Tonko Ninić Razgovarali smo sa svjetski poznatim violinistom i dalmatinskim gurmanom koji je rođen u Beogradu, a smatra se fetivim Šibenčaninom: Nikad neću zaboraviti koncert u Kistanjama

Tonko Ninić

Nije pretjerana tvrdnja da zagrebački Šibenčanin i violinist svjetskoga glasa Tonko Ninić u jednom detalju i te kako podsjeća na slavnog španjolskog slikara Pabla Picassa, koji je i u poznim godinama, uvjeren u svoju muževnost, volio na plažama mondenskih ljetovališta pokazivati svoj torzo.

I šarmantni Tonko čini to na sličan način na svom omiljenom kupalištu Jadrija. Zato ga, kad izađe iz mora, njegova životna suputnica, profesorica Lavica, zna upozoriti da se što prije odjene. Zbog čuvanja zdravlja, te osamdeset „i nešto“ godina, koliko je u svom nemirnom i uspješnom životu nakupio zagrebački Šibenčanin.

Nema dvojbe da Tonko na svom tradicionalnom ljetnom odredištu, šibenskoj Jadriji zaboravlja na svoju dob. Da mu je, osim službene gradske himne „Šibenske balade“, najdraža pjesma „Vrime je stalo“. Nikako, međutim, ne zaboravlja svoju šibensku navadu da amaterski slika sredozemne motive u miru i tišini borova ili da kao nepopravljivi gurman priprema spizu na dalmatinski način. S posebnim začinima i mirodijama. Po svom guštu. Ni naš opušteni razgovor nije mogao proći bez pijata maništre i fažola, koje je skuhao slavni violinist.

Rižot od kamenja

- Tonko ne štedi crveno meso i pancetu, kad priprema maništru i fažol, a specijalitet mu je „rižot od kamenja“. Uvjeren je da je dovoljno u lonac staviti kamenje s morskog dna na Jadriji, pa da kuhanjem dobiješ ukusnu juhu – upozorila nas je prije jela Dušanka Lambaša, koja je desetljećima zakleta jadrijašica. Baš kao i veliki umjetnik Tonko.

Autora ovog teksta nije nimalo iznenadila priča o slavnom košarkašu Draženu Petroviću, koji se unatoč nesvakidašnjem talentu, dizao iz kreveta u mračnim zimskim jutrima da bi usavršavao dribling, šut ili pas na Baldekinu. Draženova je storija bila slična navadi Tonka Ninića, koji nas je desetak godina ranije na praktičan način uvjeravao da nema svjetskih dometa bez mukotrpnog vježbanja. Godišnji odmor zagrebačkog Šibenčanina na Jadriji nije mogao proći bez trosatnog vježbanja u vikendici, koju je izgradio i još uvijek je čuva kao utvrdu svojih šibenskih uspomena.

- Oh, kako sam guštao kad sam u prvoj šetnji newyorškim Broadwayem otkrio svjetleći pano, koji je pozivao na koncert Tonka Ninića i njegovih Zagrebačkih solista u čuvenom Carnegie Hallu. Bio sam svjestan koliko je truda potrebno da dođeš do tih svjetskih pozornica – pričao nam je dr. Tomislav Zorić, koji je početkom osamdesetih godina minulog stoljeća poveo šibenske košarkaše na prvu, povijesnu američku turneju.

U danima najveće slave taj je nenadmašni zagrebački ansambl stigao i do Opere House u Sidneyu, Tchaikowsky Halla u Moskvi, Buenos Airesa… S Tonkom Ninićem kao voditeljem ansambla i koncertnim majstorom Zagrepčani su svirali i u Londonu, Rimu, Berlinu, Beču, Madridu… Kao mali kontrast tim impresivnim podacima zvuči navada Tonka Ninića da gotovo najradije priča o jednom davnom koncertu u Kistanjama, održanom praktički na livadi!?

- Ne znam ni sam kako smo mi, Zagrebački solisti dospjeli u Kistanje, ali sam već poslije nekoliko taktova shvatio da sviramo pred publikom, koju naša glazba ne zanima. Ćakulali su, glasno žamorili. Gotovo su me prisilili na neuobičajen potez. Prekinuo sam svirku te očito glazbeno neukim seljacima objasnio tko smo, što smo, što radimo, gdje smo sve nastupali širom svijeta. Silno sam se trudio da prije izvođenja svakog idućeg djela objasnim nazočnima o čemu se radi u toj glazbenoj priči. I na određeni način pobijedio publiku. Žitelji Kistanja su nakon moje glazbene prodike mirno odslušali ostatak koncerta Zagrebačkih solista – sjeća se Tonko Ninić.

