Šibenčanka s talijanskom adresom Arhitektica i umjetnica Levijana Bjelan ne skriva: "Dobivam impulse od Ive Brešana, Vesne Parun, Jurja Dalmatinca, Milivoja Zenića..."

Šibenčanka s talijanskom adresom

Igrati se i stvarati sa svjetlom, stalni je umjetnički izazov, a podatnijeg materijala od stakla za to gotovo da i nema. Barem tako misli i osjeća Levijana Bjelan, Šibenčanka, arhitektica i umjetnica, članica Udruženja umjetnika uglednog milanskog Muzeja likovne umjetnosti La permanente, čiji radovi krase mnoge talijanske crkve, milanske trgove i parkove, a u svijet njezine umjetnosti, i Šibenčani su ovih dana mogli zaviriti u galeriji Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić".

Bjelan već 30-ak godina živi i radi u Magenti, gradiću u blizini Milana, ali rodni Šibenik, njegova spomenička i graditeljska baština, uske uličice, katedrala, bezbrojni arhitektonski detalji, slavni sugrađani, prijatelji uz koje i s kojima je odrastala, njezini su trajni životni biljezi koji određuju i njezino stvaralaštvo. Tom Šibeniku s ljubavlju se odužila i u Domovinskom ratu, kada je organizirala i poslala tone i tone humanitarne pomoći: lijekova, odjeće, higijenskih potrepština, pa čak i sjemenskog krumpira i svačeg drugog što je trebalo Šibenčanima i izbjeglicama smještenim u gradu i okolici u tim olovnim vremenima. I danas, reći će, u ladicama nailazi na brojne zahvale tadašnje šibenske Općine i Caritasa.



Šibenik i Srimu, gdje ima apartman, redovito posjećuje više puta tijekom godine, no ljeto joj je nezamislivo bez rodnoga grada. Ovo, 2018. godine, osobito će pamtiti jer se prvi put svom Šibeniku predstavila kao umjetnica. Čarobnica u staklu, neki su od komentara posjetitelja izložbe posve prikladno nazvane "Transformacije 2", na kojoj je svoje staklene maštarije nadahnute Šibenikom izložila u društvu sa šibensko-krapanjskim slikarom Antom Bergamom Mominom.

– Ako bih govorila o ovoj izložbi, mogla bih se poslužiti riječima moje rodice koja je sve dobro skužila. Rekla je kako je vidjela emociju u kamenu. Iako je to oksimoron: kamen nema emociju. No, u mojim pločama, kaže rodica, ona izvire, i to kao toplina sjećanja koja naviru pri pomisli na rodni kraj, more, gradske ulice, ljude... Uspomene se s vremenom transformiraju, kao što se moje kamene ploče transformiraju u prikazu kroz suvremeni materijal u kojem je prozirnost kao put u moje misli i kao da su uspomene i motivi tako postali bistriji i čistiji – citira Levijana rodicu ne pronalazeći sama boljih riječi da opiše ono što je stvorila.



– Odrastala sam u Njivicama. Mater je od dote kupila teren u blizini današnjih Plodina. Početkom 60-ih tamo su bile svega dvi-tri kuće. Imala sam tetu koja je živjela u najstarijoj gradskoj ulici, onoj Jurja Dalmatinca kod katedrale. Znala sam kao dite, ni u školu još nisam išla, pobići k njoj i otići u katedralu. Dobro pamtim strah kad bih prolazila kroz Butu na Kvartiru. Ne znaš ulaziš li u pakao, ili je to izlaz u raj kada kročiš na Ulicu Jurja Dalmatinca. A da sam u raju, mislila bih svaki put kad bih ušla u katedralu i slušala Bacha kojeg bi netko svirao ili vježbao na orguljama. Ta ljepota, koju u Šibeniku vidiš na svakom koraku, kada u tome živiš, ona uđe u tebe i prati te cijeli život, ona ti i pomaže kada nešto moraš riješiti. I sada, kada se vraćam u Šibenik, kad dolazim na godišnji ili zbog nekog posla, sve to ponovno proživljavam.

A svi ti frizovi, glave, stupovi, kapiteli i tisuće drugih detalja gradske jezgre, uglačane, puknute i otkrhnute kamene ploče po kalama i trgovima našle su se u njezinim staklenim reljefima. Sofisticirano i tehnički vrlo zahtjevno, koristeći se raznim tehnikama obrade i vrstama stakla, akrilnim smolama, umjetnica, arhitektonskom studioznošću, najprije snima dijeliće šibenskih kala, a potom tu "sliku" prenosi u staklo, prikazujući tako do u milimetar vjerno svaku kamenu ploču, pukotinu na njoj ili neko drugo oštećenje. U raster svojih staklenih ploča, zbog specifične tehnike obrade nevjerojatno laganih, prozirnih i s bojom, definiranom i vidljivom na prvu ili onom, promjenjivom, koja se otkriva tek uz pomoć svjetla, Levijana unosi i druge nezaobilazne, gradive elemente svog odrastanja i života: more, masline, vinova loza, ježevi, školjke... Ukratko – oduševljava je priroda i sve vezano uz more. Valjda zbog toga, priznat će, ima silnu potrebu da svaki dan svog boravka na Srimi započne ranojutarnjim, od 6 do 7 sati, plivanjem, zapravo ronjenjem kada je more, neuzburkano ljudima i brodovima, toliko mirno da su i ribe neustrašive i gotovo da joj prilaze.



