Kraljevstvo Božje je temeljna misao Kristova propovijedanja. Ono, ističemo to odmah na početku, nije kategorija koja bi se odnosila na materijalne već prvenstveno na duhovne aspekte i okolnosti našega života. Iako Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18,34-36) ono se ostvaruje u njemu.
Nije od ovoga svijeta jer nema ništa zajedničko s moću vojskom, prisilom, redovitim načinom kraljevanja. Njegovo kraljevstvo je drugačije naravi. Ono je vječna alternativa našim kraljevstvima; našim željama da zapovijedamo drugima. Prijestolje mu je križ odakle raširenih ruku grli sve ljude. I vlada najjačim oružjem – praštanjem. Njim obnavlja srca i „novači“ uvijek nove članove koji Njegovim načinom šire Kraljevstvo.
To kraljevstvo zapravo je objava Božje ljubavi, uspostava novog reda odnosa među ljudima. To je poziv na stvaranje novog čovječanstva. Ukratko, ono je kraljevstvo u kojem kraljuju Njegove vrijednosti (pravda, istina, mir, sloboda, solidarnost…) u srcima ljudi. Da, u srcima ljudi jer je to preduvjet da budu življene i u svakodnevnom životu.
To je Kraljevstvo u kojem slijedimo Njegovu logiku pa i po cijenu Njegove popularnosti kod ljudi, onda i danas. Vide li se naznake da u svijetu to Kraljevstvo raste i razvija se među nama, makar i skromno? Teško je na ovo pitanje jednoznačno odgovoriti. S jedne strane vidimo kako je svijet prepun Božjih tragova. S druge strane, opet, čini nam se da je Bog toliko dalek, odsutan; da smo prepušteni sami sebi ponavljajući iste greške i ranjavajući se međusobno.
Kraljevstvo Božje raste u srcima ljudi
Počevši od prirode, preko savršenosti našeg organizma do funkcioniranja svemira u cjelini, čini nam se kako je sve stvoreno tako savršeno i besprijekorno da nam je teško vjerovati kako je sve to rezultat puke slučajnosti. Taj sklad čovjeka impresionira i navodi na zaključak kako povrh svega mora postojati Stvoritelj koji je sve stvorio i koji svim upravlja. Točno po istoj onoj logici po kojoj, primjerice, za bilo koju stvar, uređaj, umjetničko djelo zaključimo da nisu nastali sami od sebe već da imaju autora.
Osim toga, ne možemo ne primijetiti koliko je oko nas (i u svijetu) ljudske dobrote, požrtvovnosti, iskrenog zauzimanja za mir; koliko znakova solidarnosti da se smanji siromaštvo i iskorijene ili smanje različite bolesti u svijetu itd. Sve nam to na određen način govori kako Bog postoji; kako preko ljudi djeluje i kako Njegovo Kraljevstvo, iako skromno i gotovo neprimjetno, ipak raste.
S druge strane, opet, u svijetu i kod nas ima i toliko patnje, ratova, bolesti, zla, mržnje, nepravde da mnogi ljudi razočarani i zatečeni zlom lako dođu do zaključka kako Boga nema; kako pravde i poštenja nema; kako samo snažniji pobjeđuje i beskrupulozno uništava slabijega. Nekima se čini i naivnim govoriti o Bogu jer su uvjereni da se u svijetu nikada nije činilo ovoliko zla.
Što reći? Kako teodicejski „obraniti“ Boga i pomiriti neupitnu opstojnost zla i Boga u čiju egzistenciju vjerujemo. Ne poričemo da se zlo ne čini. Njegova sveprisutnost u medijima, osobito u udarnim vijestima može nas dovesti do gore navedenog zaključaka. Naime, svijet je posredstvom medija postao „globalno selo“ i svaka tragedija vrlo brzo postane globalna vijest. Kao takva kreira i naše mišljenje o svijetu, o nama samima, o našem naraštaju. Percepcija kako se prije manje zla činilo svakako je, barem jednim dijelom, rezultat i neznanja o tomu što se kod nas a osobito drugdje uistinu događalo.
Svakako, odričući se dublje rasprave i uvida o boljim ili lošijim vremenima, odnosno ljudima, koji prelazi okvire zamišljenog teksta, možemo sa sigurnošću ustvrditi kako patnja, osobito patnja nevinih, sve nas, bilo vjernike bilo nevjernike, izaziva. Ona je oduvijek bila i ostaje najveći bedem ateizma. Suočeni s “grubom” stvarnošću koja nepomirljivo izaziva Božju dobrotu i svemogućnost mnogi ljudi danas smatraju kako se ne isplati biti dobar, pošten, pravedan pa se sukladno tomu i ne trude. Posljedice su svima vidljive.
Postoji li Bog?
Gdje je istina? Postoji li Bog ili ne postoji? Ako postoji zašto dopušta da se zlo događa? Ako ne postoji odakle onda sve ovo što postoji? Zašto ne vidimo Boga na djelu? To bi nam tako dobro došlo: bilo bi lakše vjerovati kad bi svako malo bili svjedoci Njegove pravednosti. Zar se zatvorio u šutnju i nemoć? Zar je sve ovo što nas okružuje plod slučaja ili neke neumoljive sudbine?
Na neke od ovih pitanja nikada nećemo naći posve zadovoljavajuće odgovore. Čovjek se od praskozorja čovječanstva hrve s ovim i tolikim drugim pitanjima i ne nalazi im adekvatnog odgovora. Pa ipak, ne ćemo se prestati pitati, uporno kucati na vrata čekajući odgovor koji će duši našoj donijeti mir. Činimo to vjerujući u riječi svoga Učitelja koji reče: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se. (Mt 7,7-8).
