Prvi put stale pred kameru i postale zvijezde

Šibenske djevojčice Janja Avdagić i Leonarda Živković prvi su put pred kameru stale u filmu "Po čovika" redateljice Kristine Kumrić i postale prave male filmske zvijezde! A da takva konstatacija nije pretjerana potvrdila je i reakcija publika koja je dupkom ispunila Hrvatsko narodno kazalište pohrlivši na šibensku, ujedno i hrvatsku, premijeru filma snimanog u Šibeniku i okolici: u Pakovu Selu, Unešiću i Miljevcima i koji se na vrlo ekspresivan i emotivan način bavi Domovinskim ratom.
Snimanje u Šibeniku i okolici, razlog je što je ovaj grad izabran za premijerno prikazivanje "Po čovika", filma koji je u prvi put prikazan u rujnu u Torontu gdje je izazvao zanimanje novinara i kritike i koji je na prestižnom festivalu u Španjolskoj proglašen najboljim kratkometražnim igranim filmom. I opet, nije propustila naglasiti Kumrić, i u španjolskom Valladolidu, nije moglo proći bez pitanja o nadarenim malim glumicama i ostaloj djeci, jer u filmu glumi još desetero šibenske djece.

Nezaboravno iskustvo

Svi oni prošli su audiciju, a pronašla ih je i otkrila casting direktorica Oriana Kunčić, glumica šibenskog kazališta i voditeljica dramske grupe u matičnoj kući. Janja Avdagić, učenica 5. razreda OŠ Fausta Vrančića kaže kako prije filma "Po čovika" nikada nije glumila, a nije ni pohađala kazališnu radionicu.
- Oriana je mom tati rekla da bi će napravili audiciju i pozvala mene i moju sestru Lani da dođemo. Nikada ništa slično nisam radila. Na audiciji je bilo puno djece, onda smo mi ulazili u sve uži i uži krug… Tako su na kraju izabrali mene za glavnu ulogu, a moja sestra je izabrana također da statira – govori Janja i dodaje:
- Jako mi se svidjelo. Upoznala sam puno prijatelja. Htjela bih glumiti i dalje. To mi se sviđa, a sada idem i na dramsku radionicu!
No, nije na setu sve uvijek bilo zanimljivo, a ni gluma nije mačji kašalj.
- Bilo je teško pripremiti se za ulogu. Trebali smo učiti tekst i svašta. Najteže mi je bilo kada bismo stalno iznova morali snimati scene. Po cijele dane smo bili na setu. Ima čekanja. Čekali smo, na primjer, zalazak sunca da bismo mogli snimiti neku scenu. Ili bih čekala da dođem na red za svoju scenu. Za glumu treba imati strpljenja. Ali, ne znam hoću li se tim baviti kad odrastem. Ima još vremena da vidim što ću biti. Za sada su mi najdraži predmeti priroda i likovni, pa onda geografija, a najgora matematika – iskreno će Janja.

Za glumu trebaš biti borben

Da gluma nije lagan posao misli i Leonarda Živković, učenica OŠ Tina Ujevića. U filmu glumi Janjinu stariju sestru, a njih dvije čekaju povratak oca iz ratnog zarobljeništva. Kada se pojavi, fizički i psihički slomljen, u atmosferi punoj teških emocija, ostaju zatečene i pomalo prestrašene ocem koji im se vratio kao „pola čovika“.
- Članica sam dramske skupine već dvije, tri godine. Tu radimo puno toga, ali nikada nismo ni mislili da će nas netko pozvati na audiciju za film. Nitko od nas nije imao nikakvog sličnog iskustva.Meni je sve to bilo veliko iznenađenje. Na setu je bilo dosta teško. Ustajali smo u šest ujutro i radili do devet sati navečer. Bilo je puno čekanja i puno ponavljanja, ali se na kraju sve to isplatilo – ne krijući oduševljenje pripovijeda Leonarda i ističe kako uz odbojku koju u klubu redovito trenira, ne preskače ni probe u kazališnoj radionici. U školi je odlikašica, a gluma i film koliko god da su je fascinirali, za sada su ipak u drugom planu. Premda je rad na filmu "Po čovika" promijenilo njezine poglede na glumu i kazalište, za sada, smije se, svoju budućnost vidi u posve drugačijim vodama.
- Gluma je vrlo teška i moraš biti vrlo borben da bi to odabrao kao zanimanje. Za sada biram sigurniji put, a to je farmacija!