Neki dan, na proslavi imendana vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini Luigi Pezzuto obznanio je biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, okupljenima u dvorani Svećeničkog doma u Sarajevu, da je papa Frane imenovao mons. Tomu Vukšića nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije, premjestivši ga iz Vojnog ordinarijata u BiH u Vrhbosanski ordinarijat za pomoćnika kardinalu Puljiću. Nuncij je istom prilikom napomenuo da će mons. Vukšić biti i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata do imenovanja novog vojnog biskupa.
Na tu me je vijest jedan kolega upitao koja je razlika između običnog pomoćnog biskupa ili onog koji je imenovan nadbiskupom koadjutorom, odnosno s pravom nasljedstva kad njegov prethodnik ispuni uvjete za odlazak u mirovinu, a to je prema Zakoniku kanonskog prava 75 godina života, ili ne daj Bože neka teška bolest ili smrt prije navedenih godina.
Odgovorio sam mu anegdotom dobro poznatom u crkvenim krugovima:
- Kako ujutro za doručkom nadbiskupa ordinarija pozdravlja “obični” pomoćni biskup?
- Dobro jutro, oče nadbiskupe, što trebamo danas raditi?
- A kako ga pozdravlja nadbiskup koadjutor?
- Dobro jutro, oče nadbiskupe, kako danas vaše zdravlje?
S Kube na službu u Zagreb
Šalu na stranu, no, u vremenu koje je pred nama, apostolski nunciji u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini, već spomenuti Pezzuto i odnedavno novi nuncij sa sjedištem na zagrebačkom Ksaveru, mons. Giorgio Lingua, koji je u Republiku Hrvatsku stigao sa službe na Kubi, imaju pune ruke posla.
Naime, u Crkvi u Hrvata za godinu, dvije dogodit će se velika smjena nad/biskupa u mnogim nad/biskupijama, i to, mogli bismo reći u svim kapitalnim gradovima. U tim postupcima ključna je uloga upravo apostolskih nuncija koji odrađuju razgovore s potencijalnim kandidatima, ne samo s “trojkom” koje svaki mjesni ordinarij svake tri godine kao svoj prijedlog mora slati u Rim, Kongregaciji za biskupe, nego i s onim kandidatima za koje nuncij iz razgovora s biskupima svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima laicima procjeni kao one koji bi mogli dobro vršiti biskupsku službu.
Kad dođe vrijeme smjene na biskupskoj stolici, tada nuncij šalje u Vatikan imena potencijalnih kandidata, među kojima onda Papa izabere jednog od njih, i kako se obično ističe, čini to u molitvi, uz pomoć Duha Svetoga. I nakon toga opet je na sceni nuncij koji onda izabranome mora prenijeti Papinu odluku i tražiti od kandidata prihvaća li povjerenu mu službu...
Uglavnom se događa da izabrani pozitivno odgovori na Papinu odluku, međutim, kako se zadnjih godina nakon žalosnih slučajeva otkrivanja seksualnih predatora u crkvenim redovima, u mnogim situacijama za zataškavanje, ili neprikladnu reakciju protiv klerika pedofila prozivalo i optuživalo biskupe, i kako je općenito biskupska služba sve više izložena brojnim javnim kritikama, sve se više čuje u kuloarima kako ima svećenika koji nisu prihvaćali teški biskupski križ koji im je bio ponuđen.
Kriza biskupskih zvanja
Nažalost, otkrilo se u posljednje vrijeme kako su i sami biskupi, pa čak i kardinali, od kojih je svakako najpoznatiji Theodore Edgar McCarrick, bivši nadbiskup Washingtona, bili seksualni zlostavljači, pa je papa Frane kaznio McCaricka oduzimanjem svećeničkog statusa.
U jeku jedne slične afere u Čileu, Papi su svi čileanski biskupi predali ostavke, od kojih je poglavar Katoličke crkve neke i prihvatio.
U Crkvi u Hrvata nisu do sada nikad na vidjelo izašli nekakvi biskupski krimeni glede navedenih seksualnih delikata, no javna je tajna da je otprilike u vrijeme kad je u Splitu bio mučki ubijen svećenik Petar Zdravko Blajić, kao žrtva gay miljea, istovremeno u Kotoru glavom platio na sličan brutalan način tadašnji kotorski biskup Ivo Gugić. Sjećam ga se još kao bogoslov kako nam je onako nadmeno znao govoriti: U crkvi ima krize duhovnih zvanja, no nema krize biskupskih zvanja.
