StoryEditor
SlikarstvoAdio, Meštre

Legendarni arhivar Slobodne Dalmacije Bogoljub Jadonić, šjor Bogo, čuvao je milijune fotografija, sve osim vlastite. Pogledajte djelić povijesti

11. travnja 2020. - 10:57
Hajdučka bolja prošlost: Mario Boljat, Ivica Šurjak i slast pobjedePero Gudić

Dobri arhivi sve čuvaju i pamte, i dolaske i odlaske, ali tko će pamtiti kad ode arhivar? I to ne dobar, nego odličan, vrhunski, kakav je nedvojbeno bio Bogoljub Jadonić, naš šjor Bogo.

Malo oko čega slaže se široka paleta novinarskih mišljenja u “Slobodnoj” kao oko kvalitete rada našega Boge i tuge zbog njegova odlaska. Jer Bogoljub Jadonić Bogo, koji nas je napustio 7. travnja u devedesetoj godini, nije držao tri kantuna arhive Slobodne Dalmacije, nego i sva četiri. U preddigitalno doba, među kartonskim kutijama formata A5 točno se znalo gdje je politika, gdje su sport i mozaik, a gdje kultura. Na prvu nije se bilo lako snaći u tome labirintu, ali kad biste uhvatiti logiku, sve je išlo lako jer je imalo dublji smisao.

Ni Google u ranim danima vjerojatno nije imao toliku arhivu fotografija koliko je šjor Bogo akumulirao kroz nešto više od dva desetljeća svoga rada. Jer velika “Slobodna” tražila je, a u šjor Bogi i našla, velikoga arhivara. Kako svjedoči doajen ne samo sportske rubrike “Slobodne” Ivo Jurišić, i urednici su skupljali zanimljive fotografije i nosili ih šjor Bogi, a on ih je rezao tipometorom, pisao datume i stavljao ih u birane kutije. Kako znamo, tada se nije pazilo na autorska prava, ali da jest, snašao bi se šjor Bogo i u tome, jer je bio čovjek od reda i rada.

image
Izgradnja 'Poljudske ljepotice' samo je jedna od ljepotica iz šjor Bogine arhive
 
Pero Gudić

Biografija Bogoljuba Jadonića Boge tipična je generacijska novinarska biografija, rođenje u Splitu 1930. godine, završena gimnazija, apsolviran fakultet, i onda cjeloživotno cjelodnevno novinarstvo. Najprije kao korektor, pa voditelj fotoarhive. Glasovita splitska fotoreporterska škola vjerojatno bi bila manje slavna da šjor Bogo nije pedantno čuvao njihove radove, preporučivao najbolje i ekspresno ih činio spremnima za objavljivanje.

“Bio je dobar čovjek, vrlo vrijedan, žao mi je što mu u ovim danima nisam mogao ići na sprovod”, zaključio je doajen Ivo Jurišić, koji se sjeća i kako je šjor Bogo s pažnjom i ljubavlju ukoričavao mjesečne komplete “Slobodne”.

Ivica Flesch, drugi doajen “Slobodne”, sjeća se kako je kao noćni urednik morao sam tražiti po arhivi. “Bilo je prašine kao u Pustinjskoj oluji, ali sve smo mogli brzo naći jer je bilo uredno složeno. Bogo je bio nevidljiva, ali nepreskočiva karika u sistemu ‘Slobodne’”, zaključio je Flesch kojeme je posebno ostala u sjećanju mapa "Natprirodne pojave".

Svi koji su iskusili draž papirnatoga novinarstva i sad mogu vidjeti šjor Bogu u vječnim klompama, bijele kose, s naočalama crnog okvira na pola nosa, elegantna hoda i držanja, koje se danas može vidjeti samo u rijetkim arhivama. Plemenita prašina sačuvanih novina nije mu skidala osmijeh s lica, osim za nekolicinu bahatih i kaotičnih. Njima nije dopuštao pristup, i prije ove pandemije svjestan što može učiniti nekoliko virusa za njegov pomno građen, čelično zdrav sustav.

image
Jedna od fotografija produktivnog fotoreportera
Stanko Karaman

Šjor Bogo bio je nositelj reda i unositelj mira u često buran i kaotičan redakcijski život. Svakodnevni ulazak u arhivu značio je pedantno složene mape, brzu isporuku fotografija, izostanak panike i popratnu zafrkanciju. Tu su se mogle naći ilustracije za Babilonsko progonstvo, dolazak Hrvata na Jadran, bolest znojenja u dinastiji Tudor, Titove pudlice, sve članove političkih stranaka i štitonoše sinjske Alke ... Ne treba sumnjati da je već negdje 1983. imao ilustraciju za koronavirus.

