StoryEditor
DubrovnikDANAS NAM JE ROĐENDAN! |

IAKO NAM JE ‘SEDAMDESETA‘, JOŠ SE NE DAMO Tog 1. rujna 1950. čitatelji su prvi put u rukama držali Dubrovački, a omiljeni tjednik prate još i danas

Piše Gabrijela Bijelić/Bruno Lucić
1. rujna 2020. - 07:30
Naslovnica prvog broja Dubrovačkog vjesnika koja je ugledala svjetlo dana 1. rujna 1950.
Na današnji dan, 1. rujna 1950., prije točno 70 godina, izašao je prvi broj Dubrovačkog vjesnika ili kako mu čitatelji tepaju 'Dubrovački'. Na naslovnici prvog broja strši naslov „Trudbenici grada Dubrovnika“, a stoji kako je tjednik osnovao Organ Narodnog fronta grada i kotara Dubrovnika. Prva dva broja tiskali su se u tiskari Slobodne Dalmacije da bi se kasnije jedno vrijeme novina nastavila tiskati u gradskoj tiskari „Ivo Čubelić“, cijena joj je bila 2 dinara. Tada je novina izlazila na četiri, a danas uglavnom na 56 stranica.

- Dubrovački vjesnik, to trebamo odmah istaknuti, odlučno će služiti velikim ciljevima svestrane socijalističke izgradnje Dubrovnika i njegove šire okolice. Naš će list registrirati prvenstveno radne pothvate i uspjehe naših kolektiva masovnih organizacija, kulturno-prosvjetnih, naučnih i kulturno-umjetničkih institucija. Uz pohvalna priznanja istaknutim kolektivima i pojedincima, on će isto tako odlučno žigosati nepravilnosti koje se tu i tamo pojave. Pored izvještaja, članaka i prikaza iz našeg lokalnog života, Dubrovački vjesnik posvetit će izvjestan dio prostora vanjskim, političkim i kulturnim događajima i športskom pregledu. (…) Kao i svaki drugi pothvat, i Dubrovački vjesnik u početku će imati stanovitih nedostataka. Međutim, znamo da ćemo početne nedostatke brzo ukloniti ako nas u tome pomognu i naši čitatelji i naši saradnici: jedni savjetom, a drugi člancima, dopisima i izvještajima iz naših radnih kolektiva, kulturno-prosvjetnih ustanova i masovnih organizacija. Svjesni smo da će jedino o toj saradnji zavisiti kvalitet lista i njegov karakter jednog svestranog, informativnog organa. Uvjereni smo da će ta saradnja biti živa i plodna, te za opći procvat Dubrovnika i za područje dubrovačkog kotara veoma korisna i plodonosna. Pa je zato prvi broj Dubrovačkog vjesnika popraćen željom i uvjerenjem da će on biti vjerno ogledalo političkog, kulturnog i privrednog života u ovom dijelu socijalističke Jugoslavije, navodi se tako u uvodniku prvog broja.

U impresumu prvog broja navedeno je samo ime tadašnjeg urednika – Tončija Cote.

Povodom našeg 70. rođendana koji nas čini posebno ponosnima, donosimo prigodne izjave bivših i sadašnjih kolega koji su stvarali 'Dubrovački', naš i vaš omiljeni tjednik koji vas, dragi čitatelji, već sedam desetljeća - i u dobru i u zlu - opskrbljuje najnovijim vijestima iz cijele Županije.   

Renata Begušić
U Dubrovačkom sam već 34 godine, od 1986. i po stažu sam najstarija od svih zaposlenika koji su ikad radili u Dubrovačkom.

S nepunih 20 godina sam počela raditi, više od pola života sam tu. S Lukom Brailom sam bila zajedno u Linđu, a kako sam završila Ekonomsku školu računovodstveno-financijski smjer, Luko me pozvao i rekao da DV baš to treba. I tako je počelo.

