BEZ DLAKE NA JEZIKU Ivo Pervan nam je otkrio zašto su mu Šibenik, Dalmacija i cijela Hrvatska trajna inspiracija, ali i frustracija

BEZ DLAKE NA JEZIKU

Ni stasom ni britkim glasom ni sugestibilnim i nezaboravnim fotografijama koje snima, Ivo Pervan ne ostavlja dojam čovjeka koji je prije dvije godine napunio sedam desetljeća života. U Šibeniku je ovaj nagrađivani splitski fotograf i doajen hrvatske turističke fotografije, koji čvrsto vjeruje da onim što snima ostavlja trag na Zemlji, rado viđen gost.
Pervan se fotografijom počeo baviti još u srednjoškolskim danima. Hobi u početku, vremenom je postao istinska strast. Specijalnost mu je turistička fotografija: prirodna i kulturna baština te ljudi u najširem smislu, kaže!


Pozornost široke hrvatske javnosti privukao je 90-ih godina prošlog stoljeća kada je intenzivno surađivao s turističkim zajednicama i agencijama diljem Hrvatske. Turistički plakati s njegovim fotografijama, poput onoga za Split, osvajali su prve nagrade na međunarodnim natječajima. Radovi mu se nalaze u brojnim turističkim brošurama, vodičima, revijama, razglednicama...

 

 

S ciljem promocije hrvatske kulturne i prirodne baštine organizira i projekcije dijapozitiva po cijeloj zemlji, a njegova zbirka danas broji preko pola milijuna fotografija. Pervan je i autor čak 35 fotomonografija. Održao je brojne izložbe, a radovi su mu se našli u mnogim uglednim časopisima za turizam i putovanja, dok je s plakatima čak dva puta dobio prestižnu europsku nagradu za dizajn Red Dot.

Izgurali me uhljebi

Ta su mu priznanja i nagrade dodatan motiv za stalnu destrukciju sintagme "šutnja je zlato". Odavno je Pervan uočio problematičnost te tvrdnje, a spremnost da kritički govori pokazao je i na otvorenju šibenske izložbe. Izrazio je tako žaljenje što na izložbu, koja će se, usput rečeno, moći razgledati do kraja srpnja, nisu došli šibenski gradski i županijski čelnici te turistički djelatnici. Oni očito, smatra Pervan, ne vide i ne razumiju svevremensku ljepotu prirodne i kulturne baštine koja ih okružuje, a svijetu umjesto toga, pokazuju i nude "laži i kičeraj".


Svoju je istinu Pervan ovaj put šibenskoj javnosti predstavio serijom fotografija snimljenih na Biokovu kojim je želio predstaviti začudnu ljepotu surovih vrleti i golih stijena te planine, ali i njezin mikro svijet sačuvan u raznolikom cvijeću, ponekad toliko malenom da je golim okom jedva vidljivo u sivom planinskom kamenjaru. I koliko god da je ta ljepota bezvremenska, danas su mnogima prve asocijacije vezane uz Biokovo vrlo prizemne: turisti u japankama i Gorska služba spašavanja! Trajne i istinske vrijednosti lako se danas zamijene prolaznim i nevažnim, upozorava Pervan.

 

 


Je li vam dosadilo da kritizirate i stalno budete "najpametniji"?
- I jest i nije. Je, zato što sam ja pozitivan, šaljiv čovik i rado pričam viceve. I zato što to nije moja narav, međutim, kao otac dvoje dice i čovjek kojemu je stalo da sutra mojoj dici ne kažu ružnu rič o meni, zarekao sam se da ću govoriti istinu. A istina je, po mom uvjerenju, da u Hrvatskoj postoje pravilno raspoređeni igrači koji svjesno rade protiv svega što je pozitivno i prosperitetno u državi.
Govorite li o političarima?
- Sve je politika, ali ne mislim samo na političare. Oni su neka vrsta jataka, gledaju svoje interese i pogoduju onima koji prilaze s namjerom. Kada se nešto događa u kontinuitetu, onda je to pravilo, a ne iznimka. Ne mogu ako sam nešto vidio jučer, danas i sutra, reći da to nije to. Na žalost, danas puno ljudi nema savjesti, nema kičmu, ponos, tradiciju, kulturu i nije im stalo. Meni jest!


