StoryEditor
Prostorijasvega tu ima

Posjetili smo kreativnu Makaranku čije fantastične košare izgledaju kao da su sad stigle od nekog afričkog plemena: Stalno nešto petljam s rukama

Piše Olgica Ivić Grizelj
27. rujna 2020. - 18:33
Ivo Ravlić/Cropix

Branka Andrijašević je, kaže, u mirovini, no sudeći po onome što sve radi, ne bi se reklo da je ovoj ekonomistici život u fazi mirovanja. Kod nje smo vidjeli prave domaće afričke košare napravljene od papira, plastike, tkanine, zatim posude od betona, nakit od papira, ilustracije za ukrašavanje zidova...

Svega tu ima, a Branka nam je odmah objasnila o čemu se radi.

– Bavila sam se marketingom, ugostiteljstvom... Sad sam u mirovini, bavim se turizmom i hobijima, i uživam pomalo u tom sporijem ritmu i svemu što se nađe na dnevnom horizontu.

No, ne bi se ni moglo reći da je njezin ritam sporiji s obzirom na sve što radi.

– Kad bolje razmislim, otkad znam za sebe, stalno nešto petljam s rukama. Oduvijek sam nešto izrađivala, stotine stvari od različitih materijala – male broševe, ogrlice, ilustracije, posude od keramike, papira, betona i tekstila.

Prvi "ozbiljniji" pothvati počeli su još dok su djeca bila mala, tad su krenuli mali broševi od fimo mase – izrađivala sam zgodne autiće, kućice, bio je to pravi hit! Osim što su sva djeca mojih prijatelja bila okićena, i jedan je dućan dječje odjeće naručio 200 broševa... I to je bio poticaj za dalje. Oduvijek su te stvarčice nailazile na potvrdu i interes okoline, valjda me to tjeralo naprijed, u nova istraživanja. Gledam oko sebe i inspiracija me uvijek pronađe, materijali su svuda oko nas.

Kad radi, gdje, koliko joj vremena treba za izradu svojih proizvoda...
– Radim kad god stignem, a kad se "zaigram", nema ni ručka ni večere. Kako i živim na nekoliko lokacija, ljeti na jugu, a zimu više provodim u Zagrebu, uspjela sam u svakoj od njih stvoriti neki svoj mali kutić "kreativnog kaosa", u kojemu caruju boje, oblici i nered na stolu, a u kojem se samo ja snalazim. I to mi je u svakom slučaju uvijek najdraži kutak doma. Tu dođem po svoj mir i zen-vježbe.

image
Ivo Ravlić/Cropix

Pitamo i gdje je naučila sve tehnike kojima se koristi.

– Stalno istražujem nove mogućnosti, pratim umjetnost i dizajn, uređenje doma... U današnje vrijeme ne manjka inspirativnih ideja, prije sam kupovala časopise, a sad je tu internet i sve je puno lakše. Neke stvari sam prilagodila svom viđenju, pa su nastale interpretacije nekih postojećih, tuđih stvari. Možda nisam izmislila ništa novo, novi trend, ali se nisam ni prepustila pukom kopiranju stvari.

Za keramiku mi je trebala mala škola, pa sam prošla tečaj u Splitu i kroz druženje naučila osnove, tehniku i male tajne materijala.

Nakit je također faza koju, ja mislim, svaka žena lako prihvati. Tko ne voli zanimljive ogrlice, narukvice, recimo od papirnatih perli?

U fazi ilustracija, crte su krenule same od sebe, preklopilo se to s jednom fazom života u kojem mi je trebao mir, promišljanje, prihvaćanje nekih životnih istina. To je bila neka moja "mandala" faza. Slike su završile u domovima prijatelja, ali i u malim galerijama.

One najbolje po mome mišljenju još su kod mene, na zidu u stanovima u Zagrebu i Makarskoj.
Branka Andrijašević kaže da voli uređivati domove, to joj je zapisano u horoskopu, jer, veli, ona je Rak pa joj nikad dovoljno zidova i polica za sve stvari koje skupi ili izradi.
– Tako sam došla i do posuda. Najprije papir, beton, pa tekstil. Još to istražujem, tko zna koja će biti iduća kombinacija.