Prvi glavni urednik i direktor mi je bio Nikola Isufi. Promijenilo se otad desetak urednika i sastava redakcije. Kako sam do rata bila članica Linđa, Dubrovački mi je izlazio ususret kako bih uskladila posao i putovanja. U računovodstvu sam radila stalno, nešto kratko na malim oglasima, a kako nam zadnjih 10 godina računovodstvo vodi Slobodna u Splitu, sad sam poslovna tajnica. U vrijeme Domovinskog rata sam nekoliko mjeseci bila pripadnica 163. brigade HV-a, a kad sam se vratila na posao u Dubrovački, dogodio se taj 29. lipnja 1992. i uništenje redakcije na Gracu u bombardiranju. Našli smo tamo sve razrušeno, stradalo je dosta arhive, morali smo preseliti u Grad, pa onda na druge adrese. Bilo je lijepih i tužnih trenutaka, i smijeha i suza. A preživjela sam i nove tehnologije. Sad je puno lakše raditi s kompjutorima. Malo prije rata smo kupili prvi kompjutor za računovodstvo, a dotad se radilo sve ručno, na papiru.

Svakako, namjeravam ostati u Dubrovačkom do mirovine!


image
Renata Begušić


Emir Hadžiahmetović
Poslije moje kuće, obitelji i rukometa, druga stepenica bio je Dubrovački. Kad sam prestao igrati rukomet, moja je opsesija i sva orijentacija bila je kuća, obitelj i Dubrovački. Nije to nikakvo podilaženje jer sam stvarno radio sve - samo što direktor nisam bio! Renata i ja prošli smo desetak, petnaestak direktora od kojih bih najprije spomenuo gospodina Nikolu Isufija, prijateljstvo s velikim Antunom Švagom, a Tončija nikako ne mogu zaobići! Sve žene u redakciji bile su 'moje' žene, moja žena to zna. Mogle su me nazvati usred dana ili noći za bilo koju pomoć, prijevoz, za bilo što… Renata je znala moj život, koliku plaću primam, a ja to nisam znao. Moja žena Mirsada, Miki, znala je za to. Tu je i moja Kate, Vlaho Car bez obzira kakav god da je - dobar je, pa Ahmet, Nino, Silvia, Gabica

Susjedu koja obožava mačke pokušavam spojiti s Gabi! Bez obzira, muško ili žensko, svi su mi bili prijatelji, to je više nego prijateljstvo! Sa Sandrom Serdarević sam i danas prijatelj, čestita mi Bajrame, tu je i Manuela, Dube MarjanovićVjera Šuman me se sjeti iz Zagreba, čujemo se, a kad se sjetim što sam sve s Balentovićem prošao, roman bi se mogao napisati! A s Gugom?! Ma koji roman, krimić bi se mogao napisati! Moram spomenuti i moju Anđu, Robertu i Liviju Pilaš koja je super, ali i Anu! Iako mi je napisao otkaz zbog moje greške, pomirio sam se Božom Vodopijom, a Jadrana Kapora znam otkako je bio pripravnik u Dubrovačkom vjesniku! Nije mi dozvoljavao da ga persiram, ali on je bio moj pretpostavljeni, poštovao sam hijerarhiju!


image
Emir Hadžiahmetović


Đorđe Obradović
Nemoguća misija. Sjetiti se rada u Dubrovačkom vjesniku osamdesetih godina?
Bio sam gimnazijalac kad mi je objavljena prva vijest. – Dobro je ovo. Donesi opet kad budeš imao nešto zanimljivo – rekao mi je tadašnji glavni urednik i direktor Miho Milić, a ja sam se osjećao najsretnijim na svijetu. Otad pa do odlaska iz Dubrovačkog, nikad se nisam osjećao kao da radim. Išao sam na razne skupove, razgovarao sa zanimljivim ljudima, pisao, iščekivao reakcije, uživao kad bih vidio da ljudi prate što i kako pišem… Ponosio sam se što su tad u Dubrovačkom bili znalci, glavni urednik i direktor Nikola Isufi, Marinko Vlašić, Luko Brailo, Sonja Seferović, Nada Halilović, šefica računovodstva Gordana Klaić, tajnica zadužena i za oglase Viki Silić (Božović)… Dubrovački se razvijao, dolazili su mlađi i uklapali se u taj kolektiv pun poleta i vrlina: Antun Masle, Željko Tutnjević, Antun Švago, Božo Vodopija, Marina Zec – Miović, Lidija Crnčević, Jadran Kapor, Antonio Škorić, vozač i distributer Emir Hadžiahmetović, djelatnica u računovodstvu Renata Matušić (Begušić)… Suradnici su bili vrhunski novinari i znanstvenici. Da, tih desetak godina u Dubrovačkom uživao sam i osjećao se korisnim.

