StoryEditor
Film & TVmag fotografije

Ante Verzotti: Novina je ‘gadna stvar‘ jer zapisano ostaje za sva vremena, to nije glas s televizije koji se izgovori i nestane

23. lipnja 2020. - 23:14
Jakov Prkić/HANZA MEDIA

Jedan od čestitara "Slobodnoj" za njezin 77. rođendan renomirani je fotograf i snimatelj Ante Verzotti.

Na Pjaci, prije kišice, Verzotti je bio dobro raspoložen. U našoj novini je radio kao urednik fotografije i još ranije kao fotoreporter, a "Slobodna" ga je 2016. nagradila nagradom za životno djelo.

Ajmo prvo malo o vašem dolasku u "Slobodnu"...

– To je bilo doba previranja. Mi slobodnjaci ostali smo bez posla kad je krenuo rat devedesete godine. Doduše, Joško Kulušić me je puno prije toga vrbovao da se bavim fotografijom u "Slobodnoj". On je zamišljao da ja budem urednik fotografije, ali to se nikad nije dogodilo jer ja nisam čovjek skupine, nego samostalac. Mog prvog susreta s Kulušićem gotovo da se i ne sjećam, ali on je vjerojatno najbolji urednik "Slobode" svih vremena. To je čovjek koji je imao nos za trgovinu, za politiku, nije bio ni na jednoj strani, bio je u sustavu u kojem je morao biti, ali je imao neke svoje vizure koje su oblikovale i tu novinu. "Slobodna" je u njegovo vrijeme bila najbolja u Hrvatskoj. Čak je po tiraži bila dostigla "Vjesnik". Mjesečno je u "Slobodnu" stizala hrpa živog novca, ne neki fiksni kreditni iznosi, na karticu ili tako nešto, nego živi šušanj s kioska. Ogromna lova. Tako da je Kula mogao raditi što je god htio. Nije to zlorabio, da se razumijemo, dapače, bio je vrlo korektan. A za moje bavljenje fotografijom presudan je bio Fotoklub Split u koji me doveo Edo Pezzi. On je već tamo bio, i kako smo bili u istoj ulici...

To je bilo 1958. godine.

– E. Sreli bismo se i on bi me nagovarao da dođem do kluba. Bilo je tu još par mojih vršnjaka, bili smo stalno zajedno i svi skupa smo završili u Fotoklubu. To je trajalo jedno godinu dana, onda je Edo otišao u kinoklub pa me nagovorio da i tamo dođem. Tamo sam do dandanas ostao član. U to vrijeme, osim par ajmo reći političkih faca, koji su policijski pomno pratili što mi kao slobodnjaci tu radimo, da ne radimo štogod kontrarevolucionarno, tu je bio i Kulušić. Tada nisam ni znao da je on tamo, mene je zanimala samo tehnika, i u njoj sam bio jak. Tako sam već druge godine držao tečaj o kameri i projekciji filmova, na kojemu je bio i on. Kad sam konačno došao raditi u "Slobodnu", tamo sam zatekao Kulušića koji se svima poluzafrkantski obraćao s "doktore", a kad sam ja došao počeo me oslovljavati s "profesore". Nije mi bilo jasno zašto sam ja jedini profesor u društvu doktora. I to se vuklo dok mi jedan dan Andro Fabjanić nije rekao da je to zato što je Kulušić bio na mom tečaju.

"Slobodna" u vrijeme Kulušića je nešto usporedivo samo s Hajdukom u vrijeme Ivića. U čemu se sastojala Kulušićeva trenerska taktika i vizionarstvo?

– On je imao svoje specijalne svjetove u glavi. Fotografija se visoko vrednovala, bila je osnova svega, a onda se išlo na tekst i novinu. Baš se inzistiralo na kvaliteti fotografije. Uz to, držao je da ekipa koja radi mora biti kao jedno tijelo. Jedan duh. Treba biti klapa u kojoj jedan drugome neće podmetati nogu. Tu se on borio rukama i nogama.

Kako mu je to uspijevalo?

