Kada je na splitskoj Umjetničkoj akademiji diplomirala kiparstvo, Sara Lovrić Caparin vjerojatno nije ni u ludilu mogla pomisliti kako će se u životu umjesto kipovima baviti kostimima te da će, kao hvaljena kostimografkinja, jednoga dana, baš o proslavi 150 godina Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku, imati veliku izložbu svojih radova.
Izložba je privukla toliko posjetitelja da su kazališni atrij i foaje postati pretijesni da prime sve koji su došli pogledati Sarin svijet mašte i kreacije. A u 15 godina, koliko radi u šibenskom teatru, i sedamdesetak predstava koje je napravila za matično i druga kazališta u Hrvatskoj, nastalo je na stotine kostima i skica koje ova umjetnica arhivira i vjerno čuva.
Zidovi postali premali
– Nisam mogla izložiti sve skice koje imam. Počeli smo nadobudno sa željom da sve kronološkim redom složimo, ali smo odustali. Zidovi su premali da sve na njih stane, pa sam skice ostavila u mapama, posložila po stolovima i klaviru u foajeu da ljudi sami vrte i gledaju. Ima tu i skica iz vanjskih produkcija. Surađivala sam s kazalištem “Trešnja”, Komedijom, HNK Split gdje radim već petu sezonu, Nenni Delmestre me redovito zove, Zoran Mužić, Petra Radin...
Prve kostime Sara Lovrić Caparin napravila je za predstavu “Ne’š ti biža” redatelja Mate Gulina. Imala je tada, kaže, samo 24 godine i frišku diplomu Umjetničke akademije. Bili su to počeci suradnje sa šibenskim teatrom koja je poslije dovela i do zapošljavanja u teatru.
– Posljednje što sam radila u šibenskom teatru bile su dječje predstave “Uljez u kažiprstu” i “Avantura Brokule i Češnjaka”, a moja zadnja predstava je “Najstariji zanat” kazališta “Komedija” koja je imala premijeru 14. siječnja. Kada se osvrnem na svoje početke mislim da sam se hrabro upuštala u to, ali sam imala svoje nesigurnosti. Što se tiče likovnosti, tu sam uvijek bila dobra, a vremenom sam više naučila o krojevima i nekim tehničkim stvarima, bolje poznajem materijale, tekstil, bolje biram suradnike...
Osim diplome splitske Umjetničke akademije, Sara Lovrić Caparin studirala je i na Kazališnoj akademiji u Pragu te diplomirala scenografiju za alternativno i lutkarsko kazalište. Stručno se usavršavala u poznatim lutkarskim kazalištima u Poljskoj. Bavi se i likovno-grafičkim oblikovanjem, slikanjem, ilustracijom, a nije odustala ni od kiparstva. Članica je Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika u Splitu, a iza nje je i 11 samostalnih i skupnih izložaba.
Za sebe će reći da je “blaga” kostimografkinja, spremna uvažiti primjedbe glumaca, jer, ističe, važno je da se oni koji na sceni donose neki lik dobro i ugodno osjećaju u svom kostimu. Svakoj novoj predstavi i liku koji odijeva, Sara Lovrić Caparin pristupa ozbiljno i studiozno, otvorena je za sugestije te spremna na razgovor i kompromis čak i onda kada redatelji baš i nemaju osobitu senzibilnost prema likovnosti. Ipak, među brojnim dobrim suradnjama ističe onu s redateljicom Ninom Kleflin.
– Najveći izazov bila mi je trilogija “Čarobnjak iz Oza”, “Matilda” i “Buratino”, koje je radila Nina u našem kazalištu. Mogu reći da se nas dvije u radu nadopunjujemo. To su bile velike predstave i likovno, svaka na svoj način, a imale su po stotinjak kostima. Izdvojila bih i “Veliko, malo kvrgavo drvce” koje je bilo moj diplomski rad na praškoj akademiji, u kojoj sam radila i kostime i scenografiju i lutke. Također, lani sam, prvi put, radila za osječki HNK. Bio je to mjuzikl, veliki posao u kojem sam surađivala i sa zborom i s plesačima.
Svaka nova predstava, napominje, novi je izazov i prilika da se nauči nešto novi.
– Sve počinje od razgovora s redateljem, skicom... Suradnja s drugim umjetnicima uvijek vam otvara nove vidike. Uvijek treba slušati druge, istraživati nove likovnosti. Kazalište me upravo zato veseli, jer je to priča o suradnji, a ne samoći u stvaranju. Iz toga se uvijek izrode nove ideje i to je lijepo! Jer, što imam od toga da redatelj ide u jednom smjeru, a kostimi u drugom, ma koliko god moja ideja bila super. Važno je razumjeti se – objašnjava ova šibenska kostimografkinja.
Prijatelj svojih likova
Nina Kleflin, pak, ističe kako stvarajući kostime, Sara Lovrić Caparin razmišlja kao “tankoćutni prijatelj svojih likova”.
– Ideja za lik koju će kao kostimografkinja ponuditi doći će uvijek iz nekog neočekivanog smjera, originalnog, ali vrlo točnog. Brižne opaske o pojedinom karakteru početi će od običnih riječi: stidljiv, razmetljiv, malo čudan, budalast, lud... te će se polako pretvarati u kostimske metafore: skriven iza okovratnika, sav u čipki, s neobičnim šeširom, u prevelikim hlačama, s bradom do koljena. Ideje će se rojiti u neobičnim, maštovitim slikama da bi se pretočile na papir, u skice koje će prezentirati na početku svakog projekta i koje zaista nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim – kazala je Kleflin, ne propuštajući dodati kako su te skice u svojoj likovnoj superiornosti zapravo prava umjetnička djela.
A ta Sarina ludičnost ne vidi se samo u njezinim skicama i kostimima. I na otvorenju izložbe u kazališnom atriju, odnosno foajeu pozornost je privukla jednim odjevnim detaljem – crvenim šeširićem koji, teško se bilo oteti dojmu, kao da je “iskočio” iz neke predstave.
– To je odraz mog karaktera. Ja se volim igrati. Odjenem se šik za premijeru, a svakodnevno mogu biti i obična. Volim nositi te neke predmete, šeširiće... Meni, ‘ajmo tako reći, otkačeno dobro stoji!