I to je Šibenik Vinko Brešan: "Strašno sam zbunjen! Zašto Šibenik neće ćaćine stvari?"

I to je Šibenik

Neugodno je među njegovim (šibenskim) prijateljima odjeknula vijest, stara stotinjak dana kako se Vinko Brešan spotaknuo na ledu i slomio bedrenu kost. No, svoje je Šibenčane obradovao odlukom da će i na štakama stići na kazališnu premijeru predstave "Kako je počeo rat na mom otoku“. Sjajnog uratka Vinka i njegova pokojna oca Ive. Telefonski smo se dogovorili za domaću ćakulu, koja je trajala od predjela do pohane grdobine, od čašice do deserta. Naravno, uz more. I Vinka dočekali pozdravom, kojim obično stari Skradinjani pozdravljaju drage goste, koje ne viđaju baš svaki dan...

- Neka te Vinko! - zaskočili smo ga skradinskim pozdravom, na što je Vinko uzvratio:
- Sviđa mi se pozdrav. Zvuči prisno, domaće. Osim toga, implicira trajanje, što nije loše.

- Znam da te muči ne tako davno operirana bedrena kost, no moja je baba Vicula Belamarić, koja je bila duhovita kao tvoja baba Vica Paić, kod svakog problema koji bi se javio u obitelji kazivala "proći će i ova zima!"
- Ha, svaka prođe, pa tako i ova. Još najbolje da ne prođe! Onda bi tek to bio pravi problem.
 

Politički kolosijek


- Spotaknuo si se na ledu. Kažu da je to bolje nego na nekom krivom političkom kolosijeku?
- Nije! Krivi politički kolosijek preživiš. S ovim se moraš zafrkavati mjesecima. Uostalom, tko je kod nas stradao zbog krivog političkog kolosijeka!?
- Glumac i ravnatelj Gavelle Boris Svrtan, koji igra u predstavi "Kako je počeo rat na mom otoku", tvrdi da su kod nas ideološki prijepori predimenzionirani?
- To je jedna velika predstava. Mi upalimo televiziju i gledamo njihovu predstavu u Saboru. Oni se tamo svađaju, a naivni povjeruju u to. A kad se ugase kamere, oni prijateljuju na ručkovima, večerima, šankovima… Mi, blesavi se dotle svađamo.
- Može li predstava "Kako je počeo rat na mom otoku" doživjeti bar dio popularnosti, slave kao što je to bio slučaj s tvojim i ćaćinim filmom?
- Mi ne tražimo popularnost, ni slavu. Tražimo dobar način da ispričamo tu priču. Da ona dođe do publike. A mislim da ćemo uspjeti u tome. Dapače, siguran sam da će ta predstava imati lijep život i da će trajati. Zato što je to prilično sretna kombinacija koprodukcije između Gavelle i Šibenskog kazališta. Ona neće ovisiti o ograničenom broju izvedbi u Šibeniku. Igrat će se dosta i u Zagrebu, nadam se i šire.
- Veseli te zagrebačko-šibenska suradnja?
- Apsolutno, makar je moja uloga u svemu tome gotovo minimalna. Zapravo, završena je prije 25 godina, kad sam odradio posao na scenariju. Na predstavu gledam s veseljem i sjetom, prisjećajući se kako sam s ocem radio scenarij. Bilo mi je pomalo čudno da mi ljudi nakon šibenske premijere čestitaju. No, kad malo bolje razmislim, to je moje. I sa zadovoljstvom primam čestitke.
 

'Koja je to država'