– Ja ne znam. Ali uspio je. Nisam ga nikad vidio da je ljut. On bi ti zadao udarac, ali potiho. Bio je pravi vođa. Novina oblikuje svoje čitatelje i čitatelji od te novine očekuju ono što oni žele u toj novini čitati i vidjeti. Varka je da novina treba imati istinu. To je relativna stvar. Ako si u novini takav da si protiv svoga tržišta, koje ne možeš oblikovati, naravno da ne možeš ništa očekivati od njega. A i u samoj novini imaš ljude s dilemom radi li se kako bi trebalo? Novina je gadna stvar, pazi, posebno zato što je štampana. To nije glas s televizije, koji se izgovori i nestane. Novina ostaje na stolu. Ja više ne čitam novinu otkad sam otišao iz "Slobodne", jer sam se vratio u svoj svijet, u kojem sam bio i prije nje. Dok nisam radio u "Slobodnoj", praktički nisam ni trebao pogledati u novinu. Posao urednika fotografije u dnevnoj novini dosta je diskutabilan. Ja mogu izabrati najbolje fotografije koje mi se bace na stol, međutim, ujutro na kolegiju dođu ljudi koji trebaju napisati određene članke za svoje stranice. I ti sad napišeš fantastičan tekst, a ja isto tako imam fantastične slike. Fotografija će doći u malom formatu, zahvaljujući tekstu. To donekle ima i logike. Ali gubi se na efektu poruke. Velika slika uvijek daje veću poruku u bilo kojem smislu. U National Geographicu fotografija je povod, a tekst je samo obrazlaže, objašnjava što se na njoj događa.

image
Jakov Prkić/HANZA MEDIA

Vi ste godinu dana stariji od "Slobodne Dalmacije". Poznajete je u crno-bijeloj varijanti, u kojoj je zapravo i bila puno duže nego što je u boji...

– Ja i nisam više bio tamo kad je izišla u boji. Ta boja nije donijela novini ništa, da se odmah razumijemo jer su ljudi i crno-bijelo vidjeli u boji. Međutim, s novim vremenom polako su nestali i ti ljudi. Sad se pojavila neka boja koja nema veze s logikom jer je vrlo loša, s obzirom na tisak. Ali i da je najbolji tisak, to nije nikad boja koja je u prirodi. Dapače, boja u novinama,, odnosno u knjigama mora biti nabrijana, međutim boja može dati neku draž, dinamiku, nešto što je izvan crno-bijele. Crno-bijela je i svakodnevne motive činila neobičnima. Ona je uvijek maksimalno stilizirana. A boja je jedan veliki psihički utjecaj na čitatelja.
Kad sam sa Stipom Krcom radio reportaže – imali smo skoro svaki tjedan jednu i to je valjda najbolje što sam radio u "Slobodnoj" – ljudi su se pitali kako je to uvijek nekako fino oblačno baš kad smo mi na terenu. A ja sam u stvari uvijek uza se imao crveni filter na aparatu, koji bi plavo nebo napravio gotovo tamnim, a oblaci bi iskočili. Čak bi i lica s obzirom na taj crveni filter postala svjetlija. Svakako, dan nakon reportaže Krce i ja sjeli bismo ispred redakcijskog kafića i kritizirali naslovnicu... Bili smo kao ona dva starca iz lože u "Muppetima".

U fotografiji ste od 1958. godine. To je 62 godine. Lako ćemo za autora, ali što kad je i autorova umjetnost u godinama za mirovinu? Što je vama potrebno da biste uzeli fotoaparat u ruke?

– Zadnju izložbu sam radio 2018. i zvala se "Kraj". Uvijek sam izložbe nazivao prema jednom najvažnijem radu s izložbe, a i sve su u pravilu imale neki tijek priče i likovni tretman, da se vidi da je to moje. Onda sam polako počeo raditi fotografije koje više nisu super oštre jer mi to i dandanas ide na nerve, taj nekakav status fotografije koja je navodno vjerna slika nečega, što nema nikakve veze. Uglavnom, u mojoj psihi se stvarno dogodio kraj. Odjednom sam osjetio da više nemam inspiraciju za ništa, a za ono što sam oduvijek htio raditi, portrete, sad je već kasno. S time sam i počeo u fotografiji i imao sam neki uspjeh. Međutim, stalno sam odgađao rad na tome, nisam čak ni dok sam radio u teatru ikoga izdvojio kako bih snimio portret, osim možda​ Gende.

U splitskoj školi filma svi ste voljeli Antonionija. Pa parafrazirajmo ga... Kako je bilo biti fotoreporter prije 30 godina u "Slobodnoj"?

