijesti – vedro će par iz Slovenije, Irena Kramarić iz Metlike i njezin partner, Ljubljančanin Primož Gros.
Oni putuju kamperom već desetljećima; 74-godišnji Primož umirovljeni je radnik slovenske “Iskre”, a Irena (68) je bila kozmetičarka. Krasi ih avanturistički duh, obišli su cijelu Europu kamperom, ali nekako im je najdraže spustiti se do mora.
– Lani smo bili u Grčkoj, sad je ruta bila Ljubljana – Paklenica – Brodarica – Split – Bari, pa ćemo dalje prema Siciliji bez nekog posebnog plana. Spavamo gdje nam se prohtije, kamper je idealan za umirovljenike jer se putuje jeftino i opušteno. Samo treba imati vremena, a njega imamo napretek – govore nam Irena i Primož u udobnim foteljama kod brodske recepcije. Uskoro će na spavanje u svoj kamper.
Na jednom od brojnih aviosjedala noć će provesti i simpatična umirovljenica Jadranka Škunca iz Kaštel Štafilića.
Sedamdesetogodišnja Jadranka iskusna je putnica, voli istraživati, barata suvremenim online alatima, koristi povoljne opcije, genius-popuste i slično. Često putuje u talijanski grad Lecce na jugu, stoga toplo pozdravlja novouvedenu trajektnu vezu. Za nju je – kao naručena!
– Oduševljena sam ovom novitadom; ranije sam morala ići u Dubrovnik na trajekt, što je, dakako, napornije i skuplje. Ovo je sjajno! – iznosi Jadranka, koja se fino ušuškala na sjedalu ispred televizora. Noćni plov ne pada joj teško, ima svoj putni “kušinić”, gleda program do nekih ponoć i pol, onda “ubije oko”, a čestito se naspava kad stigne u apartman u Lecceu. Tamo su joj dobri prijatelji, a ona voli “svoj komod”. Prije Leccea i drugih gradića koje će istražiti na ovoj ruti, zna se: kava i kroasan u omiljenom kafiću u Bariju.
– Poznajem Bari kao svoj džep, i jako ga volim. Ova linija se isplati: aviosjedalo sam platila 74 eura (obična palubna karta je šezdesetak eura, a kabina oko 130 eura, nap. a.), još deset eura platit ću brzi vlak do Leccea – on se nalazi na samom “taku” od talijanske čizme. Zapravo je, moram reći, najjeftinije putovati avionom iz Zagreba do Brindisija, aviokarta s prtljagom stoji samo 43 eura plus 20 eura autobusna karta Split – Zagreb. No, treba potrefiti taj let; sad mi se ova trajektna linija dobro uklopila u željeni termin.
Retro-ugođaj
Jedva čekam popiti kavu i pojesti kroasan prvog sljedećeg jutra u divnom Lecceu, koji zovu Mala Firenza. Onda ću put drugih gradića, i to onih na Jonskom moru. Idem u Galipoli, Alberobello i Locorotondo – veli nam šarmantna Jadranka, koja s punim pravom uživa u svojim zlatnim godinama. Djeca i unuci već su poodrasli – a ona još “kao cura”!
Putnici dolaze na “Marko Polo” s povjerenjem u posadu, kako to već biva, “na neviđeno”; mi smo se, pak, uvjerili da se o svima na brodu skrbi najbolji tim koji možete zamisliti!
Mladi “barba”, naime 34-godišnji kapetan Marko Novoselić s Iža, profesionalac je za poželjeti, dok je za koordinaciju između svih brodskih čimbenika također zadužen prekaljeni profesionalac, 54-godišnji “komesar” (tako ga, kolokvijalno, nazivaju), hotelski menadžer Zoran Simanović iz Rijeke. Ima impresivno višedesetljetno iskustvo plovidbe na inozemnim kruzerima i brodovlju svijeta, zadnjih godina “Jadrolinija” ima sreću takvog čovjeka, pak, imati u svojim redovima.
Za sektor konobara, nadalje, zadužen je glavni među njima, šef sale Ratko Radović s Vira. Oni su “vitalni organi” svake plovidbe, njima je trajekt drugi dom, a gradove talijanske obale poznaju kao svoj džep.
