Prvo je rekao da neće ništa govorit', da je tako odlučio još lani i zabavio se poslom u šanku. Otpilio nas. Odmahnuo je rukom kao da ga baš ništa neće pokolebati, ali znate kako kažu – 'strpljen, spašen', a tko bi me spasio od dobrog Lućijevog prijatelja i šefa 'Dubrovačkog' Antuna Masle - Tonija, kako ga Lući od milja oslovljava - da se ova priča nije dogodila!
Luciano Lući Capurso danas slavi 81. rođendan, a to se u Libertine, koju svi zovemo 'U Lućija', primijetilo po inćunima u paprikama i fetama dobrog sira poslaganih na plitici na šanku. Primijetilo se i po nizu dobrih pića koja je dobio za rođendan, a bocu dobrog konjaka regalao mu je i prvi čovjek Grada Mato Franković. Jutros izvan zora zapjevao mu je 'Sretan rođendan' s vrata, a malo kasnije se vratio s konjakom i nazdravio sa slavljenikom koji je prije tri godine postao i dobitnik nagrade Grada Dubrovnika.
JAVNO MJESTO
– Mato mi je došao jutros u 7 i 5. Netko pjeva, a ja ovdje čistim lokal. Dava on meni ruku, a ja govorim 'što je, Mato?', a on meni 'sretan ti rođendan!'. Došao je kasnije oko 11, nije bilo čeljadi, i donio mi Ararat konjak. A ja njemu nikad ništa – prekorava samoga sebe.
A je li Vam baš danas rođendan, na 25. petoga? – pitamo, a Lućiju je odmah sve kjaro. U bivšoj državi proživio je dane najveće slave s Dubrovačkim trubadurima, a u toj istoj bivšoj državi današnji je datum bio Dan mladosti, proglašen Titovim rođendanom jer je tog dana preživio desant na Drvar, premda je bio rođen 7. svibnja.
- Onaj naš što ga proklinju, on je bio rođen 12. petog. Pričaju tako, a je li to istina, ne znam. Neću dalje ništa govorit' – uzvraća na spomen ove koincidencije dok nazdravljamo drugom travaricom. Zatekla se tu i Lućijeva dobra prijateljica Gordana koja dodaje da su 'svi veliki ljudi rođeni na današnji dan'. Rado se fotografirala sa slavljenikom, iako je bilo i samokritike da na slikama 'u zadnje ispada nekako tužna'.
- Ajme meni, evo je, počela je, meni je danas dan svjetski! – uzdiše Lući i okreće se prema fotografu:
- Nemoj pitat ništa, ovo je javno mjesto. Dolazi meni jednom Šuica, ja govorim 'slikavaju me ovdje', a ona meni na to 'ali Luči, ovo je javno mjesto! Ne možeš ti to branit' – prepričava.
MOG'O BI, ALI NEĆU
Nije mala stvar napuniti 81 godinu života ispunjenog kao drugih deset. Glazbenik, kompozitor, umjetnik i član legendarnih Trubadura s kojima je obišao cijeli svijet uvijek je ostao skroman i uvijek je ostao emotivac koji ne voli da se to zna i skriva se iza šeretskog osmijeha na svaku temu koja bi mu mogla dirnuti srce.
– Ja sam jedan od zadnjih Dubrovčana koji je rođen u kući Ispod Svete Marije, a ne u bolnici! Svi su se tada rađali u kući.
Na to osmogodišnjak Noa zaključuje da su 'sigurno doktori došli u kuću' jer tko je vidio roditi se bez doktora, a Lući mu objašnjava da je onda bilo samo babica jer su 'ljudi njegova godišta znali što trebaju činit'. Razlika između ove dvije generacije je golema, ali njih dvojica s tim nemaju nikakvih problema – po svakoj su se temi odlično razumjeli.
– Neka ste uvijek zdravi i veseli – nazdravljamo još jedan put.
– Najteže je u životu biti veseo i spontan - filozofski odgovara.