Prastare tehnike

Ali što je s tim fantastičnim košarama koje izgledaju kao da su sad stigle od nekog afričkog plemena poznatog po bezvremenoj izradi na svim stranama svijeta!? Jesu li je takve košare inspirirale?

– Da, Afrika, a posebno Australija. Tamo je "basket weaving" vrlo raširen, postoje radionice u kojima možete naučiti sve o tehnikama tkanja. To su prastare metode, kad se koristilo sve iz prirode, razne grane, palmino lišće, trave... i nastajale su predivne košare koje su imale prvenstveno upotrebnu vrijednost.

image
Ivo Ravlić/Cropix

Danas se to odražava kroz umjetnost, kroz škole tkanja, i nevjerojatno je velik interes među ljudima da se to i dalje uči, da se znanje dijeli. Čini se da se ovaj pravi, fizički svijet opet lagano uspijeva izboriti za sebe nakon posljednja dva "digitalna" desetljeća, jako me to veseli. Super su računala i jako volim svu njihovu pomoć, ali ruke su ruke i gušt ručnog rada je, za mene, nemjerljiv.

Koje sve materijale koristi?

– Radila sam od papirnatih traka izrezanih od časopisa i prospekata, onda sam počela s tekstilom. Staru odjeću režem na trake i motam oko konopa, zatim ih koncem ili špagom motam u krug... Ima tu dosta posla. Šarenilo je zarazno, ali ima i crno-bijelih, od jeansa, od plastičnih vrećica, mreža od ambalaže za voće i povrće... Recikliranje je odlična stvar i obožavam kad uspješno vratim "otpisane" kućne predmete u život!

Ne možemo ne spomenuti njezine posude od betona.
– Volim vrt, zelenilo, biljke i cvijeće, balkone i terase, a u kući se taman u to doba nešto gradilo, bilo je cementa i pijeska pa sam odmah pomislila: eto nove prilike za eksperimente! Tako je počelo, miješanjem cementa do malih i velikih posuda. To je bio pomalo muški posao, a za rezultat su nastale sirove, teške, neobrađene posude koje savršeno izgledaju u svojoj nesavršenosti i divno se slažu s nježnošću biljaka i zelenilom.

Molili smo Branku da nam objasni kako plete, te bismo li i mi mogli kod kuće takvo što napraviti.

– Nije komplicirano, tehnika je jednostavna, ali treba steći rutinu, puno strpljenja. Košare nastaju sporo, ali rezultat je prava nagrada. Fokus je na strpljenju i upornosti... i puštanju misli da lete.

To je pomalo samotan hobi, ali lijepo bi ga bilo i dijeliti, vidjela sam puno radionica gdje se zajednički uči i dijeli ta strast. Mislim da svaka ruka ima svoj "mot" i da nijedna košara nije ista, svaka je drukčija, unikatna, odražava tvoju individualnost. Lijepo bi bilo i djecu podučavati.

image
Ivo Ravlić/Cropix

Kako se snalazi na našem tržištu?

– Počinjem raditi uvijek i isključivo iz gušta, kreacija me opušta. Najprijje ukrasim svoj dom, pa onda, ako se ljudima svidi, poklanjam ih. U zadnjoj fazi, kad usavršim izradu, dogodi se i kakvo prodajno mjesto.

Moje košare od betona i tekstila bile su popularne posljednjih godina, a prodaju se u "Biljkoborci shopu" u Zagrebu, jer je to blisko njihovoj filozofiji, ljeti u maloj zanimljivoj galeriji "Sola" u Makarskoj; ove zime na "Artomatu", bozićnom art-sajmu u Zagrebu, sve se prodalo. Prodaja i komercijalizacija nije moj glavni cilj, iako je zadovoljstvo vidjeti da proizvodi na otvorenom tržištu nađu obožavatelje – kaže na kraju maštovita i vrijedna Makaranka.

Jeftin materijal

Sve recikliram
Materijal je uglavnom jeftin jer se radi o starim, zaboravljenim stvarima ili jednostavno viškovima materijala. Puno koristim tekstilni, papirnati otpad, recikliram sve. U kući imam malo skladište stvari, uvijek nesto skupljam i spremam, kao "možda će mi trebati, moglo bi poslužiti". Doma me zbog toga pomalo svi zezaju, kažu da sam hrčak, ali briga me, poseban je gušt dati starim stvarima novi život.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

19. studeni 2020 07:00