StoryEditor
DubrovnikRAZGOVOR |

SONJA SEFEROVIĆ O svakoj temi pisala sam srcem, a ‘Dubrovački‘ mi je bio sudbinski predodređen

Piše Bruno Lucić
23. srpnja 2020. - 21:01
Sonja SeferovićTonči Plazibat/HANZA Media
Iako više nije u radnom odnosu, nastavila je posjećivati predstave, predavanja, izložbe pa i koncerte. Njezina veza s kulturom je neraskidiva, omeđena je ljubavlju i posvećenošću. Godinama je Sonja Seferović uređivala stranice Kulture u „Dubrovačkom vjesniku“ i tako vremenom pridobila čitatelje, posebno ljubitelje kulture. Sada je uzela vremena da upravo za „Dubrovački“, ali ovaj put za rubriku „Razgovor“ kaže nešto više o svom radu, o praćenju kulturnih događanja nekad, o nekadašnjoj i sadašnjoj kvaliteti, ali i o svakodnevnim pojavama koje utječu na život ljudi u Gradu i na njegovu kulturnu baštinu.

OD LEKTURE I KOREKTURE DO KULTURE

Kako ste postali novinarka Dubrovačkog vjesnika?

Oduvijek sam radije i lakše pisala nego govorila, pa sam još u gimnazijskim klupama imala sklonosti za studij novinarstva. Ali, valjda su veličina i vrijednosti dubrovačke spomeničke baštine prevagnuli da diplomiram povijest umjetnosti. U struci sam radila relativno kratko u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Osijeku kao referent za pokretne spomenike, zatim kao kustos u Ekspozituri Umjetničke galerije u Mostaru. Bila su to dragocjena iskustva, kao i nova povratkom u Grad stečena radom u Društvu prijatelja dubrovačker starine i kasnije u Zavodu za zaštitu spomenika kulture. No, Dubrovački vjesnik kao da mi je sudbinski bio predodređen. Najprije je to bilo kroz vanjsku suradnju kao lektor i krektor novine.

image
Dugogodišnja urednica kulture u Dubrovačkom vjesniku Sonja Seferović
Tonči Plazibat/HANZA Media


I što se onda dogodilo?
Tada, a bile su to rane 70.-te prošloga stoljeća, „Dubrovački vjesnik“ se tiskao u gradskoj Tiskari ‘’Ivo Čubelić’’, zastarjelom tehnologijom gotovo kao u vrijeme Guttenberga! No naš lokalni tjednik koji je sa svojih dvanaest stranica (kada bi bio dvobroj dvostruko) imao je svoju draž i bio vrlo popularan. Mala redakcija koju su, sačinjavali uz direktora ujedno glavnog urednika Miha Milića, novinari Nikola Isufi, Luko Brailo, Nada Halilović, Marinko Vlašić pratila je sva relevantna zbivanja u životu grada, a nerijetko su svojim prilozma, uskakali novinari Radio Dubrovnika Boro Kamić, Bruno Mustapić, Baldo i Pero Čupić i drugi. U 'Dubrovački', sam kao stalno zaposleni novinar i to za područje kulture došla 1979. godine.

Koliko je kultura imala prostora u 'Dubrovačkom'?
Jako skromno, s obzirom da je cijeli tjednik bio prostorno ograničen. Na redakcijski poticaj počela sam pisati crtice o pojedinačnim dubrovačkim spomenicima kao svojevrsnim razglednicama u riječi koje su bile ilustrirane odgovarajućim klišejima što su se izrađivali u Zadru. Tada još, naime, primjena klasične fotografije kao novinske ilustracije tehnološki nije bila moguća. Postupno s povećanjem broja stranica lista i sve bogatijim sadržajem, i kulturne teme su dobile širi prostor, a mora se priznati da ih je bilo raznovrsnih i u izobilju. Dubrovnik je zaista oduvijek bio grad kulturnih događanja. Odlaskom Miše Milića u mirovinu Nikola Isufi je preuzeo kormilo, a bilo je to nakon potresa 1979. godine kada je uz nove prostore na Gracu (današnji američki koledž) i Dubrovački vjesnik dobio novo ruho ‘prave’ novine tiskajući se u sarajevskom ‘Oslobođenju’, velikoj modernoj tiskari s rotacijom. Nakon petogodišnjeg konzervatorskog posla u dubrovačkom Zavodu za zaštitu spomenika neki interni razlozi ponovno su me vratili u redakcijsko okrilje, i to moje vraćanje novinarstvu bilo je konačno.

