Najzgodniji član žirija, po mišljenju mnogih, chef Melkior Bašić, nedavno je bio u Trogiru kod svog prijatelja i kolege chefa Stjepana Vukadina s kojim je odradio par dana u njegovom restoranu il Ponte, a s njima je bio i treći član žirija, chef Damir Tomljanović.
Mi smo ih naravno uhvatili na istom mjestu pa napravili sjajne fotografije, a s Melkiorom smo popričali o poslu, Masterchefu, kako se nosi s titulom ‘fatalnog‘ kuhara, kao i s hashimotom, kako je rješio probleme s kilogramima koje je imao u osnovnoj školi, i kako je današnju suprugu upoznao gladnu.
Kako je došla ljubav prema kuhanju?
Dijete sam ugostitelja, majka mi je konobarica, a tata kuhar. Upoznali su se u restoranu u Zagrebu. Uz tatu sam gledao taj posao i tako sam ga zavolio i tako je počelo. Na početku nisam bio toliko dobar kuhar jer sam bio mlad i htio sam konobariti. Najteže mi se bilo prebaciti s prakse u ‘‘mode‘‘ da radim. Drugačije je raditi praksu i pravi posao.
Radili ste za preko 100 različitih kuhinja…
Tako je jer sam 12 godina radio u konzalting firmi. Imali su konzalting, catering i restoran. Kad radiš konzalting onda radiš za klijenta nekoliko mjeseci, kad radiš za kompanije oni imaju preko 10 kuhinja i zadužen si za sve te kuhinje svaki dan. Možeš npr. dvije godine raditi za klijenta koji ima 20 kuhinja. Dakle 12 godina sam radio za istog poslodavca, ali sam prošao preko 100 različitih kuhinja. Radio sam i na Lošinju 8 godina.
Kakvo je to iskustvo?
Odlično jer nisam tipičan kuhar koji samo radi u restoranu. Svašta sam radio, svaki dan je bio šaren. Naučio sam stvarno svašta o svemu.
Kako je uslijedio poziv za Masterchef?
Zvali su me, mislio sam da me neće odabrati. Na kraju sam morao odabrati hoću li Masterchef ili raditi na Lošinju jer ne bih mogao oboje i odlučio sam se za Masterchef. Nikom od nas trojice nije bilo jasno zašto su baš nas odabrali, hehe. Preselio sam se s Lošinja nazad u Zagreb. Onda sam razmišljao što nakon Masterchefa, pa ja sam dao otkaz! No onda sam upoznao jednog gospodina iz Dubrovnika i dogovorio suradnju da ćemo raditi skupa u predsezoni i posezoni tako sam otvorio firmu za konzalting.
Kako je biti član žirija?
Uvijek sam davao svoje znanje, pa nije velika razlika jer učiš ljude koji žele biti kuhari. Što se kamera tiče, a joj, to… ne znam. Mi nismo celebritiji, zvijezde, voditelji, mi smo kuhari. Prve godine smo bili jako nervozni, nismo znali hoće li nas ljudi voljeti, mrziti, što trebamo govoriti, kako. Na kraju smo svi ispali super.
Kad sam prvi put stao ispred kamere i kandidata ja nisam osjećao noge. Kandidati su bili izgubljeni, ali mi smo bili možda i u većoj tremi od njih. Na kraju smo se opustili. Stalno se zezamo. Svi troje smo drugačiji, i kada smo skupa smo super kombinacija. Teško mi je gledati samu emisiju jer se ne mogu čuti, a kamoli gledati.
Kako vam je palo kad ste postali poznati?
Najviše te prepoznaju dok se Masterchef emitira. Nakon nekog vremena te ipak malo zaborave, pa možeš živjeti normalno. Inače bude uleta. Ima zanimljivih anegdota. Primjerice jedan gospodin me zaustavio, dao mi ruku, pitao jel se može slikati sa mnom da se napije krvi ženi i kćeri jer nije mogao gledati utakmice ni ništa drugo dok je Masterchef.
