Transfer od filmskog novinara i kritičara do filmaša/dokumentarista Arsen Oremović napravio je prije točno pet godina režijom dokumentarca "U braku sa švicarcem". Danas je redatelj s nekoliko dokumentaraca iza sebe, uključujući posljednji "Tak kak je", prikazan na FMFS-u. Proces prelaska iz novinarstva u dokumentaristiku odvijao se polagano, ali postojano i u skladnoj dinamici s time kako su se stvari odvijale u Oremovićevu životu.
– Novinarstvo već odavno nije onaj posao kojim sam se počeo baviti u devedesetima, pali su kriteriji, životni nam se stil u Hrvatskoj srozao do mjere da pored petparačke politike, trača i sporta u medijskom prostoru (posebno novinskom i internetskom) više za kulturu i neke druge suvislije i suptilnije stvari nema mjesta, tako da posljednjih godina nisam više sebe vidio u tom okruženju. Usporedno sam počeo osjećati da moj interes za film i neke druge medijske aspekte postaje sve izraženiji u pogledu djelotvornosti, a manje promatranja (komentiranja, kritiziranja), poslušao sam sebe i krenuo tim putem. Pritom moram napomenuti da sam imao sreću da mi je dosta dobar uspjeh i društveni odjek debitantskog dokumentarca "U braku sa švicarcem" omogućio relativno ugodnu poziciju za taj transfer – kaže nam Oremović.
Nedostaje li vam pisanje? Zasvrbe li vas još prsti?
– U početku mi je, dakle prije godinu, dvije, nedostajalo možda više nego sada. Tada sam, nakon odlaska iz Večernjeg lista, vodio nekoliko razgovora za kolumne i novinarske angažmane, ali odustao sam jer sam se želio do kraja očistiti od novinarskih formi i pozicionirati sebe, ponajprije pred samim sobom, na drukčiji način. Danas se uhvatim, doduše rijetko, da bih volio napisati neki komentar, više društveni, nego neku kritiku ili tekst s područja kulture. Ali u drugu ruku, situacija je kod nas često toliko iracionalna i glupa da mi je zapravo puno draže da ne moram ni stalno pratiti što se događa, kako bih imao teme za tekstove, kao što sam morao pratiti prije. U tom mi je smislu danas lakše živjeti jer mogu u fazama biti totalno izoliran od društvene svakodnevice i ispraznih medijskih "priča".
Je li vam, kako i koliko prilikom rada na dokumentarcu pomaže novinarsko iskustvo, pusti intervjui i teme koje ste napisali?
– Pomaže dosta. Naime, moji su filmovi dosad često bili takvi da se bavim društvenim problemima, pa mi novinarsko iskustvo pomaže kod strukturiranja i pristupu ljudima/institucijama.
Stvaranje draže od sprdanja tuđeg rada
Koliko je novinar po defaultu potencijalni dokumentarist?
– Svaki je novinar, posebno oni koji pišu reportaže i dulje forme, u dobroj mjeri i dokumentarist ako uzmemo da je dokumentaristika "bilježenje stvarnosti". Druga je stvar koliko se filmski jezik razlikuje od novinarskog, pisanog ili izvještavanja, i koja vrsta traži više kojeg jezika. Pritom kada govorim o "filmskom jeziku" mislim, dakako, i na televiziju, čija forma podnosi više novinarskog stila nego baš sam medij (dokumentarnog) filma.
Kako se sad osjećate u ulozi aktivnog promatrača, naspram prijašnjoj (uvjetno rečeno) pasivnoj?
– Osjećam se ugodnije jer to više odgovara mojem karakteru danas. Da se razumijemo, čovjek pišući o filmu, glazbi, televiziji ili bilo kojem drugom kreativnom području također ne radi puno više nego što izražava sebe. Nije nikakva mudrost da je novinarsko, kritičko ili teorijsko izlaganje zasebna kreativna disciplina. Uostalom, ako se dobro sjećam, upravo je u vašim novinama u povodu moje knjige komentara "Ta divna stvorenja" prije desetak godina u opremi stajalo nešto u stilu "tekstovi zanimljiviji od emisija o kojima se piše". No, danas mi je definitivno više svojstveno da nešto sam stvaram nego da izražavam svoje mišljenje, teze ili, posebno, sprdanje na račun tuđeg rada.
Dokumentarci su vam društveno aktivni i aktivistički nastrojeni. Zašto imate potrebu skrenuti pažnju na neke neuralgične točke?