I kako Vam je bilo?
Bio je to za mene 'labuđi pjev', mogla sam pisati po vlastitom izboru, širile su se teme i rubrike, bilo je puno izložaba, svakovrsnih kulturnih događanja i vrlo dobre suradnje s tadašnjim fotografom kuće Željkom Tutnjevićem. Naša mala redakcija zahtijevala je široki angažman od svakoga pojedinca, pa sam s obzirom na raznolika kulturna događanja, silom prilika postala svaštar, baveći se, osim izložbama, kazališnim događajima, promocijama... Jer poznata je uzrečica u novinarstvu - što nije napisano, nije se ni dogodilo.

image
Tonči Plazibat/HANZA Media


Je li Vam bilo izazovno pisati o temama izvan Vaše profesije, o kazalištu na primjer?
Ja sam to pisala silom prilika, ali bilo mi je drago, voljela sam to. Lijepa je metafora - olovka piše srcem! Mislim da sam uvijek pisala srcem - o svakoj temi. To su valjda čitatelji osjećali i rado su to čitali, imam takve povratne informacije. Nisam nikada bila kritički preoštra, vrednujem svačiji rad, a bila sam i oprezna u ocjenama, pogotovo u djelatnosti za koju nisam bila kvalificirana. No s vremenom mnogo se toga može naučiti i primijeniti u svome poslu.

Biste li isto tako pisali da možete opet?
Ne mogu se promijeniti, ostala sam kakva sam bila. Nakon umirovljenja, glavna urednica, gospođa Vjera Šuman zamolila me da radi kontinuiteta pišem jedan članak tjedno ali ja sam opet pisala po dvije-tri strane. Nakon još tri godine vanjske suradnje trebalo je naprosto stati. Ne želim se hvaliti, ali uz sedamdesetu obljetnicu koju u rujnu bilježi Dubrovački vjesnik, moram priznati da smo vršnjaci, dapače da sam i starija nekoliko godina, i da sam svoj rad utkala u stranice ove novine cijelih tridesetak godina.

Kako se nekad pratila kultura?
Jednostavno sam smatrala da svako događanje treba zabilježiti opsegom njegova značaja. Znalo je biti zamorno pisati nakon događaja u večernjim satima kući do dugo u noć, kako bi prilog pravovremeno bio spreman za objavu. A umjesto računala i laptopa dugo se pisalo pisaćim strojem i to ne izravno nego prvo ‘ušporko’ pa ‘učisto’. Ako 'fulaš' bijelim korektorom prebrišeš, i tako karticu po karticu. Danas je zaista neshvatljivo to iskustvo još kraja 20. stoljeća.

ČETIRI STRANICE KULTURE

Kako je izgledao radni dan?

Ovisno o tome kako se što događalo. Dok bih imala neki svježi dojam u glavi, nekakvu ideju onda sam išla odmah pisati, ne ostaviti da informacija 'prespava'. Bilo je zbilja jako puno kazališnih predstava, cijeli ciklusi predavanja o kazalištu koji su činili stručni ljudi u teatru pa sam i to išla slušati i uvečer pisati, bilježiti… Uvijek sam u torbi imala bilježnicu i olovku, mnogo kasnije su kao značajna pomoć stigli diktafoni koji su danas prema pametnim telefonima već predhistorija. Zato je radni dan novinara bio vremenski neodređen. Radiš dokad treba.

image
Tonči Plazibat/HANZA Media


Koliko je tada kolega pratilo kulturu?
Dubrovački vjesnik je dosta korektno pratio i glazbu perom dugogodišnjeg kritičara dr. Vladimira Berdovića, a kasnije glazbene kritičarke Sanje Dražić, do danas vjerne suradnice našega lista. I njezina bi kritičarska iskustva vrijedilo staviti na papir! A bilo je kulturnjaka i na Radiju, pa i u velikim novinama koje su imale svoja dopisništva u Dubrovniku.

Jesu li se i tada preklapali termini događanja kao i danas?
Bilo je toga uvijek, potrebna je valjda neka služba koja bi koordinacijom to izbjegla. Samo galerija i izložbenih prostora bio je pun grad koji su osobito ljeti vrvili izložbama. Od središnjeg doma likovnosti Umjetničke galerije, kultne Atlasove galerije Sebastian, galerije „Ars longa, vita brevis“ iza Katedrale, Kneževa dvora, atrija Sponze, Doma sindikata sada samostana Sv. Klara, Muzeja Rupe, Galerije Otok u Lazaretima, Galerije na Babin kuku, galerije Flore u Lapadu... Likovni je život u Dubrovniku uvijek bio jako bogat, pogotovo ljeti.

