Nijedan se hrvatski film ne očekuje kao onaj s potpisom hitmejekera Vinka Brešana. Brešanove filmove prati fama. Za "Svećenikovu djecu" smo morali potpisati ugovor da nećemo u kritici detaljno otkriti što se događa u posljednjih 20 minuta filma.
Šest godina poslije, sam redatelj je morao potpisati ugovor da ne smije ići u detalje oko novog filma "Koja je ovo država" prije njegove službene premijere u ponedjeljak, 17. prosinca, u Zagrebu, odnosno 20. u Splitu (od 27. prosinca igra pretpremijerno u kinima, a od 3. siječnja 2019. kreće u redovitu kinodistribuciju). Brešan nam je to jasno dao do znanja prije intervjua. Ipak, intervju smo svejedno odlučili napraviti...
Premijera filma je iza ugla. Kako je dočekujete? Ima li (pozitivne) treme?
– Trenutak kad prvi put puštate film publici je uvijek delikatan. Naravno da postoji trema. Ali, to je dio ovog posla. Ja uvijek radim na isti način. Najbolje što znam i umijem. Koliko će se film svidjeti drugima to ne mogu kontrolirati. Mogu se samo nadati. A zbog onog što nije u mojim rukama ne treba se nervirati.
Što očekujete od idućeg filma nakon što su vam prethodni, oni u žanru komedije, postajali megahitovi?
– Nisu svi moji filmovi bili, kako vi kažete, "megahitovi". Ono što mene zanima je komunikacija s publikom. Film je umjetnost u kojoj je "publika" u definiciji. Naime, film je prikazivačka umjetnost. Znači da se nekom mora prikazivati. Sam Orson Welles je rekao da film kao najpopularnija umjetnost mora imati nekakav komercijalni efekt. Nadam se da će publika prihvatiti film. U kolikoj mjeri? Tko to može znati.
Strahujete li da biste, američkim filmskim rječnikom, jednom mogli doživjeti "flop"?
– Na nivou "megahita" već sam ga doživio. Naime, "Svjedoci" su, primjerice, film koji je vidjelo 15-ak tisuća gledatelja. U usporedbi s nekim mojim drugim filmovima to bi bio, kako vi kažete, "flop". Ali, ja to tako ne vidim. Film je igrao u konkurenciji Berlinalea, znači bio je nominiran za Zlatnog medvjeda i tamo je osvojio dvije sporedne nagrade. Ako je to bio "flop", s tim lako mogu živjeti.
U dva navrata ste nam rekli da se "hitovi događaju, a ne planiraju". Međutim, s vaša dva zadnja filma se čini kao da "planski" izazivate "hitoidnost"?
– Možda samo imam sreće da mi stvarnost ide naruku.
Želim govoriti o problemima
Mora li hrvatski film(aš) tipovati na kontroverziju da bi bio gledan i da bi skrenuo pažnju na sebe, odnosno očekivati da se, kako ste nam nedavno kazali, "pobune i lijevi i desni, i gornji i donji"?
– To što sam nedavno rekao je vic koji oslikava moj stav o reakcijama. No, ja ne vidim niti jedan svoj film kao "tipovanje na kontroverziju". Pokušavam samo raditi film o onim elementima našeg života u Hrvatskoj o kojima se, kako ja mislim, treba govoriti jer su bitni. Nisam tip redatelja koji se povlači u sebe i radi film isključivo o osobnim preokupacijama. Živim u Hrvatskoj i kao svaki građanin osjećam probleme. Vjerujem da kao redatelj o njima moram govoriti. Ako to znači biti kontroverzan, prihvatit ću da sam kontroverzan.
Radni naslov filma bio je "Država", a promijenjen je u "Koja je ovo država". Zašto ste ga produžili?
– Bit ću iskren: prvi put kad je film išao na natječaj HAVC-a naslov je bio "Koja je ovo država". Tada je film odbijen. Za drugi natječaj smo promijenili scenarij i skratili naslov u "Država". Na kraju smo se vratili prvom naslovu. Ti natječaji su se zbivali u turbulentnim vremenima kad su se događali, danas znamo, potpuno neargumentirani napadi na HAVC i Hrvoja Hribara.
Koliko je film odraz stvarnosti naše države? Mislite li da bi se neki pojedinci mogli u njemu prepoznati? Je li to i namjera?
– Film "Koja je ovo država" svojevrsna je komedija apsurda. Nižu se apsurdne situacije jedna za drugom. No, scenarist Matišić i ja nismo koristili ove naše, svakodnevne apsurdne situacije, već smo u njima pretjerivali. Vjerujem da se upravo u pretjerivanju može doći do istine. Koliko je to odraz naše stvarnosti, o tome će suditi gledatelj. Što se tiče prepoznavanja, nadam se da će se u filmu prepoznati svi.
Presicu ste održali u Kulmerovim dvorima, domu obitelji Todorić, u "idealnoj kulisi" za predstavljanje filma. Zašto je to idealna kulisa?
– Film se zove "Koja je ovo država", pa smo htjeli održati presicu na mjestu koje publika može povezati s državom. Prva ideja je bila Markov trg, ali smo od toga odustali jer previše ovisimo o vremenu, kiši i sl. Onda smo shvatili da bi presicu mogli održati u Kulmerovim dvorima. E, taj prostor, zbog "lex Agrokora" i niza razloga, itekako ima veze s državom. Održati presicu filma o državi u Kulmerovim dvorima djelovalo nam je kao dio apsurda u kojem živimo i o kojem ovaj film govori. Po reakcijama medija, ispalo je odlično.
