Jedan od najboljih Leon Lučev: "Kada u zatvorima budu oni koji su kreirali ovakvu sadašnjost, onda ćemo prošlost ostaviti na miru"

Jedan od najboljih


"Zlatna kolica" za najbolji dugometražni film ovogodišnjeg ZFF-a zasluženo je osvojio koprodukcijski "Teret" Ognjena Glavonića s Leonom Lučevom u odličnoj glavnoj ulozi, vjerojatno njegovoj najboljoj dosad. Žiri je bio naklonjen "izvrsnom i humanom" filmu koji "spretno kormilari politički kompleksnim terenom i odlikuje se rigoroznom formom i sadržajem", a u kojem "strahote rata mijenjaju značenje naizgled banalne svakodnevice", ali "snovi o budućnosti postoje usprkos svim izgledima".

Žiri je u objašnjenju ostavio razloge za optimizam, no Lučev je u govoru, prilikom primanja nagrade umjesto redatelja Glavonića u zagrebačkom kinu "Europa", bio optimističan s oprezom. Dotakao se jednog branitelja iz Vodica koji je nedavno počinio samoubojstvo, kao i mladića iz Srbije koji se objesio jer nije imao što jesti. Dotakao se i neizvjesne sudbine kina "Europa", "Uljanika", ITD-a, kao "problema svih nas zajedno", te naglasio "potrebu zajedničkog djelovanja". Nešto manje od pola godine kasnije, nagrađivani "Teret" je napokon krenuo u kinodistribuciju, ali u "Europi" je igrao ograničeno zbog zatvaranja kina.

 

 


- To je jedan od razloga zašto ljudi iseljavaju. Kino “Europa” je zgrada. Tim ljudi koji vodi tu zgradu dobio je nagradu za najbolje kreiran program na europskoj razini - jednu od najvećih europskih nagrada za mrežu europskih kina “Europa Cinemas”, i sad umjesto da mole taj tim ljudi koji je desetogodišnjim radom to napravio, da ostanu, da ih potiču da kreiraju program za najbolje kino na svijetu, vodstvo grada Zagreba donosi odluku da im se ne produžuje suradnja. Ali, zaboravljaju da je kino “Europa” zgrada. I ništa više. A ljudi joj svojim smislom, znanjem, vještinama, ambicijama i ljubavlju daju smisao i život. Temu kina “Europa” možemo riješiti na sljedećim izborima. I temu magnolija. I SC-a. Moj osjećaj je da se nakon dugo vremena na političkoj sceni pojavljuju ljudi koji svojim dugogodišnjim aktivističkim, umjetničkim, socijalnim djelovanjem, elokvencijom i moralnošću ulijevaju nadu. Hvala Mimi, Tomislavu, Urši, Viliju, Hani, Gordanu i ostalima što u ovom trenutku preuzimaju aktivnu odgovornost za sve nas u kreaciji boljeg društva.

Koprodukcije su sadašnjost, ne budućnost

Koliko je važno “zajedničko djelovanje” o kojem ste govorili u “Europi”?
- Na nivou umjetnosti to pokazujemo godinama. Od “Grbavice”, “Na putu”, “Krugova”, “Tereta”, “Muškarci ne plaču”, zajedno radimo dobre i uspješne i gledane filmove.

 

 


Kad je riječ o koprodukcijama, ta priča drži vodu. "Teret" je koprodukcija Srbije i Hrvatske, jedna od najuspješnijih...
- Koprodukcija traži kvalitetu, komunikaciju, jer čitači nisu samo lokalni, već s projektom nastupaš u više zemalja, fondova. To je prilika da vidiš kako film komunicira i prelazi li barijeru jezika te da li tema koja je lokalna u svojoj dubini ulazi u univerzalnost, mogućnost empatije ili razumijevanja kod ljudi koji nisu razumski vezani s podnebljem, ali kroz umjetnost suosjećaju s likovima i situacijama, atmosferama.


Bi li ovdašnji ljudi bili još složniji da ih političari konstantno ne huškaju na zavadu?
- Ljudi su složni kada se pojavi smrtna opasnost. Poplave i požari. Tada identiteti padaju u vodu ili vatru. I kad vole.
Jesu li koprodukcije budućnost filmaša na ovim prostorima?
- Nije budućnost, već sadašnjost. Zadnjih deset godina radimo koprodukcije. To je normalan način rada na filmu.

 

 


Kako vam je bilo uskočiti u cipele Vlade, protagonista "Tereta"? Osobno, ovo je vaša najbolja uloga, ali i najteža. Čini se da ste duboko proživjeli sve što je proživio Vlada koji (ne)svjesno sudjeluje u zločinu koji je, pak, većinski samo sugeriran, odnosno doslovce ponijeli sav (njegov) teret filma?
- Jasna mi je perspektiva Vlade. I iz proba, istraživanja tematike filma. Konkretno slučaja “hladnjače”. Radili smo četiri godine na filmu i dovoljno duboko ušli u njega da bi gledatelj dobio snažan dojam, osjećaj nakon gledanja. Vladina priča je priča svakog od nas koji je rođen prije devedesete. Jer svi smo mi na neki način sudjelovali u zločinu, da li aktivno, ili šutnjom, ili pokušajem djelovanja, devastacije, uništenja i rasprodaje javnih dobara teritorija na kojem živimo. I bude smješno kada su uspjesi smanjenje kreditnog rejtinga ili dovođenje kineskih ulagača. Rasprodaja je jedina mogućnost nesposobnih.