Moramo reći da je plovidba trajektom “Marko Polo” – onima koji je još nisu iskusili – sjajno iskustvo, pogotovo ako ste ljubitelj retro-ugođaja. To je vremeplov u sedamdesete i osamdesete godine (brod je proizveden početkom sedamdesetih i interijer još zadržava taj štih), brodska varijanta Orient Expressa na hrvatski način, kapsula vintage-glamura u kojoj ćete se poželjeti zadržati. U salonima još uvijek ima zrcala, mesinga, pozlate i umjetne paprati, restoranske sjedalice prilagođene su – kao i ostalo – brodskim prilikama. Teške su, s dizajnom iz osamdesetih; dok sjedite, čini vam se da će odnekud izletjeti Roger Moore kao James Bond u filmu mediteranskog šarma “Samo za tvoje oči”.
No, umjesto Bonda ukazat će vam se susretljivi, dostojanstveni konobar “stare škole”, jedan od onih koji još nose bijelu košulju, tamni prsluk i bijeli tavajol preko ruke. Ratko, šef sale, jedan je od takvih. U moru novovalne, ležerne mlađarije koja poslužuje u restoranima, osoblje u restauraciji “Marka Pola” podsjeća na profesionalne batlere, konobare kakvih više nema nigdje drugdje! Uz “a la carte” dio, tu je i povoljnija varijanta self-servicea koju supervizira glavni kuhar Davor Radović.
Bolonjez za 7,30 eura
Meso na razne načine forte je ponude restorana, sve se friško nabavlja na kopnu kod uhodanih kooperanata, cijene su vrlo korektne – od špageta bolonjeze za 7,30 eura do miješanog mesa sa žara (12,21 euro) ili pak bifteka kao jednog od najskupljih delicija u ponudi, cijena porcije je 16 eura. Napomenimo da se na trajektu može i doručkovati kao u dobrom hotelu.
Za one koji nisu baš od “mesine” za večeru tu je pak salata od morskih plodova za cca osam eura, tuna s povrćem za manje od šest eura ili pladanj odličnih sireva za osam eura. I jelovnik je pomalo “retro” u najboljem smislu riječi: nema tu “pjenica od cikorije” i “ujušaka & ugrušaka od monadi”, nego jela koja svi poznajemo i od kojih se čovjek čestito najede.
Vozači kamiona siti i zadovoljni cokću čačkalicom u ustima dok iz self-servicea prelaze u prostrani kafić na još jedno pivo (i malo televizijskog programa putem satelita) prije spavanja, u a la carte dijelu uz dobro vino guštaju oni kojima se nikamo ne žuri. Novitada je jedino da u interijeru više nigdje nema pušenja, za dozu tog poroka treba izaći van.
Doduše, u kabinama još stoji natpis “zabranjeno pušenje u krevetu” (što sugerira da je nekoć u ostatku kabine možda bilo i dopušteno), te da se “medicinske igle ne bacaju u koš”. Sve vrvi reliktima prošlih vremena, od znakova upozorenja do svih nijansi luksuza, riječju: putovanje trajektom “Marko Polo” samo je po sebi doživljaj!
U fino ugođenoj, prostranoj brodskoj kavani s prozorima koji gledaju na noćni beskraj Jadranskog mora nalazimo putnike iz Rijeke: Maju Palčić i Sanjina Maržića. Iz Rijeke su najprije došli do Zadra, pa će preko Splita do Barija i dalje po Apuliji.
– Radimo u IT sektoru, malo smo na godišnjem – vele.
Šteta je zaspati
Maju i Sanjina nismo pitali hoće li spavati u kabini ili drugdje na brodu, zapravo je na “Marku Polu” toliko lijepo da je šteta spavati! Za sve koji misle suprotno i preferiraju pravi odmor tu je – recepcija za kabine. Ključevi se preuzimaju kod šefice Tanje Božić, recepcionarke iz Stubice, ali za svaku informaciju i pomoć priskočit će bilo tko od susretljivog, ljubaznog tima koje na oku drži “komesar” Simanović. Sve pohvale!
U Bari smo uplovili u ranim jutarnjim satima, devetog svibnja proljeća Gospodnjeg 2023. Mali događaj za čovječanstvo, ali velik za Splićane i za one koji iz Splita idu na – nikad nam bliži – jug Italije. U splitskoj trajektnoj luci još stoji natpis “Split – Ancona” na internacionalnom gatu, ali ne još zadugo – dodat će mu se i veza s Barijem, koja će prometovati prema redoslijedu koji će se uspostaviti prema naknadnoj procjeni, a bit će dostupan na internetskim stranicama našeg najvećeg brodara.
Mirno ti more, naš “Marko”!