Novo lice autobusnog kolodvora Umjetnica koja oslikava bolnice i zatvore Melinda Šefčić sa šibenskom je djecom napravila novi mural u gradu

Novo lice autobusnog kolodvora

Malo je tragova i znakova koje je Međunarodni dječji festival u svojih 59 godina postojanja utisnuo u gradski prostor, pa osim murala, oslikanih prije nekoliko godina, na zidovima uz zgradu Šibensko-kninske županije, takvih "materijaliziranih“ uspomena na festival, uz koje su odrastale generacije i generacije Šibenčana, više i nema. A šteta je, jer osim što je riječ o novoj estetizaciji, a time i valorizaciji nekog javnog prostora, festivalske zidne "slikarije“ i osobni su podsjetnik svakom dječaku i djevojčici, sada već poprilično odraslim ljudima, na sudjelovanje u jednom kreativnom činu, na njihovu radost i radost onih koji i danas uživaju u "posljedicama" tog rada.


A nova takva radost osvanut će u petak i na jednom od zidova šibenskog autobusnog kolodvora na rivi. Poveći mural, šteta je samo što nije obuhvatio i veću površinu tako da autobusima koji se zaustave na peronima i putnicima koji iz njih iziđu dobrodošlicu prvi požele upravo šibenska djeca i njihov festival!

Art terapija

Autobusnim kolodvorom zaplivao je tako morski svijet: svakojake ribe, zvijezde, hobotnice, dupini i drugi stanovnici šibenskog podmorja, pa čak i jedna kornjača. Naslikali su ih polaznici festivalske likovne radionice, 20-ak djece osnovnoškolskog uzrasta, koju je pod nazivom Ujedinjena kreativnost osmislila i vodila Melinda Šefčić, mlada akademska slikarica s doktorskom titulom obranjenom na temi art terapije, to jest utjecaja umjetnosti na zdravlje ljudi i zajednice.
Šefčić je pozornost šire javnosti privukla projektom oslikavanja zidova u bolnicama i zatvorima, pa je tako prije tri godine osmislila i zajedno s grupom umjetnika oslikala zidove KBC Zagreb (Rebro), kaznionice Požega i zatvora u Remetincu, a planira veliki dašak pozitivne energije unijeti i u neke druge bolnice i zatvore u Hrvatskoj.


S čvrstom vjerom u dobre vibracije koje umjetnost i kreativnost pobuđuju u svakom čovjeku i, šire, društvu, ova umjetnica, rođena Subotičanka koja je u Zagreb došla na studij prije 13 godina i ostala, poziv iz Šibenika nije mogla odbiti.
- Prije nekoliko mjeseci zvali su me imam li volje voditi likovnu radionicu i odmah sam to prihvatila, ponudila koncept koji sam već provodila u radionicama u Zagrebu, Italiji i Poljskoj. Naglasak je na tomu da se djeca aktiviraju, da oslikaju jedan zid i time doprinesu pozitivnom ozračju u svom gradu. To je kolektivni rad, ipak je tu 20-ak djece, pa se zato radionica i zove "Ujedinjena kreativnost". Ideja proistječe iz toga što sam tri godine radila prevenciju i preventivni grupni rad s djecom. Tu je tematika bila genogram, a djecu smo motivirali da kroz formu životinja nacrtaju svoju obitelj. Otud je proistekla moja ideja da djecu, ovisno gdje se nalaze, a ovdje smo odredili da to bude morska priča, uvijek pitam i s njima razgovaram o koja bi životinja oni voljeli biti. Prvog dana crtali su svoje skice, a poslije su to aplicirali na zid i bojali. Poanta je da to u konačnici mora biti ujedinjeni rad, odnosno jedna slika. Zajednička. Zato ih dok rade motiviramo da dijele boje, kada završe sa žutom bojom da je daju kolegi kojemu ona također treba. Želimo tako poticati taj socijalni angažman i aktivirati empatiju u njima – objašnjava i brzo dodaje kako takav pristup rada s djecom podrazumijeva i to da se ničiji rad posebno ne izdvaja i hvali.

