StoryEditorOCM
KolumneDrniški amarcord

Lako je krivit Vakulu

18. svibnja 2019. - 13:27

Bezbroj puta san spominja vrime, ciklone i anticiklone. Kako god nisan prvo ništa zna o vrimenu, sad san se, ka i svi, izučijo pravo stručno. Sada znaden šta je ciklona, šta je anticiklona, šta je plitki greben, šta su hektopaskali i još vrpu taki stvari. Ono šta na karti nisan zna u školi, sada znan zbog vrimena. Znaden di je Sibir, di je Đenova i di je Atlantski ocean. Sada zamislite lipo sebe nekad i naše stare, šta bi sada razumili Vakulu. Sva je filozofija reć oće li bit lipo ili ružno vrime. Moja mater bi uvik rekla: Ma nu kakvo vrime zovu! Ko more zvat vrime, ono samo dođe.

Ovo san sad i spomeno zbog ovog privrtljivog vrimena. Toplo, ladno, vitar, kiša, tuča, sve se minja na brzinu tako da čeljade to ne more pratit. Sredinom petog miseca miri se visina sniga i zbrajaju štete od krupe i poplava. Koj to vidijo u zemane. Stara bi znala reć kad bi se šta loše desilo: Dite moje, digli mi ruke od Boga, pa diga i On od nas! Tako je sad i s vrimenom. Ovim štetama i nepogodama ki da nam priroda vraća zajam za našu nebrigu i nemar za okoliš. Zagađuje se sve živo, zrak, vode, planine. To mora jedanput puknit ! Kad je to tako, nemoreš krivit Vakulu. On pošteno upozorava, a mi svi, teke po teke, šporkavamo oko sebe. Triba jenput s otin stat!

Druge nedilje u petom misecu je Majčin dan iliti Dan majki. Meni je sestra šta živi u Ameriki, u Klivlendu, dok je mater bila živa, uvik njoj poslala čestitku za taj dan. Meni su drage sve te lipe stvari šta govoru o dobroti i ljubavi. Sestra nije nikad govorila o društvenoj ulozi majki i slično, nego bi i u čestitki rekla kako joj mater fali, kako joj fale nježine fritule i arambašići. Falijo je i materin lik, mršavi stas sa obaveznim šudarom na glavi kako se tada nosilo. Falila joj je mater šta nikad nije bila "in", a niti po kakvim iventima.

Sada se po novinama piše, to je đir, o društvenoj ulozi žene, o nježinom statusu i sve tome slično. Ja znan jedno, mater je prvo i najvažnije vrelo naših emocija. Kad si mulčić, di ćeš kad se bojiš, materi. Di ćeš kad si gladan, materi. Ko će te oprat kad si šporak, mater. Tako je moja sestra, kad je mater otišla, ostala prikraćena za jednu prilipu rič šta je govorila na telefonu: Mama ! Sada je zanimljivo čitati oko ovog dana razmatranja o majkama, o ženama. Tako reču da je malo žena na vlasti, da je malo direktorica i menadžerica. Ne daju muški prida se. Sve to meni djeluje pomodarski, kola finte.

Dobro se sićan društvene uloge žene i majke prije 50-60 godina, onda kad je moja stara bila vitalna žena. Onda su žene, da nabrojin redom, bile supruge, majke, neviste, radnice, oračice, kopačice, čobanice, domaćice, kuvarice. Da je napravit jednoj seoskoj domaćici valjanu reviziju svega učinjenog u životu, tu bi svašta bilo. Kolko bi tu bilo okopanih panja, kolko okopanih kuruza, posađenih pamidora, kupusa i druge verdure, kolko skuvani ručaka i večara, kolko ispečenih peka kruva. Stada i stada ovaca i krava, sati i dani provedeni u gaju i u polju, po suncu i po kiši. Usput, rađaj i goji dicu. Šta je mogla moja mater mene podučit u školi, metimo reć, iz lektire? Ma ni slova. Kako mi je bilo, isto san dobro ispa.

Sve te matere ka i moja, neko bi nazva mučenice i paćenice. Za nju je trud i muka bilo prirodno stanje stvari. Majčinske emocije ne more niko i ništa zaminit. Njoj je srića dice uvik bila prioritet. Mi smo resli bez vrtlića, bez valdorfske škole. Ona bi uvik rekla: Dico, morete nešto ne znat, ali uvik morate bit ljudi. Kad bi iša u školu, ona je pitala: Jesi li ijo? Obuci se lipo, jesi li opatina postole? Blago bi me pomilovala po kosi i gledala dok bi ja zamica niz ulicu. Dako će mene saranit kad bude vrime, nega moj sin!

Sad san i ja stari čovik i did. Isto se često sitin i pravo mi usfali onaj nježni dodir po glavi i blažene riči: Srićo materina !

19. travanj 2024 03:07