Tako je barem on onda zaključivao, no danas se itekako na djelu osjeća da su i biskupska zvanja u krizi i da se u postupcima izbora novih biskupa vodi puno više računa kako se ne bi dogodilo da neki “zalutaju” na tu odgovornu službu.
Spomenuti nuncij Pezzuto, osim u Bosni i Hercegovini, nuncij je i u Crnoj Gori, gdje je nedavno vrlo brzo reagirao kad je Gugićev nasljednik na stolici kotorskog biskupa, Ilija Janjić, navršio kanonske godine za odreknuće od službe.
Po onoj da ne pada jabuka daleko od stabla, tako je i Janjić navodno pripadao istom miljeu poput Gugića, stoga nije čudno da je Vatikan nakon Janjićeve ostavke reagirao promptno.
Janjić se odrekao službe kotorskog biskupa na svoj 75. rođendan, 20. rujna prošle godine. Nisu prošla ni dva tjedna, koliko je valjda trebalo da pošta stigne iz Kotora u Rim i obrnuto da bi se proglasilo kako je papa Frane za apostolskog administratora kotorske biskupije imenovao mons. Rroka Gjonlleshaja, barskog nadbiskupa. Dakle, za Pezzuta ostaje zadatak pronaći i novog ordinarija Kotorske biskupije.
I Banja Luka dolazi na red
No, nuncij Pezzuto još ima ozbiljnog posla u Bosni i Hercegovini. Osim kardinala Puljića, uskoro bi u mirovinu mogao i banjolučki biskup Franjo Komarica, ali najtežu zadaću nuncij još nije dovršio u Mostaru.
Prije točno godinu dana ostavku je Svetom Ocu zbog navršenih 75 godina života predao mons. Ratko Perić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski. Do dana današnjega nije dobio nasljednika. Spominjalo se kao kandidata i Božu Radoša, koji je kao nekad Perić također bio rektor Zavoda svetog Jeronima u Rimu, no Radoš je u međuvremenu postao novi varaždinski biskup.
Još jedan Hercegovac je već spomenuti biskup Vukšić, koji je eto određen za nasljednika kardinalu Puljiću na čelu Vrhbosanske nadbiskupije. To ne znači da će automatski dobiti i kardinalsku čast, jer ona nije nasljedna.
Sam biskup Perić znao je govoriti da su upravo BiH biskupi u vrijeme velikosrpske agresije, kad ih je papa Ivan Pavao II. pitao kako bi im još mogao pomoći, zamolili Svetoga Oca da Puljića kreira kardinalom, kako bi time ojačao status vrhbosanskog nadbiskupa. To se na kraju i pokazalo kao jako učinkovito.
Prema dobro obaviještenim izvorima, potraga za Perićevim nasljednikom dugo traje ponajviše zbog činjenice što je Sveta Stolica zaokrenula kurs u odnosu prema Međugorju.
Poznato je da biskup Perić u Vatikanu ima utjecajnih prijatelja. Jedan od njih bio je i bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller, kojemu je skoro i uspjelo zabraniti hodočašća u Međugorje da nije intervenirao papa Frane i sam preuzeo ono što je o Međugorju radila Međunarodna komisija kojoj je predsjedao kardinal Camillo Ruini.
Iako je ponekad znao kritički progovoriti o svakodnevnim Gospinim ukazanjima, Papa je uvažio mišljenje navedene komisije i brojnih hodočasnika koji su svjedočili o tome kako je u Međugorju na djelu prst Božji, što se očituje prije svega u čudesnim obraćenjima, ispovijedima, misama i molitvama krunice, križnog puta i drugih pučkih pobožnosti, pokori i svemu onome što je dovelo do toga da je prošle godine na molitvenom Mladifestu u Međugorju uz desetke tisuća mladih sudjelovalo i nikad više biskupa, među kojima i Papin vikar za grad Rim, kardinal Angelo de Donatis, potom prvi predsjednik Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije nadbiskup Rino Fisichella, a također i kardinal Vinko Puljić, koji je također prvi put u Međugorju predvodio misno slavlje.
Pozitivno Hoserovo izvješće
Sve je to zasluga pape Frane koji je najprije u Međugorje poslao kao posebnog izvjestitelja umirovljenog poljskog nadbiskupa Henryka Hosera, koji je o viđenome očito napisao pozitivno izvješće jer ga je potom rimski biskup poslao u još zahtjevniju misiju kao apostolskog vizitatora, s većim ovlastima. Zadužen je za pastoral i direktno odgovoran Svetoj Stolici.