Kako ste onda odlučivali kome dati prioritet ako bi se događaji preklapali?
Novine su bile tjednik kao i danas. Ako bi se u isto vrijeme dogodile dvije izložbe, na jednu odem, drugu pogledam sutradan ili kasnije tako se to rješavalo. Nisam jedanput trčala da uhitim sve za napisati, pogotovo ako rukopis treba biti gotov, a novina je pred izlaskom.

Kako je bilo biti u društvu mnogih eminentnih kazališnih kritičara kojih je, tada, sigurno bilo daleko više nego danas?
Kako ne! Dolazili su iz Radija Zagreb, Dubravka Vrgoč je bila izvrsna kazališna kritičarka u „Vjesniku“ - i to jako dugo. Bio je tu slavni i nezaboravni Anatolij Kudrjavcev poznat po svom oštrom kritičkom peru, pa Dalibor Foretić i mnogi drugi. Bili su veliki stručnjaci, kazališni eruditi vrijedni najvišeg poštovanja koji su za sobom ostavili duboki trag sačuvan i u njihovim djelima. Danas su to neka prošla zlatna vremena, reklo bi se…

Radili ste i brojne razgovore?
Bilo je jako puno razgovora i susreta s velikim ljudima, eminentnim stručnjacima, znanstvenicima, piscima, akademicima, umjetnicima. Velika mi je čast bila razgovarati s akademikom Rudijem Supekom uz 25. godišnjicu Interuniverzitetskog centra, s prof. Ivom Bancem istim povodom, s prof. Emiliom Marinom arheologom i diplomatom koji je otkrio i prezentirao svijetu antičku Naronu, s akademikom Milanom Mogušom, akademikom Vladimirom Stipetićem, engleskim povjesničarem i publicistom Robinom Harrisom, autorom knjige Povijest Dubrovnika na engleskom, dramskim glumcem Radom Šerbedžijom, umjetnicom Jagodom Buić, našim kazališnim velikanima Mišom Martinovićem, Milkom Podrug Kokotović, Perom Kvrgićem, skladateljem Borisom Papandopulom, češkim oskarovcem Jiří Menzlom... tek su neki iz plejade koji su nas počastili gostovanjem na stranicama našega lista.

image
Tonči Plazibat/HANZA Media


Je li bilo reakcije na Vaše tekstove, verbalnih napada, kritike?
Nisam doživjela nešto tako. Bila sam 'premekana', premalo kritična, možda je to razlog. Ne znam da mi je netko prigovorio ili ružno rekao, makar ne u lice.

S glumcima i redateljima ste bili dobri?
Uvijek. To je za mene posebno drag i zanimljiv svijet koji s posebnom naklonošću doživljavam.

Jesu li Vas sugovornici mučili s autorizacijom?
Nisam nikada imala kompleks zbog toga. Poštovala sam želju svakog sugovornika koji je htio autorizaciju teksta.

Tipkali ste na makinji, a onda je došao kompjutor?
Mislila sam da to neću doživjeti. Sebi sam govorila da idem u penziju i tko će se učiti raditi digitalnom tehnologijom. Činilo mi se previše komplicirano. A kako sam još morala raditi da bi zaslužila mirovinu, silom prilika potrudila sam se i naučila. Drago mi je da sam uspjela makar se elementarno služiti ovim tehnološkim blagodatima 21. stoljeća.

S kojim ste glavnim urednikom 'Dubrovačkog' najbolje surađivali, tko je imao poseban osjećaj za kulturu?
Ne bi mogla dijeliti ni Nikolu Isufija ni Marinka Vlašića. Obojica su imali duboko razumijevanje i cijenili su što radim. Jako su bili fer.

Koliko je kultura najviše imala stranica?
Počelo se s jednim člankom, kao u vrijeme Rotera, a onda je to raslo. Posljednjih godina moga rada gospođa Vjera Šuman bila je jako tolerantna imala sam četiri stranice na raspolaganju, a jedne godine sam za trajanja Igara radila posebni prilog.

Niste vazda bili sami, zar ne?
Imala sam pomoćnike, ali samo ponekad i u ljetnoj sezoni za trajanja Igara kao kolegica Marina Zec-Miović za dramski program, ali to je bilo kratkog daha. Radila sam uglavnom sama.

