Ivana Vranjić, nezaposlena profesorica hrvatskog jezika, samohrana majka troje djece, čiju obitelj razveseljava i jedan pas, donedavna voditeljica Kluba pisaca šibenskog ogranka Matice hrvatske te pokretačica prvog šibenskog Festivala poezije na Gorici, vjeruje kako se u životu ništa ne događa odjednom.
Kao na skalinama, na kojima su se prošlog ljeta okupili šibenski pjesnici da bi svoju poeziju čitali sugrađanima i turistima, jednu po jednu ide se prema gore. S dosta muke i puno truda, kaže. Ali s ljubavi, jer bez nje, uvjerena je, ništa ne može nastati.
Zato je trebalo proći neko vrijeme da bi se u svojim 40-ima odlučila da, uza sve izazove koje ima kao samohrani roditelj, krene i u "književnu borbu i proboj u poetsko-spisateljski svijet". Početkom svibnja, naime, očekuje da joj bude objavljena prva zbirka pjesama, koju je nazvala "Tisuću sunaca i jedna kiša".
– Trenutačno sam u pregovorima s izdavačima, čekam recenzente da dovrše osvrt i ocjene uradaka. Veselim se kao malo dijete svemu tome. Rad na prvoj zbirci bio je poput drugog diplomskog. Dugo sam pisala i radila na zbirci, birala pjesme, uređivala, dorađivala, preispitivala se... Prvi dojmovi ljudi koji su vidjeli što sam priredila su i više nego pozitivni, a što će reći publika, čitatelji, to ćemo još vidjeti – govori Ivana, koja je, nakon završene ekonomske škole u rodnom gradu, u Zadru diplomirala hrvatski jezik i književnost.
– Kao profesorica hrvatskoga radila sam kratko, uglavnom na zamjenama, i to je bilo divno iskustvo. Radni staž uglavnom sam skupila radeći kao lektorica i urednica u časopisima i novinama te kratko vrijeme i povremeno kao novinar. U zadnje vrijeme se najčešće "snalazim", kao i većina ljudi. To je nova vrsta posla u našoj državi. Preživljavam nekako, ne pitajte kako – smije se Ivana.
Pisati je, kaže, iako joj to zvuči otrcano, počela vrlo rano. No, u početku pisanje nije ozbiljno doživljavala, čak joj je bila i neugodna ta potreba da bilježi svoje emocije i misli. S vremenom je, osobito kada se udala i dobila djecu, zapustila pisanje. Danas ističe kako je važno njegovati i razvijati svoje talente, unatoč brojnim obvezama i nedostatku vremena.
Vratila se pisanju
– Kad sam već zaboravila na pisanje, sam se život pobrinuo da se opet vratim tom dijelu svoga bića, koje želi biti stvaralačko i pored toga što sam majka, učiteljica, popravljač po kući i što sve ne, da budem i pjesnikinja, autorica priča... – dodaje Ivana i ne propušta istaknuti kako vjeruje u riječi i njihovu snagu.To ju je prije pet godina i dovelo do šibenskog ogranka Matice hrvatske. Dosadila joj je, kaže, kuknjava kako u ovom gradu nema ničega pa je odlučila stvari mijenjati. Tako su nastale redovite večeri poezije koje u početku nisu bile posjećene, ali uz upornost i tvrdoglavost, krug ljubitelja poezije polako se širio. Nakon pet godina odlučila je da je vrijeme za nove izazove. Sada radi "na stotinu frontova".
– Prije mjesec dana pokrenula sam stranicu na internetu i okupila nekoliko žena koje dobro pišu, s ciljem da progovorimo o temama koje nas muče, kako bismo doprle do drugih žena i potaknule ih na promišljanje ili čak na neke konkretne korake vezane uz ženska pitanja. Pokrećem i udrugu koja će se baviti kulturnim i umjetničkim temama, a bit će svojevrsna platforma pjesnicima, spisateljima kreativcima koji žele prezentirati svoj rad široj publici – kazala je Ivana, a želeći dati svoj doprinos oživljavanju gradske jezgre i populariziranju poezije, ne namjerava odustati ni od Festivala poezije na Gorici. Pripreme počinju već u svibnju, kada će biti raspisan natječaj na koji pjesnici, afirmirani i neafirmirani, mogu poslati svoja dva rada. Prva večer održat će se krajem lipnja. Na goričkim skalinama, na kušinima, svi su dobrodošli!
