Koracima Mladena Bjažića Mladen Tabulov Truta otkriva zašto žene u Zlarinu rijetko psuju, ali su im kletve grube!

Koracima Mladena Bjažića

U životu Mladena Tabulova Trute, Zlarinjanina u Šibeniku i Zlarinjanina u Zlarinu, umirovljenog diplomiranog ekonomista, postoje dva apsolutna krivca za ono čime se počeo baviti prije koju godinu, a sad ga je potpuno obuzelo!
To je pisanje.
Prvi apsolutni krivac je pisac i novinar Mladen Bjažić, kojemu će Zlarin i Šibenik ovoga tjedna obilježiti prvu godišnjicu smrti.
Drugi krivac je Mladen Tabulov Truta – osobno.
Kako jedan, kako drugi?

Kad u ruke uzmete prvijenac Mladena Tabulova Trute "Jeno drugo vrime", ta će vam prelijepa zbirčica pričica i sličica iz života Zlarina pokazati da se tu radi – naprosto – o talentiranu piscu. Mladen je talentirani "opažač", jer opaziti sve što on vidi, pamtiti to, pretočiti u priče – nema sumnje da se radi o talentu. Shvatio je to i drugi, za pisanje stvoreni i talentirani Zlarinjanin, Mladen Bjažić.
 

Malo nam triba


– Znali smo kod njega na teraci pričati o starim zlarinskim vremenima, ljudima, zanimljivostima i onda mi je moj imenjak rekao: "Ajde kući i napiši." Pa sam napisa jednu-dvi pričice. Onda je naredio: "Piši dalje!" Pa sam pisao dalje, još nekoliko pričica. Rekao je: "Odlično, aj piši dalje!"

Meni sve to nije bilo nešto, ali bi posluša ono Mladenovo "Ajde doma i piši". Iša san doma i pisa.
Kad se nakupilo pedesetak pričica, Mladen Bjažić ga je jedno jutro uzeo za ruku, odveo u šibensku Gradsku knjižnicu, ravnatelju i izdavaču Viliju Lakiću.

– Jedino neću prežaliti što "stari" nije dočekao da ta knjiga, za koju je on, eto, isključivi "krivac", izađe za njegova života, nego pola godine kasnije. U spomen na toga velikog zlarinskog čovika ostavio sam je za tisak upravo onakvom kakvu ju je on zadnji put "amenovao".
A koja je u svemu tome krivnja njegova, Mladena Tabulova Trute?
I kako je, uopće, očigledno sklon knjizi, literaturi, pisanju – postao ekonomist? Sklonost pisanju pokazivao je još kao đak, njegovi su se učenički radovi prije, biće, pedesetak godina našli na stranicama Šibenskog lista i Slobodne Dalmacije!

– A kako, kako... Ja ako vam mogu faliti, onda falim, ako mogu u životu donit krivu odluku, onda ću je sigurno donit... Kad ovo govorim, onda se pobuni moja supruga Marina... – smije se Mladen koji s Marinom živi u nadasve skladnom braku, o tome piše na kraju knjige u "Par besid na kraju i čakorde o meni": "Dica su pošla svojin putun, a ja i žena živimo po godišća u gradu, po u Zlarinu i jedva čekamo ka ćemo postati dida i baba, to nam je najveća želja. I malo zdravlja da Bog dade. Više nam ne triba."
Teško je, tko ih zna, govoriti o krivoj odluci ili faljivanju! Ali profesionalni odabir!?

Kad je došlo vrijeme polaganja prijemnih u Zagrebu, uredno je na Filozofiji položio francuski i talijanski. Ali, položio je i na Ekonomiji. Ni danas ne zna objasniti zašto je otišao na Ekonomiju, a ne na Filozofiju, gdje ga je sve vezalo!
I ništa, radio je cijeli život kao ekonomist. Mladen spada u one koji su mogli studirati što su htjeli, i raditi što su htjeli – dobri u svemu.
 

Baketina od otoka


Penzionerske dane provodi kao – pisac, kroničar svoga mista, trudbenik lokalnog jezika koji spašava od zaborava. I dalje bilježi zlarinske pričice i stare zlarinske riječi, piše poeziju. Zlarin, naravno, obožava:
– Ima taj otok nešto u sebi, to ti je neka baketina, nije čudo šta mu se mnogi vraćaju. Ja sam, štajaznam... upamtija mnoge te priče, pa te likove, te riči. Ljudi prilaze i svak se siti nečega ili neke riči i tako se obogaćuju moje pričice i moj rječnik koji postoji i na kraju knjige.