Dekan i profesor

Poslije svjetske slave sa Zagrebačkim solistima, zagrebački Šibenčanin nije bježao od nešto manje slavnih zadaća i koncerata. S velikim je zadovoljstvom kao dekan i dugogodišnji profesor Zagrebačke glazbene akademije odgajao nove generacije hrvatskih „klasičara“, posebice violinista. Zagrebačke je soliste odavno prepustio znatno mlađem Danku Končaru. Poseban je gušt našao u nešto manjem glazbenom izazovu ili Triju Orlando. Sa zagrebačkim pijanistom Vladimirom Krpanom i slovenskim čelistom Andrejom Petračem. S tim je sastavom u doba najveće popularnosti šibenske klape Maslina, na tradicionalnom božićnom koncertu „Zdravo, o zvijezdo mora“ zasvirao „Šibensku baladu“.

- Nije glazbeni grijeh miješati zvuk vrhunskih „klasičara“ s otvorenim klapskim vokalima. Glazba je zanimljiva u svim svojim žanrovima. Pitanje je samo koliko je kvalitetna – objašnjavao nam je Tonko taj neobični glazbeni spoj u Šibenskom kazalištu.

U novom je ansamblu Ninić, međutim, zadržao svoju staru glazbenu filozofiju. Pomalo neočekivanu usporedbu glazbenika i političara.

- Cijeli sam život bježao od „gole“ politike, ali ne i od istine da se u jednom segmentu vrhunski umjetnici trebaju ponašati upravo kao političari. Da budu „klasični“ demagozi. Bez sposobnosti da uvjeriš ljude, slušatelje, u vrijednost onoga što radiš, ne možeš biti pravi umjetnik. Baš kao što su političari prisiljeni uvjeravati svoje birače - silno je uvjeren šjor Tonko.

Zagrebački Šibenčanin će vam kao pravi dalmatinski gurman radije pričati o kvaliteti primoštenskog ulja ili čuvenog vina babić nego o svojim bjelosvjetskim turnejama i uspjesima. Spomenute i druge dalmatinske delicije radije će potražiti kod primoštenskih težaka nego u trgovačkim centrima. Ipak, kao umjetnik rado ističe podatak da je svirao na izuzetno vrijednoj violini slavnoga hrvatskoga glazbenika Zlatka Balokovića. Preciznije, Guarnerijevu „Kingu“, starom više od 150 godina ili na instrumentu kojim je Baloković na newyorškom pogrebu bolnom svirkom ispratio svog prijatelja Nikolu Teslu!

- Varaju se oni koji misle da na dobroj violini možeš automatski svirati dobro. Moraš biti vrhunski violinist da bi iz instrumenta izvukao vrhunski zvuk – glasi Ninićev komentar njegova guštanja u svirci na „Kingu“.

Korijeni

Tonkova glasna razmišljanja i opušteno ljetno ponašanje su vjerojatno i najbolji argument tezi kako su obiteljski, posebice dalmatinski korijeni vražja stvar! Rodio se u Beogradu, gdje mu je otac radio kao državni službenik, gotovo cijeli život je proveo na zagrebačkoj adresi, a sebe oduvijek smatra fetivim Šibenčaninom! Ninići su staro šibensko prezime, a Tonkovu privrženost Krešimirovu gradu dodatno je podgrijala činjenica da su mu roditelji pokopani na starom groblju sv. Nediljice u šibenskoj Crnici.

Violinist svjetskoga glasa ne bježi ni od majčine obitelji Ćala, posebno poznate po umirovljenim zagrebačkim liječnicima Zoranu Ćali i Stipi Batinici. I raduje se svakom ljetnom „samitu“ (preživjelih) majčinih rođaka u tisnim šibenskim kalama.

- Jadrija je, ipak, na prvome mjestu. I po tko zna koji put se divim osnivačima toga šibenskoga gradskog kupališta. Starim Šibenčanima, koji su veličali Jadriju na pomalo naivan način. Kao nekom posebnom, šibenskom haiku poezijom: „Jadransko more liječi svaku ranu, Jadrija još i veću, pruža ljudsku sreću“. A kad je već riječ o sreći, „pucam“ od zadovoljstva što me u ljubavi prema Jadriji uporno slijedi moja unuka Tjaša, rođena Zagrepčanka – završio je Tonko Ninić.

Naslovnica Ostalo

Najčitanije