Do čega je vama stalo?
- Stalo mi je do toga da se pravilno valorizira sve ono što je Hrvatska - mala zemlja s puno osobitih i kvalitetnih različitosti, da se s tim iziđe u svijet i stvara njezin imidž i promidžba. Ali, ljudi to ne znaju. Pazite, ako vi imate endemsko cvijeće, znači samo ovdje raste i nitko vam ne može konkurirati, pa koristite to, bog vam pomogao, da biste se promovirali u svijetu i stvorili sliku o sebi. Pogledajte, na mojoj izložbi ovdje u Šibeniku nije bio nitko od ljudi kojima je to posao, koji godinama primaju plaću za to... Samo sjede i čekaju mirovinu...

Volim svoju zemlju, ali...

Mislite na šibenskog gradonačelnika i župana? Kazali ste da ste bili žalosni što ih niste vidjeli na otvorenju?
- Ne mislim samo na njih. Oni imaju svoje službe... Mislio sam prije svega na ljude iz turizma i privrede... Imamo mi i prehrambenu i farmaceutsku industriju, pa bi bilo logično da oni koriste svu tu prelijepu prirodu i ljepotu koju prikazuju i moje fotografije s Biokova. Umjesto toga, mi uzimamo strane motive pa ih reklamiramo. Pogledajte po obali kako nam se zovu restorani i gostionice: Hollywood, San Remo, City ovaj ili onaj... Pa jesmo li mi ludi?
Nakon godina hvale i brojnih nagrada koje ste osvojili te vaše spremnosti da otvoreno govorite u problemima, ima li barem malenih pomaka na bolje?

 

 


- Ne. Ide nagore. Većinu nagrada dobio sam radeći za Hrvatsku turističku zajednicu, ali ona već nekoliko godina uopće sa mnom ne surađuje, iako su sve nagrade, koje su u posljednjih 20-ak godina dobili, primili isključivo s mojim radom. Maknuli su i mene i Borisa Ljubičića i cijelu ekipu koja je radila na velikim turističkim projektima i promocijama u svijetu poput Lisabona, svjetske izložbe u Hannoveru. I sada će mi netko reći da je to slučajno? Pa nismo dica. Angažirali su i zaposlili, odnosno uhljebili svoju rodbinu, prijatelje... To je postala ustaljena praksa u nas. U Hrvatskoj imate 3, 5 dobra fotografa. Oni kojima bi to trebalo biti važno, to ne znaju. Njima je dobar fotograf svatko tko snimi fotografiju, pogotovo ako je sin njihove tete, ujaka, strica... Žao mi je što ovako govorim, jer svoju zemlju volim iz dubine duše, ali to je istina.


Snimali ste po cijeloj Hrvatskoj. Ima li još dijelova za kojim čeznete i rado biste ih ovjekovječili svojim fotoaparatom?
- Slavoniju sam nedovoljno snimao. Premda, to bi bilo vrlo teško. Polja su zapuštena, kuće srušene, ono što je bilo izvorno srušili su sami Slavonci, kao i mi u Dalmaciji što smo rušili tradiciju i stvarali megalomaniju i kičeraj. Cijela nam je obala u lukovima, a kakve mi imamo veze s tim. Zar oni koji su to izgradili, valjda zato jer im dida nije mogao, misle da su car Dioklecijan? Ili ravni krovovi, pa ne znaš jesi li došao u Bejrut ili si na Jadranskoj obali. I što je najgore: nitko ne pita tko im je dao za to dozvolu. I što je još gore: nitko zbog toga ne prigovara. A neki, znate, cijelo to vrijeme primaju plaću!