Hvalite sve klince ili nijednog!

- Svi su ovdje najbolji, ne volim isticati nečiju talentiranost, jer mislim da trebaju u ovome biti ravnopravni. To je pokazalo i moje iskustvo u aktivnom preventivnom radu s djecom gdje su mi mentori bili ugledni defektolozi i psiholozi. Ovdje je riječ o pozitivnom pristupu: svi se moraju hvaliti i nikoga ne treba posebno isticati… Jer, ako jedno dijete pohvalite, ostali se osjećaju zapostavljenim, manje vrijednim, čak im se smanji razina kreativnosti. Dijete može i prestati crtati, jer će pomisliti da nije dovoljno dobar ili vješto u tome. Ne daj bože da slučajno utječem na dijete da dobije averziju prema kreativnom činu. Na radionici imamo dvoje, troje djece koji, zaista dobro rade. Vidi se da su svjesni toga, uostalom bili su na natjecanjima i nagrađivani su za svoj rad. Svjesni su da su najbolji… Ali, ovdje je riječ o grupnom, kreativnom radu. Negdje do 13 godine djeca su u tomu aktivna i onda to ostave, a oni koji nastave crtati, upisati će akademije, arhitekturu, dizajn i imati vezu s kreativnim stvaralaštvom. Ali, nije na meni da to ističem, nego je naglasak na ujedinjenom radu i društvenom angažmanu da djeca vide da vrijede i da mogu doprinijeli zajednici. Kreativno i pozitivno, to je na meni. I da se tako osjeća svako dijete zato jer je, zajedno s drugima, oslikalo jedan zid – gorljivo će Melinda Štefčić.


Teško je u njezinu govoru ne zamijetiti ravničarsko pjevuckanje i rastezanje. Nedavno je, kaže, posjetila svoje u Subotici, pa joj se to odmah "zalijepilo". A i nema potrebe bježati od svog zavičaja, reći će.
- U Zagreb sam došla 2006. godine i upisala Akademiju likovnih umjetnosti. Probala sam i u Novom Sadu, Beogradu, Budimpešti, jer mi je mama Mađarica i znam mađarski… Tata mi je Hrvat i jako puno mojih frendova dolazilo je u Hrvatsku. Kao nekakav povratak. Znate to u zajednici, svirala sam tamburicu, plivala i kada ste okruženi tim ljudima želite što i oni. Tako sam i ja završila u Zagrebu, tu sam diplomirala, magistrirala i još tijekom studija zanimalo me je upisati doktorat s temom art terapije. I sama sam to osjetila. Jer, imala sam sreću odrastati u obitelji u kojoj sam dobivala dosta pažnje, ne samo od roditelja, nego cijele familije, pa kada sam došla u Zagreb, teško mi je pala ta odvojenost od roditelja. To sam pokušala izraziti kroz kreativni rad te ga uobličiti u neku likovnu formu. Kada shvatite da to može utjecati na vas, možete napraviti korak dalje i zajednici doprinijeti tako što ćete kroz kreativni čin pomoći oporavku i boljem osjećaju i drugih ljudi.


Svi su ljudi, uvjerena je Melinda, kreativni i sam taj čin već je dovoljan da bi se izrazile emocije, izbacili i oslobodili unutarnji demoni i negativna energija. Terapijski učinak možda nije odmah vidljiv, ali je neupitan. A uz malo truda i introspekcije, i svoje negativne momente moguće je mijenjati, ističe.

Znanstveni pristup

Morska priča na zidu autobusnog kolodvora, nije jedina poveznica koju Melinda Šefčić ima sa Šibenikom. Jedan od mentora na njezinom doktorskom radu bio je i Svjetlan Junaković, nagrađivani ilustrator i pisac za djecu, šibenskih korijena, i profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.