- Okliznuo si se na ledu, te slomio nogu nedugo nakon završetka snimanja novog filma "Koja je to država", u kojem su naslovni likovi general, ministar i bijesni umirovljenici… Hoće li se dogoditi da se neki prepoznaju u tom filmu, baš kao što je otac Ive imao problem, kad su se prije 50 "i nešto" godina neki prepoznali u "Hamletu iz Mrduše Donje"
- Ja se iskreno nadam da hoće! To i je cilj! Inače, sve to skupa nema smisla. Naslovne uloge imaju Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Lazar Ristovski i Daniel Olybrichski. Film će na vidjelo u siječnju iduće godine, pa će tek dogodine u pulsku Arenu.
- Ideja o filmu se rodila u doba Milanovićeve vlade. Nisi mijenjao scenarij?
- Ne. Zašto? Jadan bi to bio scenarij da ga moram mijenjati kad jedna vlada ode, a druga dođe. Onda bih ga morao mijenjati na dnevnoj bazi. Čim ode neki od ministara!
- HAVC ti je sufinancirao novi film. Znači li to da se tvoja priča s HAVC-om normalizirala?
- Ja nikad nisam ni imao problema s HAVC-om.
- Kad smo posljednji put pričali kazao si "da će vrijeme pokazati kakva će biti ministrica kulture Nina Obuljen“, koju inače dobro poznaš…
- Ja ne mogu govoriti o knjizi, likovnoj umjetnosti, izdavaštvu, ali kad je riječ o filmu Nina Obuljen nije dosad napravila ni jedan jedini pogrešan korak. Zaista joj nemam što prigovoriti. Ona sada radi i na novom zakonu o vizualnim djelatnostima. Zakon je prošao prvo čitanje i mislim da je vrlo kvalitetan.
 

Na istom putu


- U novom filmu "Država", kao i na "Svećenikovoj djeci", ponovno surađuješ s Matom Matišićem. Može li ti on barem malo umjetnički biti nadomjestak za tvog pokojnog oca?
- Ne postoji nadomjestak ni u kojem smislu. Odlaskom Ive Brešana otišao je jedan svemir. I nemojmo ga više tražiti jer ga nećemo naći. Mate Matišić je veliki dramski pisac i umjetnik, ali on je svemir za sebe. Ja imam sreće da sam ga prepoznao, kao i on mene. I drago mi je da smo i dalje na istom putu.
- U našem posljednjem šibenskom razgovoru bio si puni emocija. Imao sam dojam da ti je emotivne baterije napunio susret sa šibenskim gradonačelnikom dr. Željkom Burićem. Razgovarali ste, po tebi, vrlo ugodno o Brešanovoj ostavštini Šibeniku, točnije o stvarima, koje je tvoj otac ostavio gradu, koji je toliko volio. No, ta priča još nije dobila epilog u stvarnosti?
- Ja sam strašno zbunjen. Došao sam tu i odlučio pokloniti gradu radnu sobu Ive Brešana. Sa svim policama, knjigama… Moja je ideja bila da ona završi u nekom kantunu Gradske knjižnice. Grad Šibenik je osnovao povjerenstvo, koje je odlučilo da Brešanova soba bude u nekadašnjoj Kazališnoj kavani i da će taj projekt voditi Šibensko kazalište. Ja sam bio oduševljen kad sam to čuo. Od prve sam podržao projekt. No, sad, kad je sve odlučeno, oni odbijaju financirati vlastitu ideju, s obrazloženjem da nema novca. Kako, onda, neću biti zbunjen!?
 

Prijatelj Mioč


- Zasad nema ništa ni od Brešanovih dana? Sigurno se, zbog toga posebno ždere redatelj Pero Mioč, najbolji ćaćin šibenski prijatelj…
- Nema, ali, eto, barem imamo Brešanovu premijeru, pa se možemo tome veseliti. No, dobro je što si me pitanjem podsjetio da, bez obzira na štake, moram potražiti Mioča.
- Moj je dojam da se, unatoč spomenutoj "zbunjenosti" i još nekim nesporazumima, još uvijek silno raduješ dolasku u Šibenik?
- Naravno. Žao mi je što nisam češće. Vjerojatno shvaćaš da je ući u ćaćin stan na Šubićevcu svaki put silno emotivan trenutak za mene. Ja sam ovoga puta bio na Vidicima, kod ženinih zbog mojih problema s kretanjem. No, stariji sin Ivo je na Šubićevcu. Eto, Ivo Brešan je opet tu!
- Hvala ti na razgovoru!
- Hvala i tebi, što me se uvijek sjetiš. No, u dvojbi sam je li bila ugodnija naša ćakula, pohana grdobina ili pogled na Krapanj. Sve je bilo za pet - završio je Vinko Brešan.

Naslovnica Ostalo

Najčitanije