Umjetnici postoje da istražuju istinu

Koliko se vama osobno bilo teško vratiti u "film" kraja devedesetih na ovim prostorima? Kako ste iz ove perspektive sagledali stvari?
- Živio sam u njima. Neke stvari su upisane u tebi. Kao neki kod. Prošao i rat i zajebancije i raspad i veselje. Jebiga, živio sam u njima.

 

 


Kako ste izašli iz jednog takvog lika kad je snimanje bilo gotovo? Koliko vam je trebalo da izađete? De Niro se povukao u osamu da izbaci Jakea LaMottu ("Razjareni bik") iz sebe...
- Dijelovi likova ne izlaze nikad, poneki likovi mjenjaju tebe, ponekad ti ubacuješ svoje u lik. Povratak sebi, novom, ponekad je kaotičan, ponekad topao, ponekad pun otpora. Ali, da, treba vrijeme nakon intenzivnih snimanja da se malo primiriš, sabereš i nastaviš dalje.


Je li vam netko iz Hrvatske "prigovarao" zbog uloge Srbina u "Teretu"? Kako (bi)ste uopće reagirali na takve prigovore?
- Glumim ljude. Od toga krećem i iz toga stvaram. Hrvat, Srbin, Čeh, Nijemac su identiteti. Ispod svega ranjivi ljudi. Njih tražim, i oni žive.


Biste li mogli usporediti "Teret" sa "Svjedocima", "Muškarci ne plaču" i "Grbavicom" kao još jednom filmu u kojem glumite, a koji je politički važan i hrabar?
- Svi ti filmovi su bitni. Otvarali su teme kojima se nitko nije želio baviti. Stavljene su pod tepih. Na čekanje. Politički nisu bodovane i kotirane dobro. Otvaranje takvih tema nije dobro za rejting stranke. Zato postoje umjetnici, da istražuju istinu.

Bijeg mladih od beznađa

Kako komentirate "kontroverze" filma, to što ga u Srbiji nazivaju "antisrpskim" i "izdajničkom propagandom"? Je li i tu posrijedi možda "strah od nepoznatog i istine u kojem živimo", kako ste jednom rekli?
- U područjima gdje živimo, gdje se za uništeno poduzeće, za otkaze radnicima, za iseljavanje mladog stanovništva, ili da nazovemo to pravim imenom, bijegom mladog stanovništva od beznađa, besperspektive, apatije, korupcije, ne - ne odgovara, već se ostaje na vlasti, iz te perspektive logično je da film koji potiče temu odgovornosti dobiva predznak antihrvatski, srpski, bosanski…

 

 


Koliko je važno (filmsko) suočavanje s prošlosti? Je li možda vrijeme da prošlost ostavimo iza sebe?
- Kada u zatvorima budu oni koji su sadašnjost kreirali ovakvom, onda ćemo prošlost ostaviti na miru.


Ognjen je u intervjuu za "Slobodnu" rekao da je ovo film o naslijeđu prošlosti i postavio retoričko pitanje "što su naši roditelji ostavili nama, a što će naslijediti naša djeca, kakvu zemlju i kakve vrijednosti". Koji bi bio vaš odgovor na ovo pitanje o predavanju generacijske štafete/ostavštine s obzirom na to da u filmu ulogu ima i vaš sin Ivan?
- Ostavljam mu mogućnost i želju da što prije ode negdje vani gdje se rad, trud i talent cijene, prepoznaju i vrednuju. A prije toga da nauči sam cijeniti vlastite talente.


Biste li voljeli da Ivan krene vašim stopama? Kakvu zemlju i kinematografiju će on naslijediti?
- To je njegova odluka. Moju podršku ima da krene u ono što on voli. O njegovu talentu zna što mislim. Da je bezobrazno talentirano derište. A u nasljedstvo mu ostavljamo kinematografiju na koju mi koji smo je stvarali i stvaramo posljednjih 20 godina možemo biti ponosni.

GLUMAC IZA KAMERE Režija kao potreba

Na ZFF-u je, u "Kockicama", bio prikazan i vaš kratkometražni redateljski prvijenac "Malo se sjećam tog dana". Kako vam je bilo naći se s druge strane kamere?
- Režija je bila potreba. Moja. Iskrena. I da, uživima u svim dijelovima kreacije filma. I kao scenarist, redatelj, glumac, producent. Volim to raditi.


Sinu ostavljam mogućnost i želju da što prije ode negdje vani gdje se rad, trud i talent cijene, prepoznaju i vrednuje. A prije toga da nauči sam cijeniti vlastite talente. Njegova je odluka hoće li krenuti mojim stopama. Moju podršku ima da krene u ono što on voli. A u nasljedstvo mu ostavljamo kinematografiju na koju mi koji smo je stvarali i stvaramo posljednjih 20 godina možemo biti ponosni

Naslovnica Ostalo

Najčitanije