Slovenska Ilustratorica  Manica K. Musil - žena koja šije slikovnice

Slovenska Ilustratorica

Žena koja šije slikovnice – slovenska je to umjetnica Manica Klenovšek Musil, koja je u Šibenik, na 59. međunarodni dječji festival, stigla preko Bologne i tamošnjega Međunarodnog sajma dječje knjige, gdje je upoznala Kašmira Huseinovića, zagrebačkog izdavača i direktora šibenskog Sajma dječje knjige. Kao i mnogi prije, i Huseinovića su oduševile neobične ilustracije za koje ovoj umjetnici ne trebaju kistovi, olovke, boje i sličan likovni pribor i tehnike, nego vuna, tkanine, konac, igle, ljepilo... Razlog je jednostavan, svoje slikovnice ona šije, lijepi, plete i kukiča.


Naziva ih tekstilnim ilustracijama i prvi put samostalno hrvatskoj se javnosti predstavlja na ovogodišnjem 13. sajmu dječje knjige. U Šibeniku je održala i radionicu za djecu. Iza sebe ima desetak objavljenih slikovnica, za koje piše i tekst, i koje su prevedene na engleski, španjolski, na hindu, te u Pakistanu, Brazilu, Švicarskoj, Rusiji, Turskoj, Kini, uskoro i u Češkoj. Osvojila je brojne nagrade, u New Yorku, Kini i u Franfurtu, ali tek nakon bolonjskog "klika" i nakon što su proputovale poprilično svijeta, hrvatski prijevod doživjele su dvije njezine slikovnice: "Lav Leo" i "Slon Stanko". Na jesen se očekuje i prijevod posljednje slikovnice "Ne, neću".

 

 

Manica K. Musil po struci je arhitektica i time se bavila sve donedavno, dok nije shvatila kako u svom stvaralaštvu ne želi ovisiti ni o čemu izvanjskom.
– Kada pišeš i slikaš slikovnice, ti si u svemu glavni – smije se Manica i dodaje kako arhitektura ipak nije bio njezin slučajan odabir.

Studij arhitekture

Rođena je u Ptuju i odrastala u jednom selu u blizini toga gradića, gdje su joj roditelji, otac psiholog i majka defektologinja, radili u ustanovi za djecu i odrasle s intelektualnim teškoćama. Družeći se i igrajući s njima, Manica je još u svom obiteljskom krugu naučila prihvaćati i uvažavati različitost.

Njezina velika ljubav još od djetinjstva bio je klavir, a u Mariboru, gdje se poslije preselila s roditeljima, uz gimnaziju je završila i srednju glazbenu školu. Kada je trebalo upisati studij, dvoumila se između klavira i, kako kaže, svega ostalog. Zanimala ju je čak i medicina. Naravno i likovna akademija, ali se pribojavala da bi je to moglo ukalupiti pa je na kraju izabrala arhitekturu, koja joj je, priznaje, otvorila glavu, dala široki pogled na stvari i naučila višeslojno razmišljati.
– U arhitekturi sam radila nekoliko godina. Imam i nešto nagrada. Moja kolegica i ja ušle smo u uži izbor za Plečnikovu nagradu, a za zgradu općine u Gornišnici 2005. godine u Minsku dobile smo Grand Prix za mlade arhitekte.

 

 

Nakon toga, međutim, uslijedila je stanka. Rodila je sina, a potom i dvije kćeri. Roditeljsko iskustvo bilo je presudno za raskid s arhitekturom, barem kada je riječ o karijeri. Okrenula se, kaže, dječjim knjigama i projektima za djecu, pa u suradnji s mariborskim školama i vrtićima te Mariborskim luktovnim gledališčem svake godine radi veliku izložbu dječjih radova na javnim površinama. I u tomu joj i te kako pomaže arhitektonsko znanje. Mariborski lutkari na scenu su postavili i njezinu slikovnicu "Pobalinska pujsa", koja je prije dvije godine na festivalu knjiga u kineskoj pokrajini Jiangsu proglašena najljepšom knjigom.