Šjor Bogo otišao je u mirovinu doslovno na zadnji dan starog milenija, upravo uoči opće digitalizacije u Slobodnoj, a evo i otišao je u jeku epidemije koronavirusa, kada mediji navješćuju teške dane. U redakciju više nije dolazio, ali u arhivu se uvijek išlo “kod Boge”. I stalno si imao osjećaj da će iza police proviriti njegovo brižno lice, čiju si nasmiješenost trebao zavrijediti, kao ljudsku i novinarsku inicijaciju i potvrdu.

I u mirovini je bio strastveni čitač, “Slobodnu” nije propuštao, a neki kolege i kolegice donosili su mu i druge listove, naravno ne da izrezuje fotografije nego da ih čita i analizira. Iznosio je i stavove o tekstovima i novinarima, tko obećava, a tko je podbacio. Brod mu je valjda bio jedino mjesto gdje se mogao skloniti od oluje fotografija i tekstova.

image
Slika koja govori tisuće maraka: Ljubljanska banka 1990. godine 
Andro Damjanić
Anegdota o skrivenome prvom broju ‘Slobodne‘

Jedna od brojnih anegdota koje o šjor Bogi kruže u Slobodnoj jest da je u arhivi imao trezor gdje je čuvao najvrjednije fotografije i dokumente. Kako je volio ići na đite, tako je otišao i toga lipnja u drugoj polovici osamdesetih, a dva legendarna Joška, Kulušić i Frančeski, spremali su broj za rođendan 'Slobodne' i tražili prvi broj lista, koji je šjor Bogo brižno čuvao. Tražili su najprije u sefu, pa po odjeljcima posvećenima Slobodnoj Dalmaciji, povijesti novinarstva i sličnima. Uzalud.

A do šjor Boge nisu mogli doći jer nisu znali gdje se zaputio, a mobitel se tada nije mogao pronaći ni pod odjeljkom "Daleka budućnost" u njegovoj arhivi. Nekako su se snašli, a kad se vratio s đite, pitali su gdje je prvi broj. - Broj je tamo gdje je najsigurniji. U mapi 'Švicarske banke', tu ga niko neće tražit, odgovorio je legendarni arhivar i začas izvadio prvi broj.

Kada bi neki sadašnji arhivar povezao sve što što je šjor Bogo napravio za “Slobodnu” i za splitsko novinarstvo, malo bi mu bilo nekoliko legendarnih kartonskih pravokutnika. Prema pregaocima takvog kalibra, okruženje je po definiciji nepravedno. Ali kakve bi nepravde mogle iznenaditi šjor Bogu kad je on zasigurno imao pun registrator isječaka s nazivom “Nepravde svijet” i možda još deblji “Nepravde Hrvatska”.

Naoko je paradoks da genijalni voditelj arhive fotografija s ovoga svijeta odlazi bez fotografije. Ali kao što i veliki fotoreporteri nemaju vlastite fotografije, tako i veliki arhivisti fotografija nemaju vlastitu. On se brinuo za posao i druge, a ne za sebe. Ne bi on smimao selfije, ali bi ih, kao profesionalac, sigurno uredno arhivirao, zadržavši mišljenje za sebe.

Jer šjor Bogo je, nadimak nije slučajan, bio najveći. I kao takav je otišao tiho. I naravno, otišao u legendu.

Adio, šjor Bogo, i ako se umjesto navigavanja plavim prostranstvima odlučite za arhiviranje zemaljske i nebeske građe - jer to za Vas nikad nije bio samo težak i ozbiljan posao, nego ljubav, strast i sam život - u prvi plan opet istaknite dobre stvari , a loše stavite u neki tajni pretinac, znan samo Vama i odabranima. I budite i dalje strogi i pravedni. I nasmijani.  •

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. rujan 2020 23:54