Novi intendant splitskog HNK Srećko Šestan Ovo je priča  diteta kazališnog meštra i čistačice iz šibenskog Varoša: "Zvali su me Hoselito, a na Jadriji Crni"

Novi intendant splitskog HNK Srećko Šestan

Da se Srećko Šestan u doba svoje mladosti prijavljivao na natječaj za nekog ravnatelja, šefa, ma i za kakvo radno mjesto, tada bi u njegovoj molbi pisalo "rođen i odrastao u radničkoj obitelji..."
-...da, a profesorska, doktorska i inženjerska djeca napisala bi da su rasli u okruženju poštene inteligencije... - smije se Srećko Šestan s kojim sam, zapravo, zapodjela šibenski razgovor još koncem prošle godine. Stjecajem okolnosti, u međuvremenu je Šestan postao intendant HNK Split, no to bitno ne mijenja našu priču. Jednu šibensku obiteljsku priču u kojoj je rastao taj novi splitski intendant. U obitelji kazališnog binskog radnika, kasnije majstora scene, i majke čistačice u Šibenskom kazalištu, kako se nekad zvala ta ustanova. S vremenom, u amaterskom ansamblu glumila je i sestra, Jadranka Šestan, koja danas radi u marketingu te kuće. Danas bi se i to zvalo drugačijim imenom, recimo nepotizmom, iako se zapravo radi samo o tome da je Ante Šestan vukao sobom u kazalište malog Srećka jer je mater Ankica radila u tri smjene "Jadranke" na Šubićevcu, a mala Jadranka, samo je nastavila istu obiteljsku priču koja je vezana uz očevo radno mjesto.

Primjer 'nepotizma'

- Gle ti to: ako ti je ćaća majstor u kazalištu pa se djeca motaju oko njega i upiju tu čaroliju, ili ako ti je ćaća čuveni glumac pa mu djeca isto upiju tu čaroliju pa još i talenat - onda je to nepotizam. Ta se djeca ne bi smjela javljati na prijemni na Akademiji. Ako je netko dijete kirurga onda se ne može upisati na Medicinu. Ma vidi ti to... Moj otac je naprosto živio svoj posao u kazalištu, bio je običan radnik i mene vukao sobom, uopće ne misleći da će to utjecati na moj kasniji izbor i posao. Isto je i sa sestrom. Mama je poslije propasti "Jadranke“ ostala bez posla i poslije nekog vremena počela raditi u kazalištu kao čistačica - čvrsto držeći našu kuću i taj svoj poslić. Eto, tako vam je izgledao nepotizam na Šestanov, ondašnji način.

- Mog je oca Antu - priča Srećko Šestan - nakon što je godinu dana kao stolar bio bez posla, zaposlio Ilija Ivezić, tada direktor Kazališta lutaka, kasnije jedan od naših ponajboljih glumaca.
-Tako su i moja najranija sjećanja vezana za lutkarski teatar koji me na neki način veže sve ove godine. Moj vrtić, moj predškolski odgoj bila je baraka lutkarskog teatra u Matije Gupca. Kad je ukinuto lutkarsko i dramsko kazalište, osnovan je Centar za kulturu koji je pokrivao i kazalište. Prešao tamo moj otac - prešao i ja. Kao da je i meni kazalište bilo radno mjesto... radno mjesto djetinjstva.

Kao i kazališni klub, u sadašnjoj ravnateljskoj sobi. Vodio ga je, sjeća se Srećko Šestan, Krešo Zorić, pohađao Josip Vikario, Branko Matić, Branko Friganović, Ante Beban, Vlade Slavica, Mirko Burazer, i Ante Šestan, i radnici teatra i građani Šibenika. A onda, naravno, i mali Srećko:
- Bio je to kazališni klub u kojem se igrao remi i slagao pasijans, to su za mene bile "one karte sa srcima“ koje nisam razumio. Za razliku od onih za briškulu.

Počeo s Crvenkapicom

Otac, Ante Šestan, bio je poznat kao veliki zafrkant. Jednom je, priča mi ovih dana Mate Gulin, u nekoj predstavi Goranu Višnjiću, koji je igrao vodoinstalatera, u torbu od alata stavio par kazališnih cugova. Goran je izletio na scenu i još se neko vrijeme na njoj lomio pod silnim teretom, a više nije imao kud.

Živeći dobar dio dana u zgradi šibenskog teatra mali ga je Srećko istražio od krova do podzemlja, a najfascinantnije mjesto bila je rasvjetna kabina koja se nekoć nalazila na samoj sceni, iza portala, negdje gore između krova i poda pozornice:
- Ja bi se tu uvuka', uživa' i ništa nisam dira' jer je to bila struja. Nikad neću zaboraviti miris te prastare kazališne prašine...
A onda je Srećko Šestan stasao za dječji dramski studio. Vodili su ga profesionalni glumci Ante Balin i Neva Belamarić. S njihovim odlaskom u mirovinu Centar za kulturu, odnosno zadnji retaj šibenskog teatra, napokon je ostao bez profesionalnih glumaca. Premda su u Centru za kulturu uvijek bili stručni ljudi poput Dražena Grünwalda ili Nine Cvek. Bilo je tako sve do Bože Biškupića, ministra kulture u novoj državi, koji je profesionalizirao mala hrvatska kazališta, no to je drugi čin ove priče.