Kako komentirate današnja kulturna događanja?
Mislim da je došlo neko siromašno vrijeme. Nedostatak novca ali i duha?! Dosta su se spustili kriteriji, a čini se da je nestao i entuzijazam. Čini se da je prije bilo puno više optimističkog naboja, i kvalitete. Sada kao da je došlo do općeg zamora i apatije…

Došli su novi mladi ravnatelji u javne ustanove u kulturi, nose li oni neku nadu i bolju budućnost za kulturu?
Trebalo bi tako biti po svemu, ali vrijeme će pokazati. Novi, mladi ravnatelj teatra je izgleda jako ambiciozan, jako se trsi, ima dosta podrške sa strane i - čini mi se - iz Zagreba. Pokušavaju nešto, ide s nekim predstavama. Ali, mislim da je nedostatak novca veliki kamen spoticanja, stagnacije, apatije.

image
Tonči Plazibat/HANZA Media


Iako Dubrovnik izdvaja velika sredstva za kulturu?
Ne znam stvarno koliko, u neka prošla vremena je sve nekako bilo optimističnije ili sam ja umorna od godina i života pa mi se čini da sve pomalo ide nizbrdo…

OTVARANJE IGARA UZ SVIJEĆE

Bili ste jedno vrijeme jedina žena u redakciji?

To su bile ratne devedesete. No, raditi se moralo u pravim ratnim uvjetima i uspijevali smo izdavati prava ratna izdanja Dubrovačkog vjesnika sa svim posljedicama koje je rat donio. I redakcija Dubrovačkoga teško je stradala 6. prosinca ‘91. Tadašnji urednik Božo Vodopija svakoga je jutra dijelio zaduženja. Moje je bilo evidentirati oštećenja spomenika po gradu, dakle, makar perom bilježiti posljedice (ne)kulture u ratnom okruženju. U tu ratnu uspomenu posebno mjesto zauzima jedinstveno otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara 1992. godine. Uz svjetlost bezbroja svijeća po dubrovačkim prozorima, skalinima ulicama, trgovima obilježavao se veličanstven, jedino moguć način obilježavanja velike dubrovačke tradicije. Uz svjetlost svijeća i poruku tadašnjeg ravnatelja Igara, gospara Toma Vlahutina, koja je odjekivala gradom s razglasa na Orlandovu stupu, bilo je dramatično i dirljivo. I sljedeće 1993. godine zbio se značajan i znakovit kulturni događaj – održavanje svjetskog kongresa PEN-a, drugi put u Dubrovniku nakon 60 godina. Naime,1933. svjetski pisci su se okupili u ovom gradu u također predratno turbulentno vrijeme da dignu glas protiv ratne pošasti.

Što kažete na ovogodišnje Otvaranje?
Korona je uzela mnogo čemu svoj danak u životu cijelog planeta, pa tako i nas samih. Porat kao alternativno mjesto događaja ne čini se osobitim. Otvaranje DLJI zaista je velika pučka svečanost uvijek bila, nadajmo se da će sljedeće otvaranje moći ponovno održati na starome mjestu od sedamdeset godina tradicije. S mladošću da, ali ne znam da li uz glazbu džezera i kompozicijama Glenna Millera.

Što Vam se čini od Dubrovačkih ljetnih igara danas?
Meni se čini da Igre predugo traju. Nisu u svojoj povijesti uvijek trajale 45 dana. Možda je došlo vrijeme razmišljati o jednom kraćem, sažetijem, a snažnijem festivalu. Proračun od 6,5 milijuna i nije neki novac za program od 45 dana. Trebalo bi ponuditi program možda s kraćim trajanjem, ali upečatljivijim, uza sve dužno poštovanje naporima da se ostvari što bolje.

Što mislite, hoće li ova kriza opametiti ljudski rod?
Nitko to ne zna. Ponovno su brojevi oboljelih i umrlih usponu svuda po svijetu i u nas. Neizvjesnost je ogromna, posljedice enormne.

image
Dugogodišnja urednica kulture u Dubrovačkom vjesniku Sonja Seferović
Tonči Plazibat/HANZA Media


Treba li se okrenuti drugim djelatnostima, da sve ne bude zasnovano na turizmu?
Naravno da bi to bilo nužno. Dubrovnik je do rata imao svoje tvornice, onoliko koliko je to bilo primjereno ovoj sredini, a sad je sve samo turizam. Toliko je općenito zavladao konzumerizam i pohlepa, lagan i lakom život, da gotovo poput proročanstva počinje prijetnja životu.