– Impulse osobnog uzdizanja dobivam od Jurja Dalmatinca, Roberta Visianija, Ive Brešana, Vesne Parun, Milivoja Zenića koji me još davno pozvao i nagovarao da u Šibeniku napravim izložbu, do Nenada Bogdanovića, liječnika koji živi u Švedskoj i traži lijek protiv Alzheimera, i koji su, tako mislim, utkani u bitak ovoga grada – objašnjava pojavnost svih tih ljudi na svojim staklenim reljefima.

Nakon završene gimnazije, a bila je superodlikašica koja je u jednoj godini završila dva razreda, odlazi na studij arhitekture u Zagrebu. Diplomirala je baveći se vrlo konkretnim i stvarnim prostorom – šibenskom Raslinom, koju je pretvorila u atraktivno turističko mjesto, stvarajući, reći će, potpuno izvediv projekt. No, život joj je ispleo drukčije konce. Ljubav, rođena jednog ljeta u Primoštenu, odvela ju je u Milano, gdje je vrlo brzo našla posao u jednom arhitektonskom studiju, s kojim i danas surađuje. Poslije je počela raditi u jednoj od najpoznatijih talijanskih tvrtki koja proizvodi staklo. Trebali su, kaže, umjetnika za staklo. Godine 1995. završila je specijalizaciju za tehnike fuzije stakla i staklene paste te restauraciju katedralnih stakala u klasi jednog od najcjenjenijih talijanskih stručnjaka za staklo N. Quagliata, s kojim je i surađivala u izvedbi staklene kupole u Tajvanu.



– Bio je to superposao, odlično plaćen. Igrala sam se, stvarala stakla za kuću, vrata, vitraže... Ali kad sam shvatila da mog sina dadilja čuva 12 sati svakog dana, da u tom ritmu rada u Milanu ne vidiš ništa od života, pa i kada odeš u Scalu, za koju si karte morao kupiti puno ranije, na kraju zaspiš od umora, morala sam to promijeniti – iskreno će Bjelan.
Njezinu kreativnost sada joj ne "krade" nikakvo podilaženje mušterijama. Premda i dalje surađuje s arhitektima, radi spomenike od čelika i stakla, cementa za javne prostore, budući da se nešto ipak mora zaraditi za život i za materijal, jer riječ je o vrlo skupoj umjetnosti.

– Prije nekoliko godina u Italiji je postojala moda bavljenja staklom. Sada je kriza i mnogi su posustali. Jedino iz financijskih razloga. Čak i vrlo uspješni umjetnici. Ja uspijevam raditi neke konkretne poslove koji mi donose novac i omogućuju da se u umjetnost bacim s maksimalnom slobodom!









     
  •  


Croatia? Ah, da - Modrić, Perišić

– Talijani sa sjevera, Lombardijci, nisu tipični Talijani kako smo ih mi percipirali kada bi, mahom familije, dolazile za ferragosto, kod nas na more. Jeli su bezgranično puno, vikali, brzo prkeljali... To je tipična južna Italija. Sjevernjaci baš i nisu dolazili u Dalmaciju na more. Još tih 80-ih, kada sam ja tamo došla, odlazili su na Bali i druga egzotična mjesta. Hrvatska ih nije zanimala, nije im bila važna... I u ratu bi se pojavila tek pokoja vijest o nama. Nove generacije ipak to mijenjaju. Prosvjećivanje je počelo s nogometom. Ako kažeš – Croatia, odmah će ti reći "Modrić, Perišić...". I tu staje njihovo znanje o Hrvatskoj. Sigurno će se nakon ovog nogometnog prvenstva stvari promijeniti – smije se Levijana.


Staklo je svima 'vau'!

Što god napraviš u staklu, ljudima je lijepo. Levijana Bjelan, koja je "istesala" razne tehnike: murano, fuziju, puhano staklo, dikroično..., to je i sama više puta iskusila.
– Kada nešto naslikaš, svi kažu moglo je ovako ili onako... Sa staklom je posve drukčije. Nema kritike. Možeš biti domaćica i nešto napraviti u staklu – ti si "vauuu"! Tako ljudi reagiraju. Vjerojatno i zbog toga jer o staklu ne znaju gotovo ništa, pa se onda u takve ocjene ni ne žele upuštati.

Naslovnica Izložbe