StoryEditor
Roditelji i djecaMašta i fikcija

Poznati književnik Kęstutis Kasparavičius savjetuje roditeljima: Čitajte djeci bajke, bit će zanimljivije i pametnije osobe

7. rujna 2020. - 14:28
Shutterstock

Hans Christian Andersen sigurno je najomiljeniji dječji pisac, jer su njegove bajke poput "Male sirene", "Ružnog pačeta", "Snježne kraljice", "Djevojčice sa žigicama"... osvojile srca mnogih mališana još u vrijeme kad nisu znali čitati, ali su im ih čitali roditelji, bake, djedovi... Ovogodišnju okruglu obljetnicu rođenja slavnog pisca Međunarodna unija autora omladinske i dječje književnosti (IBBY) iskoristila je kako bi potaknula dječje čitanje i ljubav prema knjigama.

Svake godine jedan od odjeljaka IBBY-ja dobije priliku pripremiti plakat i poruku, a ove godine ta čast pripala je litavskom dječjem piscu i ilustratoru Kęstutisu Kasparavičiusu.

Litavski pisac poručuje da nam knjige pomažu i da ne žurimo:

"Svijet knjiga je širom otvoren, stvarnost u njemu proizvoljno je isprepletena s fikcijom i maštom. Ponekad više i ne shvaćate jeste li primijetili u knjizi ili u životu kako su prekrasne pahuljice snijega koje se tope na krovu, a bobice nisu samo lijepe, već i gorke. Tko zna jeste li zapravo ležali usred ljeta na travi, a zatim prekriženih nogu gledali kako oblaci lebde nebom ili ste o tome samo čitali u knjizi. Knjige nam pomažu da ne žurimo, knjige nas uče promatrati, knjige nas pozivaju, ustvari nas samo prisiljavaju na sjedenje. Najčešće ih čitamo sjedeći, stavljajući ih na stol ili na koljena, zar ne? Jeste li i tijekom čitanja primijetili nešto neobično, naime da knjiga također bulji u vas? Da, da, i one mogu čitati! Čitaju s vašeg čela, s obrva, iz uzdignutih ili spuštenih uglova usana, a više vole čitati iz vaših očiju. Prepoznaju svojim očima znate li što čitate! Knjiga na koljenima sigurno nije dosadna. Međutim, onaj tko čita, bilo dijete ili odrasla osoba, sam po sebi je mnogo zanimljiviji od onog koji se boji držati knjigu u rukama i koji stalno žuri, jer nema vremena sjesti i pogledati oko sebe", poručio je Kasparavičius, koji je nominiran za Nagradu "Hans ​Christian Andersen" i Memorijalnu nagradu "Astrid Lindgren", autorice planetarno popularne "Pipi Duge Čarape". Neke njegove bajke prevedene su na mnogo jezika, pa i na hrvatski jezik, tako da na policama s knjigama možemo pronaći "Malu zimu", "Glupe priče", "Nestalu sliku", "Lijenozemsku"", Kratke priče" i "Podvodne priče".

Riječ je o vrlo čitanom i cijenjenom autoru koji svojim stilom, u kojem je sve moguće (kuće hodaju, pingvini nose kravate, čekići pjevaju, na ljudskim glavama umjesto kose raste cvijeće…), osvaja male i velike diljem svijeta.

Tako nam knjige pomažu da ne žurimo. Bez obzira na to koju knjigu nudimo svojoj djeci, pokušajmo održati kulturu čitanja. Vodimo djecu sa sobom u knjižnice i knjižare, pokušajmo im čitati priče, a kad već čitaju, ohrabrite ih i pomozite im da odaberu odgovarajuće knjige. Ovo će vam pomoći razviti komunikacijske vještine, proširiti vokabular i povećati maštu. "Ako želite da vaša djeca budu pametna, pročitajte im bajke. Ako želite da budu još pametniji, pročitajte im još bajki ", jednom je rekao Albert Einstein.

Iskustvo jedne mame

Teta u vrtiću zabrinuto me upitala, mene, mamu četverogodišnje djevojčice: Ko je Nela?

– Nela?... Ne znam ni jednu Nelu. Zašto pitate?

– Ma čujte, L. danima već spominje tu Nelu, i bježanje, i zločeste ljude i da je bila bolesna i da je skoro umrla... Znate, djeca to slušaju, pitaju... Ona kaže da je Neli neki Staša dao lijek... Mislim, nisu vam valjda u kući lijekovi djeci nadohvat ruke...
Nije bila stvar ni u čemu takvom. Teta samo nije čitala prekrasnu knjigu za djecu "Kroz pustinju i prašumu" poljskog spisatelja Henryka Sienkiewicza, kao što ju je čitalo moje dijete. Zapravo, nije ni ona – naizmjenično smo joj tjednima, možda i mjesecima, knjigu navečer čitali njezin tata i ja.

U to vrijeme, kao četverogodišnjakinja, ona nije znala čitati, ali je već imala višegodišnji staž "čitanja" slikovnica tako što smo joj ih mi čitali, prepoznavanja likova, situacija, događaja, riječi... Zapravo ne znam kako smo odlučili s kratkih bajki i priča prijeći na knjigu i to baš "Kroz pustinju i prašumu". Možda zato što je ona ostavila snažan dojam na nas, njezine roditelje, iako smo je mi sami čitali u kasnijoj dobi djetinjstva.

U knjizi "Kroz pustinju i prašumu" radnja se zbiva u Africi u vrijeme gradnje Sueskog kanala; osmogodišnju Nelu i 14-godišnjeg Stašu, djecu dvojice inženjera, Engleza i Poljaka, oteli su "zločesti ljudi" (Sudanci koji su se na taj potez odlučili iz političkih razloga). Njihov put preko Sahare i dalje prema jugu, pokušaji bijega i bijeg, Stašina briga za malu prijateljicu, prijatelji koje su putem upoznavali, pustolovine u koje su upadali, slon kojeg su spasili, život u deblu velikog afričkog baobaba, davanje kinina koji je Nelu izliječio od malarije, Stašina požrtvovnost... Sve su to slike koje su petnaest godina kasnije ostale u sjećanju sad odrasle djevojke. Zapravo, zauvijek joj je, kaže, ostao dojam da je bila u Africi.

Djeci u vrtiću pričala je o onome što je navečer pažljivo slušala. A djeca su onda – bilo bi zanimljivo da ih je netko slušao i pratio – prepričavala te pustolovne priče koje su dospjele i do tete. I zbunile je.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

27. veljača 2021 08:02