Nisam se osjećao kao da radim ni u ratu kad smo ratna izdanja dijelili po skloništima. Nikad se u Dubrovačkom nisam osjećao kao da radim nego kao da u njemu živim.

I, je li išta od tih osjećaja ostalo danas, 27 godina poslije odlaska iz Dubrovačkog? Ostalo je ubrzanje pulsa kad na trafici vidim Dubrovački.

Poveznica do portala Dubrovačkog je na prvome mjestu na mome početnom ekranu i tu će i ostati. Pripremaju ga drugi, dragi ljudi, ali za mene je to još uvijek moj Dubrovački.


image
Đorđe Obradović
Privatni arhiv


Luko Brailo
Rado se i s dosta zadovoljstva podsjetim na četrnaest godina koliko sam svojedobno radio u Dubrovačkom vjesniku. Od 1974. do 1988. godine od potpunog novaka u tadašnjem okruženju olovnog sloga i glasovitih 'cicera' u Tiskari Ivo Čubelić prošao sam brojne faze u, na trenutke nezahvalnom - ali iznad svega čudesnom i izazovnom novinarskom poslu.

U DV-u sam, ponajprije zahvaljujući divnom čovjeku i vrsnom uredniku/pedagogu Nikoli Isufiju, savladao žurnalističku abecedu i nužnost stalne dogradnje u bavljenju novinarskim poslom kao životnim pozivom. To mi je kasnije umnogome pomoglo u daljnjem radu u Slobodnoj Dalmaciji, Jutarnjem, Feral Tribuneu, Novom Listu… sve do mirovine.

Na kraju čestitke Dubrovačkom na značajnom jubileju, ovo je tek prvih sedam desetljeća!


image
Luko Brailo
Arhiv Dubrovačkog vjesnika


Antun Švago
Dubrovački vjesnik je uvijek bio, pa ma što tko mislio, svojevrsna institucija Grada! Nadam se da će to i ostati. Ne samo zbog uloge koju je imao i ima u 70-godišnjoj povijesti u informiranju, već i ozbiljnosti tema koje je obrađivao i obrađuje.

U ovoj poplavi informacija svake vrste, poplavi trgovina informacijama, Dubrovački ima nešto što drugi tek trebaju steći, hoću rije' zaslužiti. Duboko korijenje! A nije nepoznato da stablo s dubokim korijenjem lakše podnosi sve ono što, i kroza što, prolazi.

Bilo je, Bože moj, kao i svugdje i padova i uspona, ali… glavu gore!
U Dubrovačkom, gdje sam počeo učiti pisati - u vječnoj školi pisanja - sredinom osamdesetih, mi smo tada mladi novinari bili poput mladih voćaka. Ali, imali smo jednu veliku sreću, nisu nas starije kolege: Nikola Isufi, Marinko Vlašić, Luko Brailo, Sonja Seferović, Đorđe Obradović, Željko Tutnjević, Antun Masle, Marina Zec Miović… prepustili „vjetrovima“ i raznim neverama, već su nam bili istinski „kolac“, da očvrsnemo, rastemo i da nas nikakvi „vjetrovi“ ne slomiju ili iščupaju.