Ima li zadovoljnih?
Izjavili ste da komedija ovaj put "ima stupanj više apsurda". Znači li to da je hrvatsko društvo postalo apsurdnije?
– Ne znam jesu li danas društvene situacije u Hrvatskoj apsurdnije nego prije, ili mi te apsurde više osjećamo nego smo ih osjećali.
Koji bi bio vaš odgovor na pitanje koja je ovo država? U kakvoj državi Vinko Brešan stvara danas u odnosu na 1996. i vrijeme "Rata na mom otoku", tj. 2000. i "Maršala", te 2012. i "Svećenikove djece"?
– Vremena su različita, pa su i filmovi različiti. "Kako je počeo rat na mom otoku" je nastao 1996. godine. Stanje u društvu je bilo bitno drugačije. Tada je godinu ranije završio rat, i u zemlji i u meni je vladao optimizam. Svi smo iskreno vjerovali da Hrvatska može biti upravo onakva kakvu želimo, da može biti najbolja zemlja na svijetu. I bili smo naivni. Danas, u 2018. godini, suočeni smo s ogromnim razočaranjima. Nezadovoljni su kulturnjaci i branitelji, roditelji i učenici, radnici i poslodavci… Ne znam koji segment društva nije nezadovoljan. Zbog toga je i "Koja je ovo država" drugačiji film od "Kako je počeo rat na mom otoku".
Zanimljivo je da su vaši filmovi postajali hitovi, neovisno o političkoj klimi koja je varirala od kraja devedesetih naovamo. Vlade se mijenjaju, s njima i ideologije, ali vaši filmovi (p)ostaju hitovi i ideološki ostaju isti...
– Skeptik sam i zbog toga ne mogu imati nikakvu ideologiju. Zbog toga, ni moji filmovi nemaju ideologiju. Meni su ideologije smiješne, pogotovo na nekim lokalnim razinama. U "Maršalu" smo se smijali titoizmu, u "Svećenikovoj djeci" klerikalizmu... Čemu ćemo se smijati u "Koja je ovo država" morate sami zaključiti.
Koliko bi "Koja je ovo država" bila univerzalna i snimljiva u vrijeme "Rata na mom otoku" i "Maršala"?
– Ovakav film ne bi mi pao na pamet u devedesetima. Od 1995. do 2000. su bile godine nade i nekakve, danas vidimo, naivne vjere da sve možemo. Ali, kao što tada ne bih nikako želio snimati "Koja je ovo država", tako ni danas ne bih mogao snimati ni "Kako je počeo rat na mom otoku" ni "Maršal". Ti filmovi su filmovi optimizma. Danas se tako ne osjećam.
Možete li usporediti nastanak vašeg filma danas s nastankom istog devedesetih i početkom dvijetisućitih? Nedostaju li vam možda devedesete na neki način/u nekom smislu?
– Možda će glupo zvučati, ali danas, iz perspektive 2018., mogu reći da sam pomalo nostalgičar za devedesetima. Koliko god sam tada mislio da je to loše vrijeme, sada mislim da smo svi bili vedriji, s više nade, optimističniji, s više slobode u sebi i oko sebe nego danas.
Izgubljena vjera u promjene
Koliko se toga promijenilo od "Kako je počeo rat na mom otoku" u hrvatskom društvu, a koliko je ostalo isto?
– Bojim se da se sve promijenilo. Malo toga je ostalo isto. Izgubili smo vjeru u pozitivnu promjenu.
A u hrvatskom filmu? Pratite li događanja i filmove kolega? Vaša ocjena hrvatske kinematografije 2000-ih ili, konkretnije, 2010-ih?
– Hrvatski film se od tada bitno promijenio i u strukturnom i sadržajnom smislu. Danas postoji stožerna institucija hrvatskog filma na kojoj nam zavide u svijetu, a to je Hrvatski audiovizualni centar. Zbog tog institucionalnog razvoja dogodio se i svojevrstan "bum" kvalitetnih filmova, autora različitih generacija. Danas je hrvatski film itekako prisutan u svijetu, došao je do Berlina (Sviličić, Ogresta, Jelčić), Venecije (Sviličić, Jušić), Cannesa (Matanićev "Zvizdan").
Koliko, pak, pratite kretanja u svjetskoj kinematografiji? U vrijeme "Maršala" ponosno ste izjavili da niste gledali "Fantomsku prijetnju"? Jeste li je pogledali u međuvremenu? Hoćete li danas reći da npr. niste gledali "Robina Hooda" ili "Aquamana"?
– Nisam siguran da su "Fantomska prijetnja", "Robin Hood" ili "Aquaman" filmovi koji nešto govore o kretanjima u svjetskoj kinematografiji. Formalno pravno, oni su filmovi, ali nisam siguran u kolikoj mjeri su oni filmovi, a u kolikoj sjajno upakirani proizvodi. "Fantomsku prijetnju" tada nisam gledao jer su mi djeca bila premala. "Robin Hooda" neću gledati jer su prevelika da ih vodim u kino.
PREMIJERA U 'KARAMANU'
Multipleksi su nužnost, singl kina volim
Film ima premijeru u Splitu, u kinu "Karaman". Namjerno ste odabrali singl kino, a ne multipleks? Što očekujete od Splićana?
– Multipleksi su nužnost. Singl kina volim. Što se Splićana tiče nadam se da ih neću razočarati.