Onima koji tvrde da Boga nema, ne možemo dokazati da Bog postoji. U Boga se vjeruje ili ne vjeruje. Oni koji vjeruju imaju dostatan broj razloga za to. Oni osjećaju Boga i njegovu prisutnost u svom životu i ne trebaju im drugi dokazi. Drugi, pak, koji ne vjeruju, također imaju svoje razloge za to. I ne treba ih osuđivati i iscrpljivati se samo u intelektualnim bitkama oko dokazivanja Boga. Puno je bolje svjedočiti Božju prisutnost i djelima pokazivati ono što ne razumijemo do kraja.
Bog nam je dao slobodu vjerovati u Njega ili ne vjerovati. Možemo, zajedno s Peterom Kreeftom, poznatim katoličkim filozofom i teologom, reći kako je to Božje „skrivanje“ vjerojatno dio Njegovog plana. Naime, Bog namjerno nama ne daje apsolutni dokaz svoje opstojnosti kako bi mi bili slobodni izabrati - vjerovati ili ne vjerovati u Njega. Bilo kako bilo jedno je ipak sigurno: mi vjernici, htjeli ili ne htjeli, svojim životom pokazujemo postoji li za nas Bog ili ne postoji.
Da budem još konkretniji: u svakomu od nas postoje klice dobra i zla. Bog je, ako to tako možemo reći, svoje vrijednosti dao nama u obliku sjemena. Na nama je, dakle, hoćemo li ih razvijati ili ne. Ako ih budemo razvijali Njegovo Kraljevstvo će rasti i obrnuto. Bog nas potiče na izgradnju Kraljevstva ali nas na to ne prisiljava. Dao nam je slobodu i možemo birati: surađivati s Njim ili protiv Njega. I tu također treba vidjeti barem dio uzroka naše i tuđe patnje: ona je cijena naše slobode.
Nadalje, zajedno s Jürgenom Moltmannom, njemačkim teologom, vjerujemo kako Bog nije neosjetljiv na ljudsku patnju. On supati s patnicima. Svaka bol ujedno je i Božja bol. Bog koji ne bi mogao trpjeti, ne bi mogao ni ljubiti, ističe Moltmann. Bog ima sposobnost trpljenja po samom svojem bitku jer On je sama ljubav (usp. 1 Iv 4, 16) a ljubav se najbolje iskazuje u trpljenju radi boljitka drugoga. Ta Božja patnja, preko koje smo i otkupljeni, mijenja našu percepciju Boga, Isusa Krista i vidi Ga kao našeg suputnika i supatnika, a ne nekoga udaljenoga koga naša sudbina ne zanima.
Sloboda obvezuje
Naš život je uglavnom satkan od sasvim običnih svakodnevnih stvari. I baš one, a ne samo neke velike stvari, mogu biti uzrok našeg mira, zadovoljstva i ostvarenosti. Vrijedi i obrnuto. Jedno je sigurno: mi svakodnevno odlučujemo kako ćemo se odnositi prema drugima. Slobodni smo dakle birati način na koji živimo ali nismo slobodni birati posljedice istoga; one su, unatoč različitim okolnostima, ipak neodvojive od našeg izbora. I za njih smo odgovorni.
Drugim riječima, za sebe i za druge smo odgovorni. Hoćemo li, primjerice, poštovati i cijeniti svakog čovjeka neovisno o njegovoj različitosti: nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti, socijalnom statusu ili ruralnom ili urbanom podrijetlu? Hoćemo li svakom čovjeku priznati jednaka prava i osigurati jednake uvjete itd. ovisi redovito samo o nama. Nije dovoljno tek deklarativno druge nazivati braćom i sestrama, nego ih prihvatiti u njihovoj različitosti i ravnopravno s njima razgovarati/surađivati. Ostati samo na deklarativnoj razini značilo bi neutjeloviti evanđelje, površno shvatiti Krista i ostati zatvoren duhu Božjemu.
Otvoriti se djelovanju Duha znajući kako s Bogom ne možemo izgubiti značilo bi dobro razumjeti evanđelje i prepustiti se Bogu. O takvom načinu povjerenja u Boga s kojim se pobjeđuje i kad se gubi; čijom snagom se prelaze barijere, preskaču zidovi, nadilazi uskoća koja osamljuje, govori i poznati katolički teolog Karl Rahner kad kaže:
„Duha se može iskusiti tamo gdje netko slobodno preuzima odgovornost iako od toga nema nikakav dokaz za uspjeh. Tamo gdje čovjek doživi svoju krajnju slobodu koju mu nitko ne može oduzeti. Tamo gdje se skok u smrt prihvaća kao početak ispunjenja nepojmljivih obećanja. Kad osjetimo da je naš život u cjelini ipak dobar i prihvaćen iako to ne možemo dokazati. Kad netko užasnu beznadnu svagdašnjicu prihvaća opušteno, a da ni sam ne shvaća zašto. Kad se nečega odrečemo i osjetimo da smo kapitulirali, a to je zapravo pobjeda. Kad se možemo prepustiti i smrti kao dobitku bez straha i strepnje.“
Ako se odlučite živjeti kao da Bog postoji – čak i ako niste sigurni ima li Boga ne gubite ništa a dobivate sve. Religiozni kršćani i Židovi, su sretniji, žive duže i dobrotvorniji su od svojih sugrađana koji su sekularniji. To nije mišljenje nekog vjernika, pojedinca nego rezultat mnogih znanstvenih studija tvrdi gore već citirani filozof i teolog Peter Kreeft. Ukratko, mnogo je toga što Bog od nas kršćana očekuje ali nam isto tako još više i daje. Dopustimo stoga njegovu Duhu da nas zahvati i zasigurno ćemo svoj život graditi na pravim temeljima te posljedično i društvo u cjelini učiniti boljim i humanijim.