Je li Grad osuđen postati muzejom?
Nažalost, meni se čini da jest. Zapravo to je već u znatnoj mjeri, s tek nekoliko stotina staroga stanovništva, s rasprodanim kućama koje su postale ljetna rezidencija stranim vlasnicima. Dovoljno je uvečer prošetati Stradunom. Nijedan prozor nije otvoren, ni iz jednog prozora ne izbija svjetlost. Sve te kuće očekuju samo svoje nove sezonske vlasnike.

Vidite li svjetlo na kraju tunela?
Po prirodi sam optimist i vazda mislim da će sutra biti bolje - i mora. Stare generacije odlaze, a mladi ipak dolaze, valjda će se nešto riješiti. I korona će valjda prestati jednog dana pa ćemo moći normalno živjeti i radovati se svakom danu!

Kako ocjenjujete današnji odnos prema kulturnoj baštini?
Mogu reći, jako razočarano. Mislim da se baština do besvijesti iskorištava, a ne održava kako treba i to je veliki grijeh prema ovome gradu.

Najvidljiviji stradalnik takvog odnosa možda je Orlando, kakvu mu budućnost predviđate?
Još prije desetak ili više godina naš restaurator Almesberger s talijanskom adresom prognozirao je propast Orlandu i preporučio izradu replike da bi se spasio original, poput primjera Michelangelovog Davida u Firenci. Umjesto neuspjele sanacije koja je slijedila, u posljednje vrijeme sakrivan je u kašunu, a odnedavno u metalnom kavezu s nekim uređajima koji valjda prate rad pukotina po stupu koje su evidentno sve veće. Koji je smisao ovakve zaštite i da li ga je još moguće spasiti. Nadajmo se da konzervatorska i restauratorska struka znaju odgovor.

Kako provodite umirovljeničke dane?
Čitam knjige, kući imamo bogatu biblioteku.

image
Gospođa Sonja s kolegama iz redakcije ratnog Dubrovačkog vjesnika
Fotoarhiv Dubrovačkog vjesnika


A Dubrovački vjesnik?
Ne kupujemo ga redovito. Danas su sve novine iste. U ona davna vremena, kad se 'Dubrovački' štampao tu u Gradu, bio je prepoznatljiv, imao je svoju formu, specifičnost. Bio je možda malo i dosadan, ali bio je 'naš', skromna jedna 'novinica'. Sad je 'Dubrovački' u prijelomu isti kao i Jutarnji, ogromne slike, teksta tu i tamo. Meni je previše slika, ne gusta kad je tekst na tamnoj podlozi, crnoj, modroj, crvenoj, treba malo i za starije štampati, mladi vjerojatno ne čitaju. Njima je mobitel sve, i Internet također.

Dođe li Vam da ponekad nešto zapišete, imate li taj poriv?
Još do prije neke godine za Vijenac sam napisala nekoliko tekstova uz 90. rođendan gosparu Miši Martinoviću, uz najnoviji kazališni nastup razgovor s gospođom Milkom, i tako nekoliko priloga. Sada više zaista u ovim godinama ne želim pisati.

Koja bi bila Vaša poruka povodom 70. rođendana Dubrovačkog vjesnika?
Neka raste i cvijeta kao i do sada, svako dobro želim svima vama da izdržite!

Dubrovčani 20. stoljeća
Radili ste i seriju razgovora sa značajnim Dubrovčanima 20. stoljeća, tko Vam je od njih najviše u sjećanju?
Puno je prošlo naših sugrađana koji su mi s radošću pričali svoje i život Grada iz nekog prošlog vremena. Neki su i odbili poziv na razgovor, ali mnogo više je željelo ispričati svoju životnu priču, svoje uspomene i sjećanja na nekadašnji Dubrovnik - i to je bilo umijeće - naći čovjeka. Počela sam sa gosparom Zvonkom Marčinkom, starim dubrovačkim krojačem, a onda se to nadovezalo. Nisam očekivala da će se toliko skupiti materijala, a akademik Luko Paljetak i pokojna Ivana Burđelez, predsjednica dubrovačkog Ogranka Matice hrvatske, zaslužni su da su članci o Dubrovčanima 20. stoljeća s novinskih stranica pretočeni u dvije knjige. Hvala im na tome!
loading...

Izdvojeno

30. studeni 2020 01:51