„Osjećam se kao u raju, volim društvo, volim okupljati ljude oko sebe, volim da se u ovom starom kazalištu organiziraju fešte i kulturni programi, ne želim da propadne što je moj dida dao narodu“, ispričao nam je 74-godišnji Paval Pavlović Pauleto koji je prije 20 godina odlučio obnoviti stari Pauletov teatar, nekad središte zabavnog života u Žrnovu.
Seljani imaju sve, a Postranjani će imati kazalište
Postrana, mali zaselak mjesta Žrnovo, danas broji tek nekoliko stotina stanovnika te puno više napuštenih kamenih kuća i živopisnih praznih dvora koji su nekad bili puni ljudi. U jednom takvom dvoru, iza starih drvenih vrata, skriva se dvorana od 120 kvadratnih metara koja je nekad, u prošlosti, bila centar zabavnog i kulturnog života. Sto je godina prošlo otkad je staro postransko kazalište otvorilo vrata svim Žrnovcima, a danas sjaji starim sjajem zahvaljujući Pavlu Pavloviću Pauletu, fetivom Postranjaninu u čijoj se obiteljskoj kući nalazi stari teatar.
Pavlov dida Pauleto kat svoje kuće je 1921. godine preuredio u kazalište. U to je vrijeme u jednom selu, na jednom jadranskom otoku, postojala dramska družina kojoj je trebao prostor. Osnivanje teatra prate razne malomišćanske priče, između ostalih i priča o poznatom animozitetu žrnovskih zaselaka Postrane i Prvog Sela Seljani su imali sve što za zabavu i okupljanja treba, a Postranjani ništa pa su odlučili otvoriti kazalište. Koji god razlog bio, te sudbonosne 1921., taman na kraju talijanske okupacije, Pauletov teatar izveo je prvu predstavu Propast Zrinskih i Frankopana, a kazalište je uskoro postalo središnje mjesto okupljanja cijelog Žrnova.
Dani stare slave
Prošle srijede dvorana je doživjela dane stare slave zahvaljujući unucima starog Pauleta. Paval, uz veliku pomoć brata Tomislava, obnavlja kazalište, a kulturni program obilježavanja važne stogodišnjice organizirali su Adriana Tomašić, inače poznata novinarka Radija Dubrovnik i njen brat, također Pavao Pavlović iz obitelji Pauleto. Budući da je Pavao glazbenik koji svira saksofon u Orkestru oružanih snaga Republike Hrvatske, u postransko je kazalište doveo nekoliko svojih kolega, Vanju Ilekovića, Ozrena Žnidarića, Marka Zokića i Andreja Henigmana koji su prigodnim koncertom Povijest vrijedna sjećanja, uz klasičnu, tradicijsku, filmsku, dalmatinsku i jazz glazbu uveličali obljetnicu na najbolji mogući način. Postranski je teatar, nakon dugog niza godina, ponovno doživio ovacije, a zanimljiv je i posebno vrijedan bio nastup desetogodišnje flautistice, učenice Glazbene škole Jastrebarsko, Marije Pavlović, također potomka obitelji Pauleto, koja je izvela kratki solo. Program je ugodnim, radiofoničnim glasom vodila Adriana, a emotivan govor održala je kustosica Gradskog muzeja Korčula Sani Sardelić, inače Žrnovka, koja je brojne okupljene podsjetila ne samo na događaje unatrag sto godina, na smiješne anegdote i povijesne okolnosti i prilike, već i na važnost jednog seoskog teatra i činjenice da je društvo u Žrnovu već tada cijenilo i njegovalo kulturu, umjetnički izričaj i satiru jednako kao i goli život. Malo je kazivača zabilježilo događanja o starom teatru, a Sani ih je svih spomenula, među ostalim i žrnovskog župnika don Kalogjeru koji je prije sto godina spominjao kazalište u svojim kronikama, Postranjanina Anta Curaća, živućeg kazivača koji je po živom sjećanju ispričao brojne anegdote vezane za kazalište te Ivana Ramljaka i njegov jedistveni dokumentarac Kino Otok o izgubljenoj kulturi i nekadašnjim otočnim kinima među kojima je u Pauletov teatar, a taj se dokumetarac nedavno i prikazao u postranskoj dvorani.
Uz žmul vina i slatko, Žrnovci su se nakon nastupa družili prisjećajući se djetinstva i vremena provedenih u kazalištu. Paval nam je ispričao kako je zadnje vjenčanje u dvorani održano 1960. godine, a zadnja fešta, i to prvomajski uranak Nogometnog kluba Sloga 1962. godine i tad je u dvorani istodobno bilo 150 ljudi! Njegovoj obitelji bilo je važno obilježiti ovu stogodišnjicu na primjeren način.