- U početku sam radionice art terapije radila s djecom, a kako sam previše emotivna osoba koju svašta nešto zna dotaknuti i dodirnuti, shvatila sam da me taj grupni rad strašno opterećuje i troši, da se s radionica vraćam s previše boli. Jer u grupi imate djecu iz različitih slojeva i obitelji i trebate znati da ne možete spasiti svako dijete. U trenutku kada sam to shvatila, odustala sam od tog rada, a onda sam, pomalo se i slučajno dogodilo, shvatila kako mogu raditi indirektnu terapiju tako što oslikavam bolničke prostore. To je bilo 2016. godine i tu započinjem svoju doktorsku temu, za koju odabirem Svjetlana Junakovića i Veru Turković koji su mi bili vrhunski mentori!


Bolničke prostore i vedrinu u njihove sterilne zidove unosili su i drugi umjetnici puno prije Melinde, no njezin rad jedinstvenim čini znanstveni pristup.


- Moj se rad ne razlikuje samo s likovne strane, odnosno zbog estetizacija i rehumanizacija prostora,već sam tomu pristupila na znanstveni način, koristeći više metoda istraživanja i statističku metodu. Radila sam i ankete, razgovarala s djecom u bolnici, roditeljima, liječnicama, medicinskim sestrama i osalim zaposlenicima… Koristila sam i etnološko-antropološku metodu: svaki dan promatrala, zapisivala reakcije, radila intervjue, pisala izvješća, analizirala… Koristila sam i metodu vlastite kože, jer mi je kralježnica stradala tijekom tog rada koji je u KBC-u Zagreb trajao tri i pol mjeseca kada sam svaki dan i po deset sati oslikavala sedam metara dugačku i metar i pol široku sliku. Radila sam u tehnici markera na zidu i od tog sitnog "čvrčarenja“ u iskrivljenom položaju ukliještio mi se živac u kralježnici, pa sam morala ići i na fizikalnu terapiju. To sam, na prijedlog mentorice, ubacila kao jedno poglavlje u doktoratu, jer, na Akademiji vas uče o štetnosti materijala, ali ne i na fizičke posljedice koje sam kreativni postupak izaziva uslijed dugog stajanja, položaja… Pa većina umjetnika ima skoliozu…


Paralelno s radom u grupama i art terapijom, uključujući i radionice u Italiji i Poljskoj, odnosno oslikavanjem prostora u bolnicama i zatvorima, Melinda je stvarala i u ateljeu. Iza nje je više izložaba, mahom u Zagrebu, a za sebe voli reći da je radoholiočarka. Dio posla su, kaže, i Facebook profil i blog, na kojem, istina ne visi svaki dan, ali ih smatra bitnim za svoju vidljivost u svijetu umjetnosti izvan hrvatskih granica.


Posljednje tri godine u ateljeu ipak manje boravi, a svoj umjetnički potencijal ostvaruje na ulici, u javnim prostorima i europskim projektima u koje su uključeni i drugi kolege umjetnici i umjetnice, poput oslikavanja zidova u kaznionici i zatvorskoj bolnici u Glini koji joj skoro predstoji. A čeka je i nastavak morskih avantura na šibenskom području. Dogodine, vjerojatno na Zlarinu gdje bi jedini "plastic free“ hrvatski otok tu svoju priču ovjekovječio na jednom zidu u dječjoj izvedbi i pod Melindinim vodstvom.


- To je moj doprinos društvu, jer tako vaš trud i rad ostaju vidljivi i u funkciji su društva. To mi je sada važnije negoli zatvoriti se i stvarati u ateljeu. Za sada imam što raditi u Hrvatskoj i ne mislim ići vani, premda je ovo konzervativna sredina, što znači da je puno zatvorenosti i skeptičnosti prema ovome što radim i malo je onih koji žele financirati takve stvari – kazala je Melinda Šefčić.

Naslovnica Ostalo

Najčitanije