U Vatikanu je u srijedu 12. veljače objavljena posinodska apostolska pobudnica pape Franje „Querida Amazonia” (Draga Amazonija) koja je plod Posebne skupštine Biskupske sinode za Panamazonsko područje „Amazonija: novi putovi za Crkvu i cjelovitu ekologiju“ održane od 6. do 27. listopada prošle godine.
Dokument je podijeljen u četiri poglavlja, odnosno “velika sna” koja u Papi nadahnjuje regija Amazonija: sociološki, kulturološki, ekološki i ekleziološki:
“Sanjam Amazoniju koja se bori za prava siromašnih, domorodačkih naroda i najmanje naše braće i sestara, gdje se njihov glas može čuti i gdje se njihovo dostojanstvo promiče. Sanjam Amazoniju koja brani svoje karakteristično kulturno bogatstvo, gdje ljepota našeg čovještva sja u toliko različitih oblika. Sanjam Amazoniju koja ljubomorno čuva svoju neodoljivu prirodnu ljepotu koja je resi i nadasve bogatstvo života koje ispunjava njezine rijeke i šume. Sanjam kršćanske zajednice kadre zalagati se i ucijepiti se u Amazoniju i dati Crkvi nova lica s amazonskim obilježjima”, ističe Papa.
Amazonija je, primijetio je Papa, multinacionalna i međusobno povezana cjelina, sjajan biom koji dijeli devet zemalja: Brazil, Bolivija, Kolumbija, Ekvador, Gvajana, Peru, Surinam, Venezuela i teritorij Francuske Gvajane. No, ovu pobudnicu upućujem cijelom svijetu. Činim to kako bih probudio ljubav i brigu za zemlju koja je također „naša“, te ih pozivam da je cijene i priznaju kao sveti misterij.
Sve što Crkva nudi mora se na originalan način utkati u svakom dijelu svijeta kako bi Kristova zaručnica mogla poprimiti različita lica koja bolje pokazuju neiscrpno bogatstvo Božje milosti. Propovijedanje mora biti živo i duboko ukorijenjeno, duhovnost mora biti živo i duboko ukorijenjeno, crkvene strukture moraju živo i duboko ukorijenjeno, ističe Papa.
U dokumentu se općenito ne spominju riječ “celibat” niti izraz “viri probati” (tzv. vrsni muževi), no Papa ističe kako se “moraju pronaći načini” da se narodima Amazonije osiguraju euharistija i sakrament pomirenja.
U točki 90. Sveti Otac poziva “sve biskupe, osobito one iz Latinske Amerike” da promiču molitvu za svećenička zvanja, ali i da budu “velikodušniji u ohrabrivanju onih koji pokazuju misionarski poziv da izaberu Amazonsku regiju”.
U četiri točke (99 – 103) progovara se o “snazi i daru žene” u Crkvi u Amazoniji. U pobudnici se govori kako su uslijed pomanjkanja svećenika na tim prostorima važnu ulogu odigrale „snažne i velikodušne žene koje su, bez sumnje, pozvane i potaknute Duhom Svetim, podjeljivale sakrament krštenja, držale vjeronauk, molile i djelovale kao misionarke. Stoljećima su žene održavale Crkvu živom na tim mjestima svojom izuzetnom pobožnošću i dubokom vjerom“.
No Papa ističe kako ne smijemo “ograničiti svoje razumijevanje Crkve na njezine funkcionalne strukture”. “Takav redukcionizam doveo bi nas do uvjerenja da će ženama biti dodijeljen veći status i mogućnost sudjelovanja u Crkvi samo ako im se dopusti pristup svetim redovima. No taj bi pristup zapravo suzio našu viziju. To bi nas dovelo do klerikalizacije žena, umanjilo veliku vrijednost onoga što su već postigle te suptilno učinilo njihov nužni doprinos manje plodonosnim“, navodi se u tekstu.
Papa u dokumentu oštro kritizira “konzumerističku viziju” koja, kako kaže, uništava kulture, te istaknuo da se moramo boriti protiv “postmodernističke kolonizacije”.
Iako ne spominje amazonski misni obred Papa je podržao uvođenje određenih elemenata domorodačkih pjesama, gesti i simbola u liturgiju.
Pobudnicu su u Tiskovnom uredu Svete Stolice predstavili generalni tajnik Biskupske sinode kardinal Lorenzo Baldisseri, podtajnik Odjela za migrante i izbjeglice Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj i posebni tajnik Biskupske sinode za Panamazonsku regiju kardinal Michael Czerny, S.I., teolog i profesor duhovnosti na Papinskom sveučilištu Gregorijana o. Adelson Araújo dos Santos, S.I., s. Augusta de Oliveira, S.M.R., te prof. Carlos Nobre, znanstvenik, dobitnik Nobelove nagrade 2007. godine.