Nadam se da mnogi od nas, zahvaljujući baš njima, danas možemo ponoviti onu staru:

- Ako me saviješ, nećeš me slomiti, ako me slomiješ nećeš me saviti. Ma, moglo bi se o Dubrovačkom, rekli bi naši stari „Staroj kući“, na dugo i na široko. Bilo je, naravno, i lijepih, ali i tužnih događaja… a čega sve nije bilo?! Meni i danas, recimo, nedostaju sastanci redakcije ponedjeljkom, ocjenjivanje tekstova iz prošloga broja i dogovor za idući… škola je to koja se ne zaboravlja…


image
Antun Švago
Privatni arhiv


Marinko Vlašić
Čestitam Dubrovačkom sedamdesetu obljetnicu, sadašnjim i bivšim novinarima, urednicima, suradnicima, rukovoditeljima i drugim radnicima, s najboljim željama za sretne još mnoge godine što dolaze. Bilo je divno raditi i živjeti jedan dio radnog vijeka u Dubrovačkom i s Dubrovačkim, u mnogim besanim noćima pred pisaćim strojem „Bisericom“, ili na brojnim sjednicama Redakcije na kojima se ocjenjivao pojedinačni učinak i dobivali novi zadaci. Ali to je prošlo, a ostaju uglavnom divna sjećanja na ljude u Dubrovačkom i one oko Dubrovačkog. Sada su u novinarstvu neka druga vremena, vremena od kriza, kada profit traži novinarsko žutilo, a najtraženije vijesti i teme su one crne i loše, a istovremeno globalizirani informatički prostor i uznapredovala tehnika ruše sve prepreke u komunikaciji i vijesti se prenose brzinom većom i od zvuka. Ko bi se u tome snašo…

Sedamdeset godina u životu novine, koja se održala, unatoč teškoćama koje su je pratile, istinski je jubilej vrijedan poštovanja i čestitanja svima koji su u njemu danas, ali i onima koji su u bilo koji od sedam desetljeća ugradili dio sebe. Bio sam jedan od njih i to me ispunja zadovoljstvom. S druge strane jedan sam od mnogih sugrađana koji je rastao i živio s Dubrovačkim, subota bez Dubrovačkog bila je nezamisliva, novina se kupuje, makar se često događalo da se ne prelista, ali tu je, tu negdje moralo biti, Dubrovački je kao član obitelji...


image
Marinko Vlašić
Božo Radić/HANZA Media


Maja Milošević
Jednom kad sam odlučila postati novinar, moj cilj bio je pisati za Dubrovački vjesnik, no život me je odveo na drugu stranu, istina, ne baš tako daleko. Postala sam profesor hrvatskog jezika, a novinarstvo je ostalo na pričuvnoj klupi. A onda su neki trebali lektora. I uslijedio je poziv Dubrovačkog vjesnika. Vjera Šuman, tadašnja urednica, htjela je mene i gotovo. Ako zaboravimo novčane iznose kojima su plaćeni nogometaši pri prelasku iz jednog kluba u drugi, ostaje ti ponos i čast. To je bilo to, „ponuda koju nisam mogla odbiti“. Dakle, nisam ušla novinarskim stazama, ali jesam lektorskim.

Vrijeme je pokazalo da je tanka linija između ta dva pravca. Na kasnije komentare poznatih likova, „bogati, koliko je dug ovaj tekst“, slijedio je moj tužni odgovor „sve sam ti ja to, brajko, morala pročitat“. Moj mozak se dijelio na dio koji prima informacije i onaj koji ih samo lektorira. Pa se događalo da nečiji tekst pročitam, a da navečer nemam pojma o čemu je pisao. I onda bi se čudila toj novosti nakon tjedan dana. Majke ti, pa kad se to dogodilo? – pitala bih ljude okolo. Prije par dana, rekli bi mi kiselo, sve ti piše u TVOM Dubrovačkom vjesniku.