Sve to upućuje na to kako bi Vatikan u skoro vrijeme mogao priznati Međugorje kao svetište. I u misnom kanonu spominju se ne samo biskup Perić, nego i nadbiskup Hoser, a nuncij Pezzuto doslovno se udomaćio u župi svetog Jakova apostola koja je i dalje u sastavu mostarsko-duvanjske biskupije. Zadnji put Pezzuto je u Međugorju bio na molitvenom dočeku Nove godine.
Kako je opće poznato da je biskup Perić otvoreno i vrlo žestoko protiv međugorskih zbivanja, u čemu vjerojatno ima i podršku dobrog dijela svoga klera, Pezzutova zadaća očito nije laka jer prema onome kako se stvari odvijaju, zacijelo Sveta Stolica i apostolski nuncij traže za Perićeva nasljednika nekoga tko će biti sklon Međugorju.
Neki kalkuliraju da bi se moglo dogoditi da za novog mostarskog biskupa bude imenovan netko od fratara, no to je malo teži slučaj budući da u dijecezi još nije do kraja razriješen tzv. hercegovački slučaj, o podjeli župa između biskupa i franjevaca, što je dodatni teret za biskupa u Mostaru.
S obzirom na praksu u posljednje vrijeme kako na zahtjevnije biskupske službe Vatikan raspoređuje biskupe koji već imaju iskustva u upravljanju nekom biskupijom, tako bi se moglo dogoditi da novi mostarski biskup bude i neki ordinarij biskupije u Hrvatskoj.
”Vikend biskup” Palić
O tome će se zacijelo pitati i novog nuncija Giorgia Lingua, koji se tek malo pomalo upoznaje s hrvatskom Crkvom i biskupima, svjestan da mu uskoro predstoji puno razgovora kad za dvije, tri godine za mirovinu ispune uvjete nadbiskupi u Zadru, Splitu, Rijeci i Zagrebu.
Prvi je na redu zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić. Rođen je 7. ožujka 1947. Nema pomoćnog biskupa jer Zadarska nadbiskupija nije velika, a kako nije ni u jednoj hrvatskoj metropoli, još uvijek je direktno pod Vatikanom.
Zna se da je Puljić jako blizak novom hvarskom biskupu Petru Paliću, koji je očito zahvaljujući mons. Želimiru ostao i generalni tajnik HBK-a, što je Palić radio i prije nego je postao biskup, kao svećenik Dubrovačke biskupije.
Na toj je funkciji redovito ranije bio svećenik, a činjenica što je Palić još uvijek generalni tajnik, i zbog toga dosta vremena provodi u Zagrebu, u trootočkoj biskupiji mu je među vjernicima priskrbila sintagmu “vikend biskupa”.
Mons. Želimir Puljić će 75 godina napuniti u ožujku 2022., isto kao i sljedeći po starosti splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, koji je rođen 24. ožujka 1947. Ni on nema pomoćnoga biskupa, što baš i nije uobičajeno za tako veliku dijecezu. Primjerice, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić koji je također rođen u ožujku ali 1961. godine, lani je za pomoćnog biskupa dobio mons. Ivana Ćurića.
Dok su bili živi nadbiskupi u miru Ante Jurić i Frane Franić, to je još i bilo razumljivo. Očigledno da Barišić nije želio nekome od tih potencijalnih pomoćnih ponavljanje onoga što je on u Jurićevo vrijeme doživio kad nije bio koadjutor i zamalo je na splitsko-makarsku nadbiskupsku katedru došao neki drugi kandidat.
Iz Splitsko-makarske nadbiskupije su porijeklom trenutni vojni biskup Jure Bogdan te dubrovački biskup Mate Uzinić, i ne bi me iznenadilo da netko od njih dvojice naslijedi Barišića, no o tome će Papa odlučiti.
Riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić rođen je 1. siječnja 1948. On bi nasljednika trebao dobiti za tri godine, a najmlađi u ovom nizu je najveći “kapitalac”, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. On se rodio 20. ožujka 1949. baš u Rijeci.
Na Kaptol je stigao kao krčki biskup na iznenađenje mnogih, i unatoč čestim najavama kako ga očekuje neka vatikanska sinekura, to se nije dogodilo. Zacijelo će ostati do umirovljenja u Zagrebu, a kako je to tek za četiri godine, nuncij Giorgio Lingua, ako dotle ostane u Hrvatskoj, ima dovoljno vremena za rješavanje toga pitanja.