Slovite za najzgodnijeg člana žirija, kako se nosite s tom titulom?
Svatko pored sebe ima neku svoju posebnu osobu do koje joj je stalo i koja joj je najzgodnija. Ja samo sebe smatram kuharom. Žena me zeza pa me zove “fatalni”, “celebritiy” i tako.
Ženu ste upoznali dok je bila gladna, baš zanimljivo…
Tako je, ispred fast fooda, jela je hot dog nakon izlaska, ona je bila sva živčana, ja sam joj prišao, rekla mi je ljuto “oprosti, zar ne vidiš da jedem?!” Tu sam shvatio da voli jesti, sačekao sam da pojede, pitao je hoćemo li podijeliti taksi i tako je krenulo. Oboje volimo jesti i isprobavati. Doma ona kuha, kuha fino.
Ona je isto super kuharica, ne bih je oženio da ne zna kuhati. Dalmatinka je pa dosta jedemo lešo. U braku smo oko godinu i pol, prije toga smo sedam godina bili u vezi. Dao sam otkaz na Lošinju i oženio se i otišao u Masterchef. Za projekt nisam smio nikome reći ništa prije nego sve bude službeno. Kad bi me pitali što ima novo rekao bih “evo ništa, dao sam otkaz i ženim se” pa su me svi pitali “jesi ti normalan?”.
Što najviše volite jesti, a što spremati?
Volim jesti domaću hranu, mislim da trebamo biti ponosni na hrvatsku kuhinju, a spremati volim svašta. Dosta koristim talijanske i francuske tehnike, ali stvarno sve spremam. U hotelu npr. nema samo jedan šef kuhinje, trebaš znati sve što gosti hoće.
Imali ste problema sa štitnjačom, dobili hashimoto, ali imali ste i problema i s kilogramima…
Shvatio sam to kad sam radio u hotelu na Lošinju. Bilo je stresno i tako je to krenulo. Nokti su mi se počeli razdvajati i počeo sam mršaviti, smršavio sam 20 kila. Sve je krenulo nizbrdo. Pucao sam, živcirao se iz čistog mira… Onda sam stao, pauzirao sam šest mjeseci dok ne ozdravim. No shvatio sam da ne smijem mirovati i počeo sam se baviti stolarijom.
U životu do tad nisam uzeo pilu. Vidio sam DIY na Youtubeu kako to ekipa radi i počeo kupovati alat. Brat me pitao “Jesi ti u životu upalio pilu?” Kažem “ne”. Kaže on “I ti ćeš se baviti stolarijom??” Kažem “da!” pa mi je rekao da pazim da ne ostanem bez prstiju i ruke. Dobar sam s matematikom pa sam ja to sve računao, crtao sam sebi 3D sve, napravio sam sebi radionu…
Imao sam vikendicu koju treba renovirati pa sam sve napravio sam, krevete, kuhinju, ormare, police..Bilo je teško to sve sam, ali super da sam radio tih šest mjeseci, to mi je bio kao posao i to cjelodnevni. I dalje imam hashimoto, ali sam se naučio s njim živjeti. Bude ti vruće, pa hladni znoj, pa napadi panike, no naučiš živjeti s tim. Sad sve mogu normalno.
U osnovnoj su vas zezali radi kila…
Da, bio sam debel. Mali debeli. Lopta! Do petog osnovne kad sam se počeo baviti rukometom. Ništa nisam jeo manje, i dan danas jedem obilato, ali me sport spasio.
Koje su osobine koje treba imati dobar chef?
Mora biti psiholog, kuhanje i organizaciju mora imati u malom prstu, izvući iz svojih kuhara maksimum. Svatko ima neki svoj stil. Treba imati puno razumijevanja, iskustva, educirati puno sebe i druge, nikad ne smije smatrati da je sve naučio. Svaki dan se treba učiti.