Kad se sada sjetim onih petnaestak godina mog honorarčenja za Dubrovački, osim pomisli na krvavi rad, pamtim samo smijeh, smijeh i smijeh. Trčanje s jednog radnog mjesta na drugo u vrijeme kad još nisu postojala današnja tehnička dostignuća, panika da što prije napravim što su me molili… Maja, majke ti, baci oko na ovo... Smisli neki naslov, života ti... Moram na teren, dovrši mi ovaj tekst, izvuci neki zaključak... Uskoro sam postala nedjeljivi dio ekipe, a povjerenje je raslo. Četvrtkom se radilo dok se ne bi zgotovilo. Pa ko živ ko mrtav.


image
Maja Milošević
Tonći Plazibat/HANZA MEDIA


Sanja Dražić
Zaista lijepa iskustva u ovih 35 godina koliko surađujem u Dubrovačkom vjesniku kao glazbeni kritičar! Vežu me i divne uspomene za sve one bivše prostore u kojima je Dubrovački bio stanar i podstanar a s kojima današnji komod, tehnologija i brzina informacija nemaju baš puno zajedničkog. Pamtim zvuk nekoliko pisaćih mašina u isto vrijeme u veseloj atmosferi punoj pozitivnog druženja! A budući da sam publika od najranijeg djetinjstva, uvijek sam odlazila na koncerte. Doduše, nekada je bilo naporno popratiti sve festivale i sve glazbene događaje mimo njih.

Međutim, činjenica da će u Dubrovačkom uvijek biti mjesta za sve, bilo da je riječ o profesionalcima ili amaterima, jednostavno me prisiljavala da ne ostanem doma. O izvedbama sam pisala ono što sam znala i mislila, odnosno, nikad nisam napisala ono što nisam mislila. I nikada nitko od brojnih glavnih ili urednika u kulturi nije intervenirao, prekrajao niti sugerirao kako bi trebalo intonirati određeni osvrt. Da nije tako, davno bih se zahvalila na suradnji! Stoga, suradnja ide i dalje. Puna dogovora i osobnog uvažavanja. Izuzetno kvalitetan, obogaćujući ali i zabavan dio mog života.


image
Sanja Dražić
Tonći Plazibat/HANZA Media


Jadran Kapor
Dubrovački vjesnik je, ne samo za mene, bio velika škola. Životna, a ne samo novinarska. Znate, rad u lokalnom mediju donekle je podcijenjen, ne samo kod čitatelja, nego i kod dijela kolega u "velikim" redakcijama. Lekcija koju naučite u maloj redakciji jest da je sugovornik uvijek važniji od novinara, a priča važnija od njenog autora. Eto, u tome je veličina Dubrovačkog. Nikola Isufi je moj prvi glavni urednik i žao mi je što mu nikad nisam rekao u kolikoj me je mjeri formirao i kao osobu i kao novinara. Drago mi je da to sad može pročitati. Đorđe Obradović još misli da mu zamjeram što me "maltretirao" novinarskim zadacima koji nisu bili "moj fah". Tjerao me da novinarski izađem iz svoje "komfor-zone" i na taj način proširim područje znanja, interesa, steknem rutinu u novinskim formama. Drago mi je da danas na isti način "maltretira" svoje studente - to je garancija da će nešto biti od njih.

Među brojnim kolegama od kojih sam rado učio je i današnji urednik Dubrovačkog, Antun Masle. On je zapravo moja izvorna ulaznica u svijet novinarstva, dragi prijatelj i kolega s kojim sam bio u dobru i u zlu, a vjerujte mi, on je u karijeri takvih situacija imao puno. Naslijedio sam ga kao urednik Sporta u Dubrovačkom, bio s njim nakon što su na njega pucali, bili smo zajedno u Jutarnjem, doveo sam ga doma nakon bijega iz crnogorskog zatvora, veselio sam se tome što je bio jedan od prvih novinara koji je ušao u Bagdad, posljednji koji je razgovarao s Čečenskim vođom Dudajevim, a on je bio uz mene nakon što sam s fotografom Mateom Rilovićem dobio batine na Lopudu. Obojica smo se uvijek vraćali Dubrovačkom vjesniku, novini koja, evo, 70 godina bilježi kroniku Grada i postaje mali dio njegove velike povijesti.


image
Jadran Kapor
 
CROPIX


Lidija Crnčević
S odmakom godina, a njihovim sam brojem i sama zatečena (zar već 33?), Dubrovački vjesnik je na početku mog novinarskog ("križnog") puta bio savladavanje zanata i rješavanje vlastite dvojbe je li to posao za mene.