 

 

 


Snimali se i Šibenik prije nekoliko godina te najavljivali velike turističke projekte. Gdje je zapelo?
- Šibenik sam snimio prije nekoliko godina u suradnji s Goranom Prginom (šibenskim poduzetnikom čije su tvrtke, u međuvremenu, otišle u stečaj ili su prodane, op. a.). Bili su uključeni i Grad Šibenik i Turistička zajednica Šibenik. Namjera je bila napraviti fotomonografiju, ali do dana današnjeg nije se to dogodilo. Snimljeno je nekoliko tisuća slika i oni imaju odlične materijale. Na moj nagovor uspjeli smo jedino izvući 120 fotografija da se napravi izložba na trgu kod katedrale. Mislim da je gostovala još i u Zagrebu. Vjerovali ili ne, ali već sljedeće godina nakon te izložbe, priliv turista bio je veći za 50 posto. To je i logično, jer ako vi ne pošaljete obavijest o sebi, a slika je najmoćnije sredstvo komunikacije, kako će se znati za vas. Od tada te fotografije nitko ne koristi. Znate onu latinsku "Ne bacajte bisere pred svinje". Jer, ako prascima date bisere, oni ih smo ponjuše i ne znaju njihovu vrijednost. I u šibenskom slučaju je isto: imaju blago pred sobom, a ne znaju ga koristiti. Di su ljudi iz turizma, zašto se nitko ne buni... Pogledajte, prazan vam je grad... Ove godine se samo laže da je sve puno. Ali, to naprosto nije istina. Kao što nam lažu i o drugim stvarima.

Šibenik je biser Mediterana

Je li s tim šibenska priča za vas završila? Hoće li sve ostati na tom nedovršenom projektu?
- Imam svakako još ideja i pokušao sam nagovoriti na to nekoliko gradonačelnika i župana. Jer, Šibenik je biser i jedan od najljepših gradova Mediterana. Ne pretjerujem, stvarno! Otiđite preko puta, na drugu obalu, i pogledajte stari dio grada. Izgleda kao prije nekoliko stotina godina, jer su naši stari gradili kuću na kuću i to je zapravo spasilo ovaj grad kao i sve povijesne gradske jezgre duž cijele obale, od Umaga do Cavtata. Da je igdje ostalo slobodnog prostora tu bi odmah narasli neboderi. Jer, ta megalomanija vlada svuda oko nas. Ništa im očito ne znači ta ljepota: niti je oni vide niti razume. A kada ja to kažem naglas, onda sam svakakvi!

 

 


Jedno vam nitko ne može osporiti – veliku samouvjerenost u to što i kako radite?
- Ako 20 godina ova država dobiva nagrade s mojim radovima, zašto bih ja to skrivao?! Imam za to argumente, uostalom, o tome su objavljeni prilozi u novinama, na radiju, televiziji...


Vratimo se Šibeniku. Rekli ste da imate puno ideja...
- Kada govorimo o tom snimanju, to se mora raditi u svim godišnjim dobima. Treba reći i to da je u svakom danu drugačija slika. Prema tome, samo u jednom danu u jednom trenutku optimalna je svjetlost i umijeće je čovjeka koji se bavi fotografijom da to prepozna, dođe i uzme... Na taj način treba obraditi Šibenik. I makro i mikro fotografijom i kroz ljude... Eto, prije nekoliko godina u dogovoru s Gradom snimio sam djecu na Međunarodnom dječjem festivalu. Predložio sam da na platnu napravimo te slike i izvjesimo po gradu. Zamislite koji bi šušur nastao kada bi sva ta djeca i njihovi roditelji krenula po gradu i tražila sebe. Do dana današnjeg te fotografije nisu vidjele svjetlo dana, a mislim da se barem polovica te dice već poudala i oženila. To su te žalosne stvari. Ali, mi nismo navikli na istinu, nego na laži i laž je postala normalna. Meni nije!

Naslovnica Izložbe