– Onda je to bio jedan vrlo simpatičan i meni drag posao. Čak i ljudima koji nisu bili u novini. Danas kad digneš fotoaparat, svi bježe jer predosjećaju da bi tumačenje fotografije lako moglo biti sasvim suprotno od onoga što bi trebalo biti. Kad ljudi čitaju novinu i vide fotografiju, tu može biti snimljeno bilo što. Uopće to nije važno nego legenda. Jer ako u legendi piše da je Mate pao sa stabla, oni će u to vjerovati iako Mate na slici stoji na nogama. Ljudi vjeruju onome što piše, a fotografiju uzimaju kao neki dodatak.

Više ste puta rekli da je fotografija laž. Da ste danas urednik fotografije u novini, čime biste lagali s naslovnice?

– Ja sad posebno lažem, zahvaljujući digitaliji. Počeo sam raditi nešto kao hiperrealizam ilitiga fotorealizam. Već dobrih desetak godina radim fotografske slike. Peglam ih da izgube detalje, da postanu plošne. Aparat mi je pinel, pa fotografije stavim u photoshop, i tu se igram danima. Ali i kad radim stvari koje su žive, recimo, ljude koji sad izlaze iz dućana, nekoga dodam nekoga oduzmem, kako mi odgovara. Ti ne moraš doslovce dati realnost. Ako neka žena izlazi iz dućana, a ti želiš neku drugu, tko kaže da je realnost da baš ta izlazi u tom trenutku? Bitno je sačuvati perspektivu, sve drugo je relativno.

Kako je u vaše vrijeme izgledala frka u "Slobodnoj"? "Deadline". Zatvaranje novine... Kojih se situacija sjećate?

– A bilo je situacija dosta, poput one kad je gorio Brač, a glavni urednik ide doma na ručak i meni govori da ostanem, jer će doći neki film sa slikom... Ali to su negativne stvari. Da je Andro Damjanić s nama ovdje, on bi se sjetio milijun stvari. Ja sam tamo došao raditi s jednom stegom u sebi. Osjećao sam veliku odgovornost premda je zapravo nisam toliko imao. Sve dok nisam počeo raditi reportaže i prepustio taj posao urednika fotografije drugome. Ja sam u biti preuzeo onu lakšu stranu, jer sam znao da tu mogu "plivati" kako god želim i da mi tu nitko nema što reći. Dapače, svi su bili prezadovoljni mojim radom. Popadić je, eto, umro na vrijeme; točno kad su ovdje počela prva sranja, jer bi to za njega bio pakao, to znam.

image
Jakov Prkić/HANZA MEDIA

Kad sam došao u fotoslužbu tamo je već bila ekipa odličnih fotoreportera, ali tri su odskakala: Matko Biljak, Božo Vukičević i Tom Dubravec, vjerojatno najbolji fotoreporteri u Hrvatskoj do sada i moji uzori. Ne znam što sam ja njima, ali da se mogu roditi ponovo, volio bih se roditi kao jedan od njih. Biljak je promoćuran, Vukičević mrzovoljan, a Dubravec tih i dobar. Da uredniku zatreba slika rijeke u Sahari, Vukičević bi to odmah odbio, Dubravec bi otišao i vratio se bez slike, a Biljak bi otišao i vratio se sa slikom. Pravi fotoreporter ima granicu oko toga što je istina, ali ako postoji ikakva mogućnost "istine", on će ti je donijeti na slici. Recimo, Biljak ode u ratnu Bosnu, tamo more istih motiva, ljudi se krcaju u kamione, bježe, i to je to, ali on vidi jednu ženu koja stoji ispred jednog takvog kamiona, i on je želi snimiti, međutim, ona stoji ukopana, bez neke "drame". I Biljak donese sliku na kojoj je "užasnuta". Kako? Rekao joj je da će je snimiti, ali da joj je frizura u neredu. I dok je ova na brzinu popravljala kosu, on je snimio. To je Biljak. On ne laže iako laže, ali donese nešto što je najbliže istini.

Onda je on idealan fotoreporter?

– Idealan fotoreporter je Feđa Klarić. On bi samo lunjao okolo i donio bi ti sliku, makar i sa smeća. On je bio kao paparazzo. Svi su oni vrhunski fotografi, ali svaki za sebe ima istančanost za nešto što će samo oni moći isproducirati.

Kako vi vidite Split kao fotograf? Koji mu je motiv suštinski za vas?