U Dubrovačkom su me naučili nešto što prenosim mlađim kolegama: svaki "teži" tekst neka prenoći - ujutro ga hladne glave ponovno pročitaj i preispitaj se. Dubrovački mi je i emocija i strahota Domovinskog rata, neki meni najdraži tekstovi nastajali su u tom razdoblju. Dubrovački u vlastitom albumu sjećanja više čuvam kao lijepu uspomenu na novinarskom putu, iako mi ponekad navru i oni neki malo manje lijepi trenutci na površinu. Kako god bilo, Dubrovački vjesnik je obilježio moj novinarski život, a iskreno se nadam da sam i ja ostavila skromni doprinos njegovoj 7-desetljetnoj opstojnosti.

Što mi je Dubrovački danas? Novina obojana osobnim mirisom novinarstva vremena koje nije histerično ni trivijalno.


image
Lidija Crnčević
Dv


Marija Puhiera
U Dubrovačkom sam provela desetljeće života, prošavši put od vanjskog suradnika do novinara-urednika. Bilo je to moje drugo novinarsko iskustvo, nakon početaka na Radio Dubrovniku. Dio redakcije postajem na poziv kolege koji je uređivao sportsku rubriku i koji ju je želio proširiti i prostorno i kvalitetno (što je i ostvareno i održano do danas).

Nastavivši pratiti već poznate teme, usvajala sam od starijih i iskusnijih kolega, od kojih se tada itekako imalo što naučiti, specifičnosti pisanog novinarstva u okviru lokalnog tjednika. Rad u Dubrovačkom donio mi je, uz radne vještine i brojna poznanstva, priličan broj putovanja te priliku surađivati s raznim medijima iz Hrvatske i inozemstva.

Iako sam prvenstveno pratila sport, s vremenom sam se okušala u svim rubrikama. U druga područja „zagazila“ sam zbog potrebe zamjene kolega prilikom godišnjih odmora, ali sam se i zadržala. Radila sam u vrijeme kad smo još koristili pisaće mašine, što je današnjoj djeci teško objasniti, te sudjelovala u slaganju prvih stanica u boji pa sam, kao jedna od tada najmlađih članica redakcije, doživjela modernizaciju pisanog novinarstva.

Dani u Dubrovačkom bili su mi izazovni i zanimljivi i, često, ispunjeni smijehom. Svakako su mi donijeli sposobnost neopterećenog rada pod „prijetnjom“ rokova.


image
Marija Puhiera
Privatni arhiv


Zoran Kusalo
Bilo mi je dobro raditi u Dubrovačkom, upoznao sam hrpu super ljudi s kojima sam privatno i dandanas u odličnim odnosima, na primjer s Ahmetom ili s Tutnjem od kojega sam svašta i puno toga naučio jer on je ipak legenda! Bilo je i zanimljivo i dosta zahtjevno, nije bilo smjena i ta dostupnost je bila najveći problem, ali tako je svima. Znalo je biti svega, od zanimljivih do manje zanimljivih stvari, sve to kasnije prijeđe u rutinu.

Najviše sam volio snimati koncerte, rock koncerte jer to i slušam i predstave sam volio slikavati zbog svjetla… Volio bih naglasiti fenomenalan odnos s drugim kolegama, Ado, Grgo… Fotoreporteri su se uvijek držali skupa i to je bilo posebno jer malen je grad, nije to bila konkurencija kao u Zagrebu, Splitu… Tako je bilo i u Dubrovačkom što se tiče novinara i grafičara, stvarno je bilo ok, ne mogu reći nešto negativno. U svim medijima u Dubrovniku su