Branka Grubić Nevjerojatna priča o samoukoj šibenskoj slikarici: Radi u Luci, ‘crtkala’ je iz dosade, a danas slike prodaje za 1200 eura po cijelom svijetu

Branka Grubić

Kad sam počinjala pisati ovaj tekst, moja sugovornica Branka Grubić i njezin suprug Krešimir putovali su prema Zagrebu.
Kad sam završavala i uredniku slala tekst, Grubići su letjeli iznad Atlantika.

 

A dok uvaženi čitatelji listaju ove novine, Branka i Krešo Grubić šeću se New Yorkom.
Ja sam i dalje u Šibeniku, zelena. Od zavisti...

 

– Kad god negdje putujemo, a stalno putujemo, zadamo sebi program. New York nam je ostvarenje dugogodišnjeg sna. Idemo gledati stand-up Jerryja Seinfelda u Bacon Theatre NY, čemu se neopisivo radujemo! Onda, mjuzikl na Broadwayu, utakmicu Knicksa u Madison Square Gardenu, šetnje Central Parkom, istraživanje Manhattana, Brooklyna... ulaznice za snimanje “Late Show with Stephen Colbert” samo su šlag na torti. Oboje obožavamo kazališta, mjuzikle, predstave, stand-up klubove, čarobne ljude, tako da će za nas NY biti raj na zemlji. Gotovo dva tjedna – ushićena je Branka.

 

Naša mala postala poznata

 

Sad sam ja još zelenija. Od zavisti...
Šibenčani Branka i Krešo Grubić godinama su, kao što priliči ovdašnjim ljudima takvoga kova, bili članovi Šibenskog pjevačkog društva “Kolo”, no onda je ponestalo vremena za pjevanje. Jer je sve vrijeme svijeta “pojelo” Brankino slikanje.

 

Odakle slikanje u životu mlade žene koja je u Šibeniku, i to u vrijeme rata, završila srednju ekonomsku, a onda se zaposlila u Luci?

 

Danas će reći da se te ratne, srednje škole, i ne sjeća. Bilo je četrdeset učenika u razredu, stalno su jedni odlazili, drugi dolazili, sve je prošlo u nekom čudnom raspoloženju, ali, zanimljivo, sjeća se osnovne na Šubićevcu i svoje učiteljice Katice Štambuk, onoga njezina kolaškog alta koji i dalje, u osamdesetima, jednako zvoni na težačkoj šibenskoj Gorici. Taj mi je gromoglasni alt i rekao: “Ma jesi vidila onu malu Branku Grubić, postala je svjetski poznata slikarica, a samouka je! Vidila sam ja još u školi da je posebna i da lipo crta...”

 

– Je, je, uvijek je učiteljica Kata stavljala moje slike na oglasnu ploču, a jednom me poslala direktoru da mu pokažem šta sam naslikala. Ja sam otišla, malo stala na skalama i vratila se u razred... Naravno da nisam išla direktoru, ma to me bilo sram...

 

Prošle su potom mnoge godine “crtkaranja”, kako to zove Branka. Onako neobaveznog, po papirićima. Dok je suprug Krešo nije nagovorio da “nacrtka” plakat za koncert “Kola”.

 

– Zapravo, sve je počelo od toga što je Krešo znalac u oblasti marketinga i tržišnih komunikacija. Jednom sam otišla na njegovo predavanje. Učinilo mi se da se to može primijeniti na “Kolo” u kojem smo pjevali, a Krešo je bio ponosan i rekao: “Napokon me netko sluša i to primjenjuje.” Odnosilo se to i na povećanje broja pjevača u zboru, i publike, i na ukupnu promociju, kompletan vizualni identitet, i – sve je bilo uspješno.

 

Bili su to, što se samog “crtkaranja” tiče, njezini prvi javni nastupi i umirala je, kaže, od straha kako će to proći, šta će ljudi reći...

 

Krešo je Branki iz Zagreba donio punu konistru boja, pinela, platna, Branka je odabrala akril i platno, odabrala je i glavni motiv – portret, i otisnula se.

 

Kazat će kasnije da se u početku užasavala boja. Koristila je tri: bijelu, crnu, crvenu. Danas joj slike pršte od boja. A boje su, kao i motivi, odnosno izrazi portreta, vezani uz neku osnovnu emociju s kojom otvara rad na svakom platnu.

 

Prije negoli nastavimo ovu priču, reći ćemo ono što bi možda trebalo otkriti u zaključku. Ili je trebalo reći u početku.