„Kazalište sam prvi put vidio prošle godine, kad ga je rođak Paval uredio i tad sam se dosjetio obilježiti stogodišnjicu od izvedbe prve predstave na kulturan način. Budući da sam glazbenik, doveo sam kolege iz Zagreba, čim su vidjeli slike kazališta bili su spremni doći, to su sve profesionalci i nije im problem putovati za ovakvu priliku, a i tko bi odbio tri dana na Korčuli. Ponosan sam što sam sudjelovao u obilježavanju ovako velike obljetnice, čast mi je biti ovdje, u Postrani, ne samo kao svirač, već i kao član obitelji Pauleto“, ispričao nam je Pavao Pavlović, inače treće koljeno Pavala iz obitelji Pauleto.
Povijest vrijedna sjećanja
Ako se vratimo tih sto godina unazad, uspjeh Pauletovog teatra zapravo i ne čudi, u to je vrijeme Žrnovo brojilo više od dvije tisuće stanovnika, glad, siromaštvo i bijeda bili su njihova svakodnevnica, osobne slobode bile su narušene strahom za egzistenciju i poraćem, bježali su u satiru i sjaj pozornice. Kako su nekad izgledale predstave ispričala nam je prije nekoliko godina jedna od glumica i pjevačica starinskog kazališta, Tereza Curać Škajko koja danas ima 94 godine. Kazališna skupina, ili diletantska grupa kako su ih tada nazivali, imala je oko 50 članova. Osim predstave Propast Zrinskih i Frankopana, izvodili su i predstavu Danak u krvi, ali i mnoge druge, imali su i pjevačku sekciju koja je izvodila narodne napjeve. Partiture su nabavljali ne samo iz Hrvatske, već i iz Italije i Beča, a kazalište je gostovalo u svim otočnim mjestima te sve do Stona. Pod parafinskim svjetiljkama, uz gitaru i harmoniku, godinama su Žrnovci u starom kazalištu dočekivali jutra. Znalo se dogoditi, kaže Pavle, da je nakon poklada zvonilo jutarnje, korizmeno zvono koje je pozivalo na misu, a dvorana je još uvijek bila puna ljudi. Nakon izgradnje Doma kulture u zaselku Kampuš, interes za dvoranu je počeo blijediti, nakon toga staro je kazalište ostalo zapušteno.
Nije bitno koliko sam novaca potrošio
I ostalo bi vjerojatno zaboravljeno sve do danas da nije bilo Pavla i njegove upornosti da teatar ponovno oživi. Prije točno 20 godina počeo je pomalo čistiti smeće i raditi sitne popravke u dvorani. Majka i otac nisu u početku bili zadovoljni, priča nam Pavle, no nije se dao smesti, a uskoro je dobio i njihov blagoslov pa je ozbiljno prionuo poslu uz pomoć brata Tomislava. Paval je podignuo mali kredit, obnovio lamperiju, sredio galeriju, izbrusio i lakirao podove, stavio nove lustere i otvore od drva, kupio 50 novih stolica i stolova, postavio stare slike, rasvjetu i razglas na pozornicu, a nedavno je izgradio i sanitarni čvor. Iako miris dvorane podsjeća na neke stare dane, svjetlo koje obasjava sjajne podove svjedoči o nekom novom, modernijem vremenu, Pauletov je teatar postao savršeno vitalan objekt za sve vrste modernih druženja, seoskih fešta, obiteljskih svečanosti, filmskih projekcija, kulturnih i zabavnih događaja. Nije bitno koliko sam novaca potrošio, kaže Paval, bitno je da sam posao završio.
Stari duhovi Pauletovog teatra
Čim se upale svjetla Pauletovog teatra, kao da u dvorani ožive svi oni stari duhovi nekadašnjih fešta i zabava, Pauletov duh koji je odlučio dio svoje kuće pokloniti narodu, snažna interakcija publike i glumaca, iskreno i asketsko dobacivanje iz publike koje bi danas glumci cijenili suhim zlatom, sva ona namrgođena lica zabrinutih majki koje su s galerije pratile s kime im kćeri na podiju plešu, svih onih ljubavi koje su započinjale i završavale u teatru života u skromnoj kamenoj, postranskoj kući. Kakva je sudbina dvorane koja je zadobila kultni status sasvim slučajno, na osjetljivim nogama osobne ljubavi prema obitelji i rodnom mjestu, upitali smo Pavla.
„Sudbina je da se vrati Postranjanima, da animiramo mladost, da se okupljamo subotama, da organiziramo fešte bez obzira koji je povod, za rođendane, imendane, blagdane. Cilj mi je samo da ne bude prazna!“, poručio je.