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 12. veljače 2020.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Započeli smo putovanje u blaženstva i danas ćemo se zadržati na drugom od njih: Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
U grčkome jeziku, na kojem je Evanđelje napisano, to se blaženstvo izriče glagolom koji nije u pasivu – naime blaženi ne trpe tu žalost – nego u aktivu: „ožalošćuju se“; plaču, ali iznutra. To je stav koji je postao središnji u kršćanskoj duhovnosti i koji su pustinjski oci, prvi monasi u povijesti, zvali „penthos“, to jest unutarnja bol koja otvara odnosu s Gospodinom i s bližnjim; obnovljenom odnosu s Gospodinom i s bližnjim.
Taj plač u Svetome pismu može imati dva aspekta: prvi je zbog nečije smrti ili nečije patnje. Drugi aspekt su suze zbog grijeha – zbog vlastitoga grijeha –, kad srce krvari od boli što je uvrijedilo Boga i bližnjega. Radi se dakle o tome da se ljubi drugog na takav način da se vežemo uz njega ili nju toliko snažno da dijelimo njegovu ili njezinu bol. Ima ljudi koji ostaju distancirani, koji ustuknu; važno je, naprotiv, dopustiti da nas drugi dirnu u srce.
Često sam govorio o daru suza i o tome koliko je dragocjen. Može li se ljubiti hladna srca? Možemo li ljubiti zato što to služba nalaže, iz dužnosti? Sigurno da ne. Ima ožalošćenih koje treba utješiti, ali ponekad ima i utješenih kojima je potrebno da se rastuže, da se probude, koji imaju srce od kamena i zaboravili su plakati. Treba također probuditi one koje tuđa bol ne može dirnuti.
Žalovanje, na primjer, je gorak put, ali može biti korisno da otvori oči u pogledu života i svete i nezamjenjive vrijednosti svake osobe, i u tome času se shvati kako je život kratak.
U ovom paradoksalnom blaženstvu postoji drugo značenje: oplakivati grijeh.
Ovdje moramo razlikovati neke stvari: ima onih koji se rasrde zato što su pogriješili. Ali to je ponos. Ima, naprotiv, onih koji plaču zbog učinjenog zla, zbog propuštenog dobra, zbog izdaje odnosa s Bogom. Plače se zato što nismo ljubili, lije se suze zato što nam je stalo do života drugih. Plače se zato što se nije odgovorilo Gospodinu koji nas toliko ljubi i rastužuje nas misao na dobro koje nismo učinili; to je osjećaj za grijeh. Takvi kažu: „Povrijedio sam onoga koga ljubim“ i to ih boli sve do suza. Blagoslovljen bio Bog ako te suze dođu!
Ovo je tema vlastitih pogrešaka s kojima se valja suočiti, to je teško, ali je od vitalne važnosti. Sjetimo se plača svetoga Petra koji će ga odvesti do nove i istinske ljubavi: plač je to koji pročišćuje, obnavlja. Petar je pogledao Isusa i zaplakao: srce mu se obnovilo. Za razliku od Jude, koji nije prihvatio da je pogriješio i, jadnik, počinio je samoubojstvo. Shvatiti da se učinilo grijeh je Božji dar, to je djelo Duha Svetoga. Mi sami od sebe ne možemo shvatiti učinjeni grijeh. To je milost za koju moramo moliti. Gospodine, daj da razumijem zlo koje sam učinio ili koje mogu učiniti! To je vrlo veliki dar i nakon što se to shvati dolazi plač ispunjen kajanjem.
Jedan od prvih monaha, Efrem Sirijski, kaže da je lice oprano suzama neizrecivo lijepo (usp. Asketska besjeda). Ljepota pokajanja, ljepota suza, ljepota skrušenosti! Kao i uvijek, kršćanski život ima svoj najvrsniji izraz u milosrđu. Mudar i blagoslovljen je onaj tko prihvaća bol povezanu s ljubavlju, jer će dobiti utjehu Duha Svetoga koji je nježnost Boga koji oprašta i ispravlja. Bog uvijek oprašta: ne zaboravimo to. Bog uvijek oprašta, čak i najružnije grijehe, uvijek. Problem je u nama, što se umorimo tražiti oproštenje, zatvaramo se u sebe same i ne tražimo oproštenje. To je problem; ali On je tu da prašta.
Ako uvijek imamo na umu da Bog „ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama“ (Ps 103, 10) živimo u milosrđu i samilosti i u nama se javlja ljubav. Neka nam Gospodin udijeli milost da ljubimo u izobilju, da ljubimo s osmijehom, blizinom, služenjem pa i sa suzama.
Želim da svi u ovom času molimo za ljubljenu i mučeničku Siriju. Mnoge obitelji, tolike starije osobe, djeca moraju bježati od rata. Sirija krvari već godinama. Molimo za Siriju.
Sjetimo se u našim molitvama i naše braće Kineza pogođene veoma okrutnom bolešću da što prije nađu put ozdravljenja.