- Moj prvi nastup bio je kolaž predstava na stihove Mladena Bjažića. Tri smo dana boravili u Zagrebu snimajući za televiziju u Šubićevoj, Višnja Lasta bila je urednica. Moje prvo putovanje u Zagreb, prvi hotel, Jadran u Vlaškoj!
Srećko je Šestan bio član dječjeg ansambla do konca osnovne škole. Igrao je u Crvenkapici, Pipi duga čarapa, Plava boja snijega, Alfa i Beta...

Đački dom u Zadru

Bio je dijete šibenskog Varoša, što je nužno imalo refleksije na njegovo odrastanja, gotovo jednako kao i kazalište:
- Mi smo živili u Težačkoj, u kući Fronte, uz boški dom (uboški, ili starački dom, u obliku "boški“ jedan je od najstarijih šibenskih gradskih toponima, op.p.). Šibenska narodna glazba je bila u Partizanu. Svirao sam najprije Es trubu, a onda hornu. Varoš je bio predivan! Blizu naše kuće bila je jedna od najstarijih šibenskih kovačija, Kimerova. Mater me obukla u bilu robicu za provomajsku paradu i neka je pričekam na ulici, prometa ionako nije bilo. Na ulici smo igrali franje i mali nogomet. Auto su imala tri čovika: Dane Sekso, Ćaleta i Davor Junaković šta je aranžirao šibenske izloge. Ja, tako dotjeran, otišao viditi šta Kimer radi u kovačiji... vratio se crn ko ugalj. Mater me nekako popravila i uspio sam biti u paradi: od Doma zdravlja pa niz Stari pazar, išli smo kamionom okićenim zelenim girlandama, bio je to alegorijski prizor koji je slavio rad. Te je ukrase radila radionica moga oca, teatar, a da ko će...

Nikad više grožđa kao na ogromnoj odrni uz našu kuću, koju je posadio moj did Križan a svaki grozd bio je od kila. Išao sam u Osnovnu školu Rade Končar na Šubićevcu, a popodne, uvečer, ujutro... u kazalište i glazbu.
Pa kako je onda, poslije osnovne škole, Srećko Šestan uspio prispiti u Pomorsku školu u Zadar - snebivam se!?
- Postala mi je tijesna moja šibenska koža, želio sam se maknuti, a jedina srednja koje u Šibeniku nije bilo bila je Pomorska. Roditelji mi nisu u materijalnom smislu mogli previše pružiti ali dali su mi ono najvažnije - ogromno povjerenje, vjeru u moje odluke, i nikad ih nisam izigrao. Nije bilo lako s četrnaest godina otići u drugi grad, živiti u đačkom domu. E, ali zato sam poslije Pomorske ipak upisao Filozofski fakultet, i završio tadašnje jugoslavenske jezike i književnost.
I prošao na audiciji za Kazalište lutaka Zadar kod Karla Šoletića, Josipa Gatare, Marije Moković, Zlatka Košte, Asje Rebac, i igrao s Marijanom Blaćom, Milenom Dundov.

Kralj Ubu bio je hit

- Moj studij, nije to bilo vrijeme obilance. I danas se sjećam kad bi mater zavukla ruku ispod traverše i dala koji dinar... koliko je mogla. Pomišljao sam ja i na Akademiju ali to se pak u mojoj familiji nije moglo financirati. Ali, u Domu smo formirali KUD "Ivo Lola Ribar", radili predstave, režirali, glumili...
-... kad spominjemo glumu, danas bi s takvim licem bio odličan za meksičke sapunice...
-... hahaha...jesu, zvali su me Hoselito! Na Jadriji, na kupanju, a zvali su me i Crni...
- Na fakultetu, a i kasnije, jel ipak falila Gimnazija, umjesto Pomorske?
- Je. Dan danas. Najviše zbog latinskog - osnove za sve. Ali, fakultet sam završio redovito. E, najbolje da mi je neko doša ćaći i rekao - eno ti je mali propa' u Zadru! Ma da je u New Yorku, ali u Zadru! Tako, sve sam ja redovito savladao i Pomorsku, i Filozofski. Gimnaziju sam kompenzirao radom, učenjem i druženjem. Ispite sam podijelio na one "položiti“ i one "likvidirati“. Prve da se nauči, druge da se prođe.

I tako do diplome 1985. već je imao staža kao honorarni glumac, pa kao profesionalni u Kazalištu lutaka. Kad se otvorila mogućnost da se vrati u Šibenik, u teatar, Drago Putniković naprosto je uzeo iskusnijeg - Peru Mioča. Osamdesetih je Srećko Šestan u Zadru osnovao TOKAR- teatar omladine-kazališnu amatersku radionicu:
- I danas se sjećam: postavio sam na našu scenu Kralja Ubua, postao je hit među mladima i, zamislite, maturanti Tehničke škole, ti nabrijani tipovi, često i tučaroši, tražili su da se prije maturalnog plesa prikaže naš Kralj Ubu!

