Jeste li voljeli ići u školu? Jeste li uživali u školskim danima? Za sebe mogu reći da nisam baš siguran koji bi bio pravi odgovor, po tom pitanju imam malo pomiješane osjećaje. Dok su me neki predmeti jako zanimali, od nekih sam bježao kao od kuge. Međutim, kad odrasteš, shvatiš da je zapravo učitelj taj zbog kojeg voliš ili mrziš neki predmet. Sjećam se da sam uživao u satovima engleskog jezika i mislim da jedino pamtim ime te učiteljice. Na drugu stranu matematika mi je bila noćna mora. Razmišljajući o prošlosti, čini se da bi sve bilo lakše da sam znao ono što sad znam. Ali, u tome i jest štos – cijeli život učiš i izgrađuješ se kroz iskustvo. “Željeli bismo vas pozvati u našu osnovnu školu kao predavača na obilježavanju Dana engleskog jezika,” rekla mi je učiteljica iz lapadske škole (znam da je pravilno reći Osnovna škola Lapad, ali znate da sam ja naučio dubrovački, a ne hrvatski). “Da, naravno,” odgovorio sam. I tako, nakon što sam prije 38 godina izašao iz školskih klupa, ponovo se vraćam, samo ovaj put u izmijenjenoj ulozi i s druge strane katedre. No, najprije jedno objašnjenje: Dan engleskog jezika svake se godine slavi na 23. travnja.
Zašto, vjerojatno se pitate? Zbog toga jer je to dan rođenja, ali i smrti jednog i jedinog, barda Williama Shakespearea.
Sve je do profesora
Prije nego sam otišao djeci u razred svratio sam u ured ravnateljice. Mislim da je moj zadnji posjet tom uredu davnih dana u Velikoj Britaniji urodio odlaskom u kaznu. Imaju li škole i danas takvu prostoriju? Ovaj put tamo sam išao samo zbog fotografiranja. Kako su se vremena promijenila! Učiteljice su se zaista potrudile oko obilježavanja Dana engleskog jezika tako da sam bio iznenađen s ponudom engleskog čaja, suhih keksa te domaćeg kolača kakvog nisam vidio valjda od djetinjstva. Sve je bilo prigodno dekorirano i napokon tu su bili učenici koji su naučili razne pjesme. “Okupili smo različite generacije i razrede,” rekla je jedna učiteljica. I stvarno, ulazili su u dugačkoj koloni. Moram priznati da mi je bilo neobično vidjeti djecu koja ne nose školske uniforme. Kad sam im postavio pitanje “Koliko bi vas željelo nositi školsku uniformu?” ruke je podigao samo manji broj učenika. Doduše, jedna je djevojčica komentirala “bilo bi mi lakše jer ne bi morala svako jutro razmišljat što ću obuć’”. Bila je u pravu. Moram priznati da nisam znao što očekivati od učenika, kolika je razina njihova znanja?
Pogotovo jer je bila riječ o različitim generacijama. Kako li sam se samo prevario! Svi su toliko dobro čitali pjesme i postavljali pitanja kao da su redom godinama živjeli u Londonu. Mom oduševljenju nije bilo kraja. Sjećam se da sam u školi učio francuski četiri godine i vrag me odnio ako bih znao sklepati koju rečenicu (možda bih iznemogao od gladi uspio nešto naručiti za jest). Naravno, u komunikaciji s učenicima prepoznaje se utjecaj društvenih mreža, interneta i igrica, međutim sve to u kombinaciji i uz tako dobre učiteljice razgovarali smo bez ikakvog problema.
Generacije za inspiracije
Bilo je izvrsno i zadivljujuće je koliko su truda uložili na učenje pjesama. Nekoliko je učenika stihove naučilo napamet i to ne bilo koje već one engleskog pjesnika Williama Wordswortha. Malo je reć’ da sam bio impresioniran. Mislim da sam s učenicima proveo tri sata koja su prošla kao treptaj oka, slobodno sam mogao ostati cijeli dan i ne bi mi dosadilo. “Pozdravila vas je moja mama, šiša se u vaše žene,” rekla mi je ne jedna, nego dvije curice. Druga mi je rekla “vi radite s mojom tetkom”. Jedna je djevojčica čak rekla “pozdravite kučka Tota”. Nasmijana lica generacije budućnosti bila su vrlo inspirativna, ispunila su me srećom i nadom “sve će biti u redu”. Neki su me učenici zamolili da napravimo selfie. S obzirom da u vrijeme moga školovanja nije bilo mobitela o tako nečemu nisam mogao ni sanjati. Na samom odlasku jedna me curica upitala “mogu li vas zagrliti?” Vjerujem da bi moja učiteljica engleskog jezika bila jako ponosna na mene.
Zaključnu riječ dajem Shakespeareu: “Budala za sebe misli da je mudra, a samo mudar čovjek zna da je zapravo budala.”