Kad dođe čovik u pristojne godine, metimo reć priko šezdeset, onda svašta znade. Jel to zato šta je puno pametan il se skupilo puno godina i događaja, ko zna. Tu mi je lipa ona "Nisan ja star neg se puno sićan".
Sada svi ovi moderni pedagozi govore o otuđenosti dice, o njijovom stalnom tipkanju i pipkanju po mobitelu, o puno gradiva u školi, o opterećenosti dice i sve tome slično. Još se uspijen sititi moji staraca i onog vrimena kad sam ja bijo đak. Onda mobitela nije bilo. Ćaća i mater o gradivu nisu znali ništa pa mi nisu mogli ni tili ništa pomoći. Ako bi ja zakaza na disciplinskom planu, ćaća je to uredno sređivao nekad kajišom, nekad pljuskom priko ruke. Mora san bit kuco. Uvik bi onda pomislijo kako ću i ja jedanput biti nekom ćaća. Nije bilo trauma, nije bilo stresova, šta si više učijo, više si zna, bile su bolje i ocjene. To ti je jedini posa kad si đak.
Kontesa Nera
Mi smo nekad imali specijalne načine zanimacije. Kad bi se tukla prasad svi bi skupljali strunju i onda je prodavali kod tete Karmele. Malo gadljiv posa, ali je isplata bila odma u kešu i nije mi se mater u to petljala. Malo Moseć, malo u polje i prođe dan. Kako tu možeš doživit kakav stres ili slično? Ma nikako. Meni je najveća sekiracija bila kako će kontesa Nera završiti u "Gričkoj vještici" od Zagorke. To smo gucali nemilice. Zato sad ne zamirin našin ženskin šta gledaju puste serije i plaču nad teškim sudbinama glavnih junaka. Moja poludi kad joj ja rečen u zajebanciji da nisu to tragične sudbine nego je kriv loši scenarista. Kod Zagorke stradaju uglavnom gadovi, a ne lipe i šesne dame ka kontesa Nera.
Sada se čitaju sažeci s interneta, svugdi moš nać rješenje zadataka i jopet kažu da je dici puno teško. A kurikulum, šta mu ga to dođe ? Meni ta rič pari puno stranjski.
Dvacet i šestog prvog u ciloj Hrvackoj bila je Noć muzeja. Uvik guštan kad se to dogodi. Meni je doduše Muzej ciko kuće pa smo mi i susjedi u povijesnoj jezgri grada Drniša, sve uz kanjon i Čikolu. Muzej ka muzej, lipo napravljen, darovština obitelji Adžija gradu Drnišu. Kad ništa ne znaš o muzejima, onda to sve bude dosadno. Kad dođeš u naš Muzej, kad vidiš one kamene gromade iz rimskog doba s latinskim natpisima, uvate te gricule, naježiš se znajući da si kraj dijela jedne sasvim druge civilizacije.
Dica u Muzeju
Bila je tu večer izložba o Krki i predstavljanje knjige "Krka u oku istraživača: Rijeka u sedam priča". Svi gosti su je dobili na dar, a izdavač je Nacijonalni park Krka. Vridni muzealci napravili su i izložbu o povijesti sporta u Drnišu. Svi mlađi su se iznenadili kad su čuli kako se u Drnišu igra tenis i prije Drugog svjetskog rata, a kasnije se igra i hokej na travi. Sad to ne moreš virovat. Pa hazena, rukomet, nogomet, košarka, karate, nema šta nema. Jedino nemamo vodeni sportova jer nema bazena. Bilo je tu večer i radionica za dičicu. Crtali su nošnje ovog kraja i pravili drvene modele tičica iz Parka. Bilo je tu i ćukova i sova.
Sve bi bilo ništa da nije bilo zeru i za pod kajiš. Bilo je torte i kolača po starinskim ricetama, a bila je i pokoja fetica pršuta i sira. Ono šta je meni ka starom čoviku i didu najdraže, bilo je puno dice. Tu naš Muzej pravi pravu rađu. Uvik dovedu dicu. Nji triba zaljubit u kulturu, u nešto lipo i pametno. Onda im ni škola ne more biti teret. Kako kaže ona šesna reklama na te ve: Ni to nije sve. Još je nastupa drniški sastav "Dernish Jam", sve drniška čeljad. Ima među njima i profesora, učenika i radnika. Priko dvi ure oni su lipo svirali, a ja san i sebe uvatijo kako cupkam.
Dica su guštala i plesala, nisi ih moga zaustavit. Dvi gitare, truba, trombon, bubnjevi, klavijature i lipi ženski vokal učinili su večer prekrasnom. I još se zovu drniškim imenom. Nisam triba čekat tramvaj. Bijo sam kući šetnjom za tri minute. Ona me brižno upitala: Stari, di si ti do ove ure? Znaš da je mrak, moš posrnit!