Šerif na ispitivanju

Bilo je to vrijeme kad se Srećko Šestan potpuno i bez ostatka posvetio kazalištu. I lutkarskom, i dramskom. Surađivao je i na Međunarodnom dječjem festivalu i sa svojom ekipom na generalki za svečanost otvorenja '91. zamalo zapalio šibensku gradsku ložu, odnosno vijećnicu:
- Genda je igrao glavnu ulogu, Veronika Durbešić Zrak, Zlatko Košta Vodu, Anđelko Babačić Zemlju a ja sam igrao Vatru i - zapalio predstavu. Kako? Glava zmaja je rigala vatru, vatra je malo iznutra uhvatila spužvu što nitko nije primijetio, uletili smo na drugi kat kad je glava planula, htjeli je izbaciti kroz vrata balkona, ali je zapela. Vatra je uhvatila koltrine, počela su pucati stakla...Onda je Vili Matula strgao zastore da ne plane plafon. A bilo je bogme gusto... Legendarni Šerif, pirotehničar HNK Split, cijelu je noć proveo na ispitivanju na policiji, al šibenski meštri sve su popravili i otvorenje se odvijalo kao da ništa nije bilo.

I bio je rat, i Srećko je Šestan postao pripadnik 112. brigade, s Tomom Bilosnićem formirali smo, kaže, ratni kabare...a na jesen '92. pojavio se oglas za ravnatelja Kazalište lutaka Rijeka. A onda je redom išlo ovako: ravnatelj Gradskog kazališta lutaka Rijeka, intendant HNK Ivana pl. Zajca Rijeka (tada je zamiritao i Nagradu grada Rijeka...), Ministarstvo kulture - pomoćnik ministra, ravnatelj Uprave Ministarstva kulture, ravnatelj Zorin doma što je i danas, prije odlaska u Split.
Osim riječke, zamiritao je i Nagradu Grada Karlovca, Danicu Hrvatsku s likom Marka Marulića, Nagradu za životno djelo za lutkarstvo UNIME, a 89. godine na Jugoslavenskom festivalu lutkarstva u Bugojnu - nagradu za glavnu mušku ulogu u Ribaru Palunku.

Sve je politika

Naročito rado sjeća se perioda u Ministarstvu kulture:
- Božo Biškupić bio je veliki operativac. Imao je sjajnu dosjetku. Rekao bi mi - mora ti biti jasnio: ako napraviš nešto dobro onda je to samo moje. Ako napraviš nešto loše, onda je to samo tvoje, hahaha....
I tako poslije poslije Zadra, Rijeke, Zagreba i Karlovca - evo Srećka Šestana opet blizu Šibeniku iz kojega, kaže, nikad nije ni otišao: 365 dana godišnje mu je u glavi.

A Split? Počelo je, bogme, prilično vatreno, to s izborom za intendanta:
- Pratio sam sjednicu Gradskog vijeća i ne mogu reći da mi je bilo ugodno. Nastao mi je, bogme, veliki grop u želucu. Žao mi je kad ljudi govore i zaključuju preko poluinformacija, čovjeka i ne poznaju, a spremni su zaključivati! Zahvaljujem onima koji su me podržali, i onima koji su glasali protiv, i suzdržanima - daju mi jači motiv, entuzijazam i volju da napravim maksimum. Nek sačekaju pa ćemo viditi.
- Teško je reći da to nije zbog činjenice što je izbor splitskog, ili ma kojeg, intendanta politička stvar. Ili, naprosto, zaključka da je Srećka Šestana u Split poslala politička "direktiva“.
- Politika je odgovorna za funkcioniranje države, i grada, u svim segmentima pa tako i u kulturi. A politiku su izabrali građani. Uvijek je tako...


Šestan je bio ravnatelj riječkog Gradskog kazališta lutaka, intendant HNK Ivana pl. Zajca pomoćnik ministra kulture, ravnatelj Uprave Ministarstva kulture, ravnatelj Zorin doma u Karlovcu, što je i danas, prije odlaska u Split


Mog je oca Antu, nakon što je godinu dana kao stolar bio bez posla, zaposlio Ilija Ivezić, tada direktor Kazališta lutaka, kasnije jedan od naših ponajboljih glumaca

Mama je poslije propasti 'Jadranke' ostala bez posla i poslije nekog vremena počela raditi u kazalištu kao čistačica - čvrsto držeći našu kuću i taj svoj poslić


Srećko Šestan, crn i šestan
N: Zamalo sam zapalio
šibensku gradsku ložu
PN: U predstavi za otvorenje Međunarodnog dječjeg festivala '91. igrao sam Vatru. Bila je generalna proba, glava zmaja rigala je vatru koja je iznutra uhvatila spužvu, a potom koltrine...


Pratio sam sjednicu splitskog Gradskog vijeća i ne mogu reći da mi je bilo ugodno. Nastao mi je, bogme, veliki grop u želucu. Žao mi je kad ljudi govore i zaključuju preko poluinformacija, čovjeka i ne poznaju, a spremni su zaključivati

Naslovnica Ostalo

Najčitanije