Presedan se dogodio krajem svibnja 2013. kad je film “Adelin život” ili “Plava je najtoplija boja” (“La vie d’Adele”/”Blue Is The Warmest Color”, 2013.) imao svjetsku premijeru na festivalu u Cannesu. Žiri pod ravnanjem Stevena Spielberga nije samo dodijelio Zlatnu palmu monumentalnom ostvarenju redatelja Abdellatifa Kechichea, već i njegovim fantastičnim glumicama Adele Exarchopoulos i Lei Seydoux.
U povijesti Cannesa nije zabilježen slučaj da se Zlatna palma ravnopravno podijelila između autora najboljeg filma festivala i glumica, ali Exarchopoulos i Seydoux apsolutno su zaslužile presedansku nagradu. Bez njihovih strastvenih, psihofizički intenzivnih uloga, dodirljive kemije i spontane improvizacije ne bi bilo filma, odnosno ovo bi teško bio tako moćan komad drame.
Pobjeda “Adelina života” apsolutno je zaslužena. Canneska konkurencija 2013. donijela je niz odličnih ili zvučnih filmova kao što su “Prošlost”, “Velika ljepota”, “Nebraska”, “Kakav otac, takav sin”, “Borgman”, “U glavi Llewyna Davisa”, “Mlada i lijepa”, “Samo ljubavnici preživljavaju”, “Heli”, “Venera u krznu”, “Samo bog prašta” i “Imigrantica”, ali nijedan od njih nije se mogao mjeriti s posebnošću “La vie d’Adele”, prikazanim pred kraj festivala. Posebnost je bila jasna kad je “Adelin život” završio i potpisnik ovih redaka imao je potrebu smjesta javiti nekolicini ljudi u Hrvatskoj kako je pogledao nešto ekstraordinarno, najbolje od Cannesa 2013. i šire, cijele prošle dekade, ako ne i novog milenija.
To je kasnije i potvrđeno njegovom pozicijom na osobnoj listi najboljih filmova 2010-ih i svih vremena za “Jutarnji list” i “Sight and Sound”, a ispao je i jedan od najutjecajnijih (mnogi su npr. oponašali kadar Adele na površini mora) i pokrenuo trend istospolnih romansi, začet s “Planinom Brokeback” (“Dvojina”, “Ljeto za Sangaile”, “Carol”, “Portret djevojke koja izgara”, “Amonit”, “Svijet koji dolazi”).
S “Adele” se dogodila ljubav na prvi pogled, kao i njegovim aktericama u filmu, “love at first sight” ili francuski “coup de foudre” o kojem Kechicheovo ostvarenje i govori. Unutar prvih 15 minuta 17-godišnja srednjoškolka Adele (Exarchopoulos) u razredu sluša o konceptu ljubavi na prvi pogled u sklopu predavanja iz francuske književnosti na temu romana “La vie d’Marianne” Pierrea de Marivauxa.
Malo poslije Adele će ugledati plavokosu Emmu (Seydoux) i momoići se s njom na pješačkom prijelazu. Paf – ljubav na prvi pogled se događa. Ljubav koja će se intenzivirati na svaki idući pogled. Takva se ljubav autoru ovog teksta dogodila s filmom. “Adelin život” se ukupno pogledao šest puta u kinu, od Cannesa preko Pule i Zagreba do Splita (posljednje je bilo krajem 2021. u “Kinoteci”). Na svako gledanje, uključujući najfriškije na DVD-u, “La vie d’Adele” je uspio dirnuti i biti emotivni “rollercoaster”.
Dakle, nema govora o tome da se film, kako bi netko možda mogao pomisliti, gledao samo zbog kontroverznih scena istospolnog “lezbijskog” seksa koje su podigle prašinu i danas se vjerojatno više ne bi mogle snimiti. Scene su krajnje eksplicitne, ali ne i nepotrebne, što su neki isticali, očito ne opazivši da je seks integralni dio priče, tj. odnosa Adele i Emme punog požude, kao i to da u filmu od 170-ak minuta zauzima jedva deset posto njegova trajanja.
Trosatna minutaža ima odmjeren ritam i omogućila je Kechicheu da opservacijskom kamerom dokudramski (suprotno fantazijskoj “Amelie”) kronicira život jedne mlade žene u razdoblju od deset godina, od zaljubljenosti i erotskog buđenja, do emocionalnog i seksualnog odrastanja i sazrijevanja.
Upravo zato, “La vie d’Adele” je više od filma, epski filmski “bildungsroman”, kronika titularnog ženskog lika, njezino životno putovanje. Zahvaljujući nevjerojatnoj glavnoj glumici i Kechicheovoj režiji s okom za detalje (nijanse plave prelijevaju se ekranom u dimu bengalke, očima, laku za nokte, majici, haljini, neonu u klubu, vratima...) gledatelj je u svakom trenutku “Adelina života” uz protagonisticu dok ona spava, sanja(ri), jede, ljubi, smije se, šmrca i plače.
Kamera je toliko blizu Adele da pamtimo svaki nabor na njezinu licu. Mnoge scene odvijaju se u dugim kadrovima/približno realnom vremenu i nerijetko u krupnom planu za postizanje osjećaja poistovjećujuće intime, pri čemu redatelj razbija svaku distanciju od lika, tako često u hladnim festivalskim art filmovima.
Adelin život postaje naš, kao i njezine intenzivne, sirove emocije koje izaziva adolescencija i mladenačka ljubav. Gledatelj postaje dio Adeleina svijeta koji ona kao adolescentica još otkriva, željna je svega i sve joj je novo. U tom procesu otkriva i razotkriva sebe, ne samo svijet oko sebe, esenciju ljubavi i života, a kad se razotkrije, gubi gotovo sve zato što daje sve što ima. “Kod tebe je sve ili ništa”, kaže Emma.
Doista, Adele jede i ljubi kao da nema sutra, a njezin doživljaj svijeta impresivno je postignut kroz film, kao u sceni u klubu gdje će upoznati stariju studenticu Emmu, primjerku nepatvorene filmske audiovizualne magije. Kad Emma pristupi Adele i Kechiche njihovu interakciju uokviri u krupnom planu, čini se da su one same u klubu, možda i na svijetu, prve i posljednje ljubavnice.
Fascinantan je način kako su glumice odigrale instantnu konekciju među likovima, ali i diskonekciju kad ih otuđe različiti interesi i društveni statusi. Prva polovica filma izvrsno oslikava osjećaj povezanosti, dok u drugoj zaranjamo duboko u veliko plavetnilo Adeline tuge kad je Emma ostavi i zajedno s njom ostajemo bez daha.
“La vie d’Adele” je drama o prvoj proživljenoj, ali i izgubljenoj ljubavi, a Exarchopoulos perfektno dočarava kako je to kad izgubiš nekoga koga si volio. Temeljna scena u tom smislu dolazi u trenutku kad Adele legne na tirkiznu površinu mora i pobratimi se s plavom bojom, tugom veličine oceana, postajući jedno s njom.
“Budi ocean, gdje se razotkrivam, budi moja jedina...”, pjeva Lykke Li pogođene stihove pjesme “I Follow Rivers” s odličnog soundtracka filma. More plače s Adele, kao i kiša koja je pala u Cannesu nakon novinarske projekcije, a padala je i tijekom najnovijeg gledanja filma u kućnom kinu i pisanja ovog teksta deset godina poslije. Plava je još uvijek najtoplija boja.