Priče su mu divne, divne, pune topline i neke dirljive nježnosti, ali i zafrkantske, tu i tamo vražje...
Svakako, zlarinsku čakavštinu spašava od zaborava, i u svakodnevnom govoru njegovo je "č" onako "tvrdo", po zlarinsku:
– U tim sam pričicama sačuvao tri stvari: jezik u pisanom obliku, stil starih pripovjedača kojih u Zlarinu više nema, i treće – sve je to istina pa je tu i dokumentarna strana. Jezik se isprimiša i jako je važna svaka orginalna rič koju neko upamti i zabilježi.

A oko toga "č" sam se nateza i sa "starim" (Mladenom Bjažićem, op.p.). Sve dok mi nije prizna da sam u pravu. Za Zlarin je karakteristično najtvrđe, pretvrdo "č", i to nema niko nego Zlarin. Mekoga "ć" u Zlarinu je malo i nije nako "meko" ka u Istri. Napisa san i pismicu o "č".

Samo, nestalo mi je, kaže, čimenta, triba mi ideja, ljudi, sitite me i priča i riči! – vapi Mladen Tabulov Truta. Brzina kojom iz neke ideje stvori pričicu nevjerojatna je!
U Bjažićevu pogovoru knjizi stoji "U nizu knjiga o Zlarinu nedostajala je upravo ovakva". Falila je, dodajemo mi, i u zavičajnoj prozi cijeloga šibenskog kraja. Sad se koči na Matičinoj polici među svim šibenskim piscima!


Iz 'Jeno drugo vrime'

Beštimaduri
To su ljudi ča su o njima govorili da puno beštimaju. Hoće reći da puno suju.
Izmišljali su nove beštime i mislili su da je to lipo.......Beštime se u hrvatskom jaziku dilu na seksualne i sakralne. Ove prve su ka beštimaju i suju mater, oca i sve do desetoga kolina. A najviše spominju mater......A sakralne su one ka kalaju sve Boge, Gospe, i sve svece na nebu. Pa unda tote ima puno tremintih (prij. čudnih) beštim.
Grubo je na njih i mislit, a kamoli napisati. Ne hajin ja to. U Zlarinu su beštimali i sa beštimaju samo muški, ritko ka žinska zabeštima.
Ma za to su žinske imale kljetve. To je gore o ijednih beštim. Kljele su u drivo i kamin i proklinjale do stotoga kolina. A kljetve su bile puno grube.......Najgore kljetve su bile: nemišljena te zaletila; škrletina te podavila, sapnice te izile; mati te u mrzlu gubicu ljubila; oči ti iskapale; vrag ti oči popija; vrag ti se u drob uka...... nenadinja te zaletila; strila te Božja pogodila; gromi te ubili.....
Spominjalo se cilo tilo u kljetvama, i čriva i drob, žigerica i timpla (prij. zatiljak, mali mozak), a sve koliko.
Koliko grubih riči, a za ništa. Jepe se lipo gljedali, pomagali i zajeno živili......

Jedna šibenska: Autobusi
.........Šibenski „Autotransport“ kupija polovne autobuse u Njemačkoj. I unda napisali tabele i vrglo he u autobuse da ljudi znadu di autobusi vozu. Ma su zabroravili makniti stare njemačke tabele.
I unda piše da autobus vozi vako: Šibenik, Gaćeleze, Krković, Čista mala, Čista velika, preko Alexanderplatza i Kaiserstrasse.
Majko lipote, sve stanice u Berlinu su samo usput za dojti do naših Gaćelezov......


Č
Čvrči čvrču,
Čvrčaljka čvrči,
Ulje čiči,
Dica drču,
Mladi krču
Stari mrču,
Maške njauču,
Mačurci mrnjauču,
Čičindra zdrija,
Pa unda čigovo je č?
Naše i samo naše.

A unda vako:
Ćuk ćurliče,
Navr kuće pivaju tići,
Nosu se burići,
Idu se makarunići,
A više se ne morin sititi
Besid na ć.
Pa unda čigovo je ć?
Jepe naše i samo naše.

Naslovnica Knjige