– Meni je Split romantičan. Sanatorij. U njemu si zaštićen, "ka u bumbaku". Cijeli grad je motiv. Gdje god se okreneš vidiš nešto što ti je pri srcu. Ja sam 2004. napravio monografiju Splita, valjda najbolju koja postoji. Štampala ju je "Slobodna", a ja sam u njoj bio fotograf i dizajner. Tu smo knjigu posvetili udruzi "Lastavice", za djecu bez roditeljske skrbi, a prihodima od prodaje kupili smo stan od 90 kvadrata za tu djecu. Poveo sam se za Fellinijevim filmom "Amarcord". To je meni Split. Sjećanje. Na kraju te monografije napisao sam da sam po struci filmski snimatelj, a fotograf Splita iz ljubavi.

A "Slobodna"?

– Majka zaštitnica i uhljebnica. Mater koja voli svoje imberlano dite. Ljubav nema granica kad se tiče nečega što je njezino. Ona ne protestira nego štiti. Dok sam ja bio tamo, to je bila jedna organizacija u kojoj je bilo vrlo malo suprotstavljenih ljudi. Možda je bila tu i tamo neka sitna ljubomora, bilo je tu more novinara i fotoreportera, pa je to valjda normalno, ali na kraju dana ipak je tu bila neka ravnoteža. Ljudi su znali tko što bolje radi i to bi mu prepuštali. Imali smo prešutni dogovor tko će ići na koji posao. Ja sam od "Slobodne" dobio nagradu koja nosi ime po čovjeku kojemu bi ta nagrada doista nešto značila (Verzotti je 2016. dobio nagradu "Joško Kulušić", koju "Slobodna Dalmacija" dodjeljuje za životno djelo u području novinarstva, op. a.).

Kako biste joj čestitali rođendan? Ono, od vršnjaka, vršnjakinji...

– Danas novina više nema veze s onom novinom koju smo mi imali, jer je tada doslovce bila jedini pravi izvor informacija, posebno lokalnih stvari. Stvari koje ti doista nešto znače. To što se u Zagrebu nešto dogodilo, to ti možda nije bilo toliko bitno koliko znati što se ovdje događa. Sad imam osjećaj kao da se vijesti stalno ponavljaju, a tako je i na televiziji, ali kad smo već kod toga, da se sekundu vratim na Kulušića. Prva stvar koju sam naučio od njega je sljedeća: ako je danas petak i na naslovnici je okomita fotografija, sutra je bila vodoravna pa makar se mi okrenuli na glavu. Zašto? Da čovjek ne misli da kupuje istu novinu! Jedan obični trik koji ti daje novu nadu. To su minimalni ulozi za veliki dobitak. Pitaš me kako je vidim u budućnosti, a ja sam pesimist po nekoj svojoj osnovnoj crti. Novina se mora promijeniti. Fotografija je izgubila svoju prvu vrijednost, ona je postala nešto drugo. U početku je bila informacija koja je bila koliko-toliko istinita, a danas je fotografija novi svjetski jezik.

Ali ajde, čestitajmo "Slobodnoj" tipično dalmatinski kad već slavi 77. rođendan. U tomboli se broj 77 zove – ženske noge. Nitko ne govori o tome jesu li to dobre noge ili manje od toga. Neka budu dobre, eto.

Najvažnije ti je imati aparat koji ti se sviđa


Da morate izabrati samo jedan objektiv i aparat, koji bi to bili?

– Najvažnije je kad ideš kupiti aparat, da kupiš aparat koji ti se sviđa. Da ga voliš vidjeti. Sve što snimiš loše, a aparat ti se ne sviđa, uvijek ćeš pripisivati aparatu, a zapravo si ti kriv. Ali kad ti se aparat sviđa, onda je sve na tebi. A objektiv mora biti neki zoom, jer ćeš doći u situaciju da ti treba nešto ukrupno a nalazi se vrlo daleko. Tome su nekad služili teleobjektivi. Uzelo se da je recimo objektiv od 50 mm normalni objektiv zato što daje perspektivu kako oko gleda. Ako ti baš treba široka slika, možeš njime snimiti više slika u nizu i kasnije ih spojiti. Tako ćeš dobiti puno prirodniju sliku nego sa širokokutnim objektivom koji prizor izvitoperi po rubovima.

Fotografija laže, kao i televizija


Fotografija navodno ne laže, a to je obična laž. Direktan televizijski prijenos je možda najveća laž koja postoji. To stalno tvrdim, zato su me ovi s televizije i počeli izbjegavati. Ti gledaš prijenos utakmice, a zapravo stalno gledaš neke rezove. Ako redatelj ne želi, neće ti pokazati da se neko tuče na utakmici, nego će ti radije pokazati da se netko ljubi.

Izdvojeno

09. kolovoz 2020 12:55