– Još bi Vi mogli zapjevat, jel' da?
– Mog'o bi, ali neću – kaže i podiže čašu za našeg slavnoga Tonija (Antuna Maslu, op.a.).
Onda su se u jedinoj pravoj gradskoj betuli počeli nizati čestitari, svaki sa svojim regalom. Krenule su zdravice, a Romana Milutin Fabris zaželjela mu je sretan rođendan i puno zdravlja na telefon, jer nije mogla doći na proslavu. Krenula je i zafrkancija, koju može razumjeti samo domaće čeljade, a strance je Lući – ovisno o raspoloženju – danas odlučio izignorirati.
– Evo vidiš, ova dolazi nešto tražit, a ja joj neću radit, meni je danas rođendan – govori gledajući jednu strankinju koja se vrti oko šanka, ali je nitko ne obada. - Neću radit, današnji dan je velik, ko zna hoću li se sutra probudit! Sad će se dić' i poć' ća' - kaže, a tako je i bilo.
Nemaju strpljenja, a to je ovdje u betuli, shvatili ste već, ključno.
AJME, KOLIKO MOŽE GOVORIT'!
Onda se na vratima odjednom stvorio čovjek s klobukom.
– Došao sam viđet kako si raspoložen na rođendan – dobacio je Lućiju s vrata njegov prijatelj i 'vječna konkurencija' Frano Cetinić, vlasnik nekadašnjeg kultog 'Talira', koji se spletom okolnosti s ugostiteljstva prebacio na galerijski posao. – Vazda je bio ljubomoran na mene – dobacuje u šali, jer su u oba kafića vazda dolazili glumci, redatelji, političari, pjesnici, muzičari i novinari, lica estrade, poznata i manje poznata čeljad, a dolaze im i danas, Lućiju u betulu, a Franu u galeriju.
– Vazda mi kaže 'Frano drži govor', a ja dođem vidjet je li još živ iza šanka – zafrkava se Frano Cetinić, pa se zajedno sjećamo vremena 'Talira'.
– Evo, Frano je održao govor, ali toga ti govora neće bit'! – nasmijava nas svih Lući. – Stavi ga dolje u neki kantun s tim klobukom, ajme, koliko može govorit' – zeza i dalje svog prijatelja.
– Slušajte, ja sam bio na kafi na jednom mjestu gdje me pitaju jesam li bio tamo, a kad dođem tamo, jesam li bio ovdje – ne da se Frano. – Sad ću vam nešto reć', kad smo radili, isti gosti su nam dolazili i govorili 'ajme, onaj Lući', a ja sam skužio i stavio flastere na uši. Jer kad dođu ovdje, onda govore o Franu, je li tako, Lući? – ne očekuje Frano odgovor. – Znaš da si malo bezobrazan prema meni? Ja sam došao jer su mi rekli ljudi da ti je rođendan i htio sam vidjet kako si raspoložen!
– Meni je Frano prije pet godina donio sliku i to je mene kupilo za cijeli život – progovara emotivac iz Lućija, pa pokazuje lijepu sliku dubrovačkog slikara Toma Gusića na zidu kafića koju mu je regalao njegov prijatelj.
– A donio mi je u onom srebrenom okviru – uhvatio se za glavu Lući jer ne može ta priča proći bez škerca. – Ali, eto, kako to stoji dugo, dobio je patinu, pa ajde... – kao pomiren je s okvirom.
Umjesto torte, za koju je bio zadužen Pero 'koji se svaki dan ođe u mene grebe o kikiriki', u vrijeme objeda stigao je gulaš od veprovine, koji je za Lućijev rođendan pripremio Miho Baće, stalni gost i županijski pročelnik Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove.
- Popljuvali su mi gulaš da je vodenast, i Lući me popljuvao, ali to je tako od njega! – pojasnio je Miho u jednoj rečenici svu ljepotu bivanja dijelom ekipe u Libertine.