Redateljica Hana Jušić uoči hrvatske premijere svog filma 'Ne gledaj mi u pijat' U Tokiju sam bila u šoku kada su me pozvali na pozornicu

 Redateljica Hana Jušić uoči hrvatske premijere svog filma 'Ne gledaj mi u pijat'

Hana Jušić, mlada redateljica rođena u Šibeniku 1983., a u hrvatskoj kinematografiji pojavila se početkom ovog desetljeća nizom kratkih filmova koji su odmah privukli pozornost filmskih krugova i kritike. Svoj dugometražni igrani filmski prvijenac 'Ne gledaj mi u pijat' najvećim snimala je u rodnom gradu, a film je u svega nekoliko mjeseci festivalskog života prikupio niz nagrada među kojima je i prošlotjedna pobjeda na uglednom festivalu u Španjolskoj.
Nekoliko dana poslije film je prikazan i na festivalu u Tokiju gdje je Jušić proglašena najboljom redateljicom. Uoči hrvatske premijere, zakazane za 15. studenog u Zagrebu, Hana Jušić uspjela je pronaći vremena i za razgovor za Šibenski.

Pomoć za kredit

Što vam nagrade znače i što mijenjaju u vašem životu, s obzirom da ih prati i određeni novčani iznos: 15.000 eura u Španjolskoj, a 5000 dolara u Tokiju?
– Svakako nisam očekivala nagrade, ali svako od ovih priznanja naravno mi puno znači. U Tokiju je to bilo dodatno iznenađujuće jer do prozivanja mog imena na završnoj ceremoniji nisam ni u peti mislila da bih mogla dobiti nagradu. Obično na festivalima žiri odluči dan ranije, pa dobitnicima jave već ujutro da stignu pripremiti govor ili što već. Ja sam mislila, budući da mi nisu ništa rekli, da ne moram ni razmišljati. No ispalo je da oni drže stvari u tajnosti do samog kraja, tako da sam na pozornicu izašla u potpunom šoku. Nisam uspjela izgovoriti ništa suvislo. Bila sam jako sretna, ali potpuno bez mozga. Što se tiče novčanih iznosa, imam kredit za stan na 28 godina, možda malo smanjim ratu!
Neki su kritičari 'Ne gledaj mi u pijat' proglasili najboljim hrvatski film u zadnjih desetak godina.
– Svakako sam jako sretna kad se nekome svidi film, kad ga dirne i bude mu blizak, bude mi drago da sav taj trud toliko ljudi nije bio ni za što. Opet, i kad se film ne svidi trudim se ne biti tašta zbog toga.
Hrvatska premijera vašeg debitantskog igranog filma zakazana je idućeg tjedna, no, hoće li biti promocije i u Sibeniku?
– Ne znam još detalje, ali svakako ćemo organizirati projekciju u Šibeniku.

Opsjednuta filmom

Od kuda vaša ljubav i sklonost prema filmu i režiji? Kako je sve počelo?
– Mislim da sam negdje od kraja osnovne škole htjela biti redateljica. Pred kraj osnovne škole počela sam mahnito gledati filmove u kinu i videoteci, prvo holivudske filmove tipa 'Engleski pacijent' koji sam, sjećam se, u kinu gledala 5-6 puta, vikend za vikendom, pa sam onda postala opsjednuta tada vrlo živom britanskom kinematografijom, filmovima poput 'Shallow Grave' ili 'Trainspotting'. Kad sam došla u srednju školu, film mi je bio glavni interes, ali isključivo kao gledateljici i nikad nisam bila dio neke filmske sekcije; to mi je bilo neprivlačno. Nakon srednje nisam se usudila ići na režiju.
Prvo sam završila engleski i komparativnu književost što mi je sada neizmjerno drago, jer mi je Filozofski fakultet dao obrazovanje i širinu, izgradio me kao osobu. Naravno, svi u obitelji na mom filmskom putu su mi bili podrška. Ljubav prema filmu na neki sam način usvojila od tate i bake.
Hrvatski film posljednjih godina može se pohvaliti sve većim uspjesima na festivalima, ali publika i dalje baš za njim ne luduje.
– Mislim da brojke gledatelja rastu. Imali smo posljednjih godina nekoliko vrlo gledanih filmova. Također, ljudi po inerciji znaju govoriti kako je gluma u hrvatskim filmovima loša i dijalozi drveni, a nisu hrvatski film pogledali 15 godina. Naravno ne znam recept za dobar film, voljela bih da znam. Ono što mi se čini da je osnovni preduvjet jest da je film iskren; da nije rađen da bi se nekome svidio, bilo publici, bilo festivalima; da nije rađen samo da ga se napravi, bilo iz inercije, častohleplja ili čega drugog. Imam dojam da se to uvijek osjeti. Nemam ideju za novi film, moram još puno razmišljati o čemu bih voljela govoriti.


O hrvatskom filmu
Koji hrvatski film ste vi voljeli ili volite gledati, a tko su vaši svjetski favoriti, autori, glumci koji vas nadahnjuju?
– Drag mi je film 'Živa istina' Tomislava Radića, draga mi je 'Obrana i zaštita' Bobe Jelčića. Trenutno sam u nekom zrakopraznom prostoru oko toga što me nadahnjuje u suvremenom svjetskom filmu. Mislim da sam općenito u nekoj krizi oko toga što zapravo volim na filmu. Nedavno sam gledala filmove 'Stella Dallas' i 'Strange Love of Martha Ivers' i ponovno si osvijestila koliko je Barbara Stanwyck genijalna glumica.

Naslovnica Ostalo

Najčitanije