– U toj slikovnici glavni likovi su svinje Tina i Tone, koje su malo zločeste prema drugim životinjama. Stalno se nešto raspravljaju, a moja je poruka bila da djeca uvijek ne smiju biti poslušna. Ako bi sve slušala i radila bez pogovora, to znači da ćemo na kraju imati poslušne građane, one koji ne znaju misliti svojom glavnom. A to nije dobro. Dobro je da djeca ponekad budu neposlušna. To ne znači da treba stalno sve kritizirati. Daj, napravi nešto i sam...

Kineska publika

Nakon što je prve slikovnice objavila 2012. godine i vrlo brzo svojim izdavačkim i izložbenim projektima privukla pozornost slovenske javnosti, Manica je prije četiri godine osjetila potrebu da napravi korak dalje.
– Prije tekstilnih ilustracija, kojim se bavim zadnje četiri godine, objavila sam već tri knjige, sudjelovala na Bijenalu ilustracije u Cankarjevu domu, ali sam nekako znala da ne idem naprijed. A onda slučajno, dok sam šila torbicu za stariju kćer, koja je tada išla na balet, sinulo mi je da bih mogla šiti i svoje ilustracije. "Koza Cilka" je bila moja prva sašivena knjiga. Zapravo, šijem ilustracije, ali je sama knjiga kao i svaka druga, a ilustracije u njoj su isto tako otisnute – objašnjava umjetnica, za koju kažu kako je protresla svijet slikovnica u Sloveniji i vrlo brzo nakon toga otisnula se u svijet.

 

 

– I nije to tako teško. Slovenija, pa tako i Hrvatska, nisu daleko od Bologne u koju svake godine dolazi cijeli svijet. Tako sam tamo i ja otišla. Imala sam puno poslovnih razgovora, a svi su oduševljeni kada vide moje originale ilustracija. No, ja nisam tipična ilustratorica, jer pišem i tekst za svoje slikovnice. I za sada mi dobro ide. Tržište jest veliko i u svijetu ima jako puno sjajnih ilustratora. Ima ih i u Sloveniji i Hrvatskoj... Možda imam sreću jer je moja tehnika drukčija, pa moje ilustracije zapnu za oko – iskreno će Manica, priznajući i kako njezini likovi i priče korijene često imaju u njezinu obiteljskom životu.

Smije se dok pripovijeda kako je slikovnicu "Slon Stanko", na slovenskom "Slon Stane", htjela nazvati "Slon Bojan", kako se zove njezin suprug, ali se on tomu usprotivio. No, kako u svakoj zemlji u kojoj je prevedena postoji varijacija izvornog naziva slikovnice, slučaj je htio da se slon koji je volio govoriti, ali ga nitko nije želio slušati, osim maloga mrava kojeg pak slon nije ni vidio ni čuo, u Kini zove Bo An. Priča je to o prijateljstvu, pa Manica K. Musil djeci želi reći kako nije važno imati puno prijatelja oko sebe, nego je važan onaj jedan koji sluša i čuje.
Također, iskustvo nesanice, poznato i djeci, a ne samo odraslima, umjetnica je pretočila u priču o lavu Leu, kojemu i šum lišća smeta da zaspi.


Šutnja nije zlato


U slikovnicama se može progovoriti i o teškim temama. Čarobne formule za njihovo rješenje ne postoje, ali je šutnja najgora. O jednoj takvoj govori i "Čarobna školjka".
– Moja djeca su u dobi od 10 i 14 godina i najstarije dijete, sin, misli da mu je mama smotana. No, moja mlađa kći imala je u školi prijateljicu koja joj nije dopuštala da se igra s drugom djecom, čak ni da s njima razgovara. Moja je kći to krila nekoliko mjeseci i tek kada se ta prijateljica odselila, to nam je ispričala i rekla kako je plakala svaki dan. To mi je bilo strašno i zato sam napisala tu slikovnicu, a da je taj problem prepoznat i u drugim sredinama, znam po tomu što bi ljudi, i u Kini je tako bilo, klimali glavom na tu priču. Problem je što mala djeca ne znaju prepoznati da je to problem i misle da je to u redu, a ni učitelji to ne vidi. Zato sam s tom slikovnicom željela da djeca prepoznaju taj problem i da o tomu razgovaraju – kazala je Manica K. Musil i najavila novi projekt – animirani film koji će s grupom suradnika raditi prema likovima i pričama koje je do sada stvorila.

Naslovnica Knjige