 

Slike Branke Grubić danas se nalaze na četiri kontinenta (osim Južne Amerike i Afrike), u šesnaest zemalja, iz kojih dolaze njeni kupci.

 

– Da, prodajem slike doslovno po cijelom svijetu. Ponajviše internetom, premda najviše volim u osobnom kontaktu. Nisam vam ja za klasične galerijske prostore...

 

Izlaže u virtualnom, internetskom, ali napokon i u stvarnom prostoru. Upravo je imala izložbu u Galeriji “Umjetnost osmijeha” u Zagrebu. Početkom ovoga ljeta imala je u Šibeniku prvu izložbu koja je bila vezana uz likovni program Međunarodnoga dječjeg festivala, ali je onda, u prostoru popularnog “Azimuta”, ostala otvorena tri mjeseca!

 

‘To su moje emocije’

 

– Kako je izložba bila dio MDF-a, tema su bile djevojčice u svijetu odrastanja, a Hrvoje i ekipa iz “Azimuta” toliko su sjajni, i toliko je to sjajan prostor, da sam baš bila sretna i ostavili smo je tamo puna tri mjeseca. Bili su to portreti djevojčica koje sanjaju postati ženama i koje to i ostvaruju, u svijetu koji se trudi uvjeriti ih da život nije san. Zapravo... sve su te moje slike i izložbe nekako autoportretske, na njima slikam svoje vlastite emocije.

 

U Zagrebu je, u Galeriji “Umjetnost osmijeha”, nedavno izložila šesnaest slika. Sve su njezine slike formata “metar za metar”. Kući je vratila četiri. Ostale su prodane.

 

– Da, prodajem ih doslovno po cijelom svijetu. Tako kako ste čuli: na četiri kontinenta, u šesnaest zemalja do sada. Pri tome, slikanje je “najlakši” dio posla, najviše opterećuje marketing, promocija, javljanje na natječaje...

 

Tu sad do izraza dolazi moć interneta. Branka ima web-stranicu blog, profile na Facebooku, Instagramu, Tweeteru, YouTubeu... Radove šalje na online izložbe, na natječaje...

 

– Tako sam se 2013. godine javila na neki natječaj, galerija “Light, [email protected] Time”, naziv je bio “Just breath” (Samo diši). Nas troje, Krešo, naš pas Eli i ja bili smo u snigu na Velebitu kad – zove čovik iz te galerije iz San Francisca i kaže – čestitam! Pobijedila sam u svojoj kategoriji, a to su slike (bile su još fotografije i 3D), ali sam bila i ukupni pobjednik, osvajač Grand prixa te izložbe! I to između 980 radova iz cijelog svijeta. Tada sam prvi put rekla: Dooobro! To što radim nešto i valja.

 

Prijavila se bila i na NY Art Expo i dobila poruku: “Čestitamo, među osam ste finalista!”
Sa svim tim je završila i u hrvatskim medijima, a kako su internetske galerije međusobno povezane, nakon onoga Grand prixa prodala je odmah dvadeset slika.

 

– Onda sam mislila – ako može nagrada, može i izložba u Americi! Vidila sam nagradni natječaj, bio je to 30. Anniversary Woomwn’s Works Show – pozvali su me da pošaljem sliku. Mislila sam – a kako ću je pribaciti? I kako ću je vratiti. Zaključila sam – ma koga briga, poslat ću je pa ako i ostane tamo, nikom ništa.

 

I poslala je svoju prvu opipljivu sliku u Woodstock. Hvali Hrvatsku poštu koja takvu pošiljku naplaćuju tek 300 kuna, dok njezin kolega iz Engleske za takav pothvat mora “pljunuti” 700 do 800 funti.
Nije se morala brinuti kako će sliku dobiti natrag. Prodana je.

 

– Uredno su poslali novac. U međuvremenu sam dizajnirala posebne pakete u kojima šaljem slike. Kad se kupac javi, napravimo ugovor i slika putuje, uplata stiže. Nikakvih problema.

 

Koliko stoje slike – tjera me moj urednik da pitam, a ja, kao i svaki loš novinar, puna uvažavanja prava na diskreciju, ne navaljujem...

 

– Pa piše vam na mom webu – jednostavno odgovara Branka. Između 800 i 1200 eura.
Lani je u Sarajevu, u galeriji “Kutcha” imala prvu samostalnu izložbu, sedamnaest radova.

Naslovnica Ostalo

Najčitanije