POBJEDNICA 'KuŠIna' Upoznajte Dolores Bujas - Šibenku koja živi od brojki, a slovima hrani dušu

POBJEDNICA 'KuŠIna'

Šibenčanka Dolores Bujas diplomirana je ekonomistica i cijeli život druži se s brojkama. I nije da su joj mrske, ali srce ju je uvijek vuklo na drugu stranu, pa je Dolores mnogim Šibenčanima poznata prije svega kao redovita posjetiteljica likovnih i drugih kulturnih događanja, zaljubljenica u prirodu i šetnje, vožnju biciklom, obvezno u pratnji vjerne foksterijerke.

Nije tajna ni da voli slikati. Članica je likovne udruge "Tempera" s kojom redovito izlaže, no da voli pisati te da u tome može biti i uspješna, mnogima je otkriće. Ona je, naime, pobjednica natječaja šibenske knjižnice za najbolju neobjavljenu kratku priču KuŠIn. Njezina priča "Zvijezde u noći, cvijeće i djetinje oči" osvojila je žiri, koji ju je, među 28 prijavljenih, ocijenio "najšibenskijom". A iza toga liričnog naslova, krije se priča o Šibenčanima dobro znanoj Branki Hajki!

 

Njezin identitet Dolores ne otkriva i svoju junakinju s puno nježnosti i simpatije naziva – Lulina.
– Ovu sam priču napisala prije nekoliko godina i dugo je dorađivala, sužavala, mijenjala joj naslove. Ja sam je zvala Lulina iz dragosti i simpatije za glavni lik, prepoznatljiv svima u Šibeniku. Svi događaji o kojima pišem su istiniti, samo sam ih povezala u jednu cjelinu – govori Dolores, te dodaje kako cijeli život piše, ali za svoju dušu, ali je "Lulinu" ipak prijavila na KuŠIn, tek da vidi koliko "piza".



– Bilo mi je veselje pisati "Lulinu". Redovito sam je susretala i kada bih svojoj kćeri Maji, glavnoj sutkinji mog pisanja, išla u posjet u Varošu. I sada je vidim kako za sparnih ljetnih večeri sjedi ispred svoje kuće, samo u "ređipetu" i dobro se sjećam njezinih djetinjih očiju – govori Dolores dok se prisjeća Lulinina turobnog života, njezine osebujnosti, duhovitosti i lucidnosti. Zbog svega toga, njezina smrt istinski ju je ražalostila.

Dolores ima još desetak napisanih priča te nešto pjesama. Ljubav prema knjizi prati ju odmalena. Pročitala je, kaže, tonu knjiga, a šibenska knjižnica, smještena nekada u plavom neboderu, bila je njezina druga kuća.
– Moja je majka radila u knjižnici. Uvezivala je knjige. Imala je radionicu i staru prešu na kojoj je to radila. Svaki dan nakon škole, dolazila sam k njoj. Ja sam čak kao desetogodišnja djevojčica, a bilo je to prije više od 45 godina, presjekla vrpcu na svečanosti otvaranja knjižnice kada se uselila u plavi neboder. Odrasla sam u knjižnici. Knjige su se zalijepile za mene ili ja za njih – uz smijeh kazuje.

 

Sada jedva čeka da ode u mirovinu, da ima vremena da više i redovitije piše. Svojedobno je pohađala radionicu kreativnog pisanja koju je u Šibeniku jedno ljeto vodio književnik Damir Karakaš. Dragocjeno je to iskustvo, kaže, pa bi i sada voljela da njezinu priču Karakaš pročita i da čuje njegovu kritiku.
Ipak, najviše je raduje što će vrlo skoro, broje se dani, postati baka, pa joj se u glavi već sada vrte neke nove priče. Ovaj put za djecu!

Naslovnica Knjige
HtmlNoArticles