– Razmišljao sam puno o tome i došao do jednostavnog zaključka – jednom panker, uvijek panker. Šalim se malo, ali ima valjda nečega u tome. Takav karakter i oblikovan svjetonazor. Međutim, ne znam koliko će to još i dalje, i hoće li uopće, biti odlika moga rada, jer me jednako fasciniraju ljudske sudbine i poetiziranje.
Mora li dokumentarist biti angažiran?
– Može, ali i ne mora.
Namjeravate li postati Michael Moore hrvatske dokumentaristike? Kakvo je vaše mišljenje o Mooreu?
– Ne, nikako. Sviđa mi se njegov nekada djetinji žar kojim se fokusira da nešto kaže, pa i po cijenu da ispadne karikaturalan. Mislim da je on podjednako, koliko dokumentarist toliko i performer. Primjerice, scena kada on u filmu "Kapitalizam: ljubavna priča" stavlja oko zgrade newyorške burze žutu policijsku traku "mjesto zločina", to je vrhunski dokumentarizam i performans u istu ruku. Bio bih jako ponosan da je to scena iz moga filma "U braku sa švicarcem".
Kako uspijevate biti neutralni i ne odab(i)rati jasno stranu?
– Često nisam neutralan. Odabirem stranu. To je pozicija dokumentarista, za razliku od novinara. Dokumentarizam smije biti pristran, ne mora imati dvije strane. Dokumentarizam ionako nije objektivna stvarnost, nego stvarnost po autoru; dakle, još jedna priča.
Mi smo patrijarhalno društvo
U "Tak kak je" nedvojbeno ste na strani Zvonka Grgeca?
– Jesam, upravo iz razloga koje sam rekao. Na Zvonkovoj sam strani zato što mislim da otac ima i treba imati ista prava kao majka, a rastavljeni očevi ih nemaju. Oni su često diskriminirani i to je jedna od najraširenijih diskriminacija u modernom zapadnom društvu. Druga je stvar to što nekim rastavljenim očevima to ne smeta, štoviše, odgovara im da majke preuzmu odgovornost, a oni imaju puno posla ili ih ni ne zanima baviti se djecom. Međutim, nisu svi očevi takvi i mnogi žele biti puno više u životima svoje djece. No, vratimo li se na junaka moga filma, nisam siguran da sam baš na njegovoj strani u pogledu načina na koji rješava problem.
Kako komentirate da sudovi RH u 93 posto slučajeva djecu dodjeljuju majkama?
– Mi smo još uvijek duboko, gotovo seljački patrijarhalno društvo u kojem se majke i žene brinu za djecu. I to je nešto što stupovi vlasti i države prešutno prihvaćaju kao zadanost. Tek kad se neki muškarci nađu u nezavidnom položaju, oni vide koliko je to pogrešno, ali većinu to zapravo ne zanima. I majke se često poistovjećuju sa žrtvama, što one znaju biti, ali nisu uvijek. I nije svakom djetetu, ako već mora živjeti s jednim roditeljem, uvijek bolje s majkom.
Kako se može dogoditi da Centar za socijalnu skrb smatra da je Zvonko kompetentniji roditelj, ali on već više od godinu dana ne viđa kćer?
– To je pitanje našeg sudstva i potpuno nesređene situacije u kojoj zapravo sustav uopće ne brine, osim da se poštuju neke vanjske forme, kao što je ponajprije primjer plaćanja alimentacije. I tu uglavnom sve staje.
Imali ste dokumentarac o bankarskom sustavu ("U braku sa švicarcem"), nogometu ("Treći") i sad ovaj. Na koji način birate teme i koliko su one osobne, kao u slučaju vašeg prvog dokumentarca "U braku sa švicarcem"? Tražite li vi temu ili ona vas nađe?
– U oba sam slučaja imao osobna iskustva i imao sam dojam da proživljavam nešto što nije u redu, pa sam iskoristio probitačnost filmskog medija da o tome progovorim. U slučaju diskriminacije rastavljenih očeva osjetio sam na sudu taj pogled i ton sutkinje koji vam odmah imputira krivnju, a da još uopće ne zna koji je vaš slučaj, iako je moje iskustvo benigno u odnosu na ovo što doživljava junak mojeg filma.
Muka mi od napuhavanja
Konkretno, kako ste doznali za slučaj Zvonka Grgeca i po tome snimili "Tak kak je"?
– Zvonka Grgeca upoznao sam u Udruzi za ravnopravno roditeljstvo, bio je jedan od likova koje sam želio pratiti, međutim, shvatio sam da je njegov slučaj toliko specifičan – kako po bizarnosti njegova problema, tako i po tome kako se on s njim nosi – da sam ga izvukao kao glavnog junaka. Tako je to postalo možda i više portret čovjeka nego baš film o tematici problema (ne)ravnopravnog roditeljstva. Najvažniji kriterij pri odabiru lika bio je da doista nema ništa sporno u njegovu ponašanju koje je prethodilo njegovoj rastavi, dakle, on je, po svim meni dostupnim papirima, posve čist po pitanju obiteljskog nasilja ili neke druge devijacije u ponašanju. Štoviše, Centar za socijalnu skrb opisao ga je kao kompetentnijeg roditelja.
"Treći" je govorio o tome kako se, nakon osvajanja trećeg mjesta na Nogometnom prvenstvu 1998. u Francuskoj, "natjecanja hrvatske reprezentacije koriste u političke i privatne svrhe, a sport se oduzima navijačima, sportskim rekreativcima, amaterima i svima koji od sporta traže čistoću". Kako danas, dvije godine nakon tog dokumentarca, a u osvit SP-u u Rusiji, gledate na sport i nogomet u Hrvatskoj?
– Jednako kao i tada. Već mi je muka od napuhavanja te priče. Nemam ništa protiv nogometa ili slavljenja sportskih uspjeha, dapače, ali turbo kič kojim se upreže mašinerija mazanja očiju i ispunjavanja raznoraznih interesa naprosto mi je degutantna. Upravo sam prije ovog intervjua vidio reklamu u kojoj se na najodvratniji način poistovjećuju nogomet, rodoljublje i ispijanje piva. A da ne govorim na koje se sve načine ta maska iskorištava za trpanje javnog novca i prioritetnijih zadaća u privatne džepove.
S obzirom na turbulentna zbivanja u nogometu, jeste li razmišljali o tome da "Treći" dobije nastavak "Četvrti"?
– Ne, već kod snimanja "Trećih" osjetio sam koliko je ta zajednica zatvorena za javnost, tako da ga nisam mogao raditi na više opservacijski – dakle, manje novinarski, a više filmski – način, na koji sam htio. A i nekako se bojim da ćemo mi na ovom prvenstvu biti daleko od "četvrtih".
Koliko su hrvatsko društvo i politika pogodni za dokumentarce?
– Vrlo je zahvalno po broju sumanutih tema, koje strancima čak mogu djelovati nategnuto i neuvjerljivo, ali s druge strane nije jer smo toliko oguglali na najbesmislenija ponašanja i kriminalne radnje da zapravo kod nas nemate više ni koga fascinirati nekim otkrićem ili dobro postavljenom temom.
Englezi u Vrbovcu
Ambicije vam rastu pa trenutno za HTV snimate dokumentarnu seriju o najvećim prometnim i prirodnim nesrećama u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata?
– To je rijetko dobra prilika da se unutar godine dana i šest epizoda pozabavim katastrofama kakve, da se malo našalim, i hollywoodski redatelji rijetko imaju priliku napraviti za života: sudar aviona, tramvajska i željeznička nesreća, poplava u glavnom gradu, sudar brodova… Ambiciozni dokumentarni projekt, s ponešto asocijativnih igranih scena, primarno pokazuje tragedije sa stajališta ljudskih sudbina koje se osjećaju do danas.
Dojmovi i anegdote sa snimanja koje vas je odvelo na razne strane?
– U serijalu koji se bavi nesrećama koje su ukupno odnijele četiri stotine života malo je prostora za anegdote. Ali zanimljiv slučaj snimanja s obitelji britanskog putnika poginulog u sudaru aviona iznad Vrbovca 1976. godine odveo je snimatelja Raula Brzića i mene do Manchestera i Middlesbrougha, a to je naknadno neke članove obitelji, posebno unuka poginulog putnika, dodatno zaintrigiralo za istraživanje korijena svoga djeda.Time smo dodatno dotaknuli njihove živote, a posljedično će u Londonu uskoro biti snimljena pjesma "Zagreb Crash Song" koju izvodi njegov bend, što nas odvodi i u neke daljnje planove koji će, nadam se, biti povod za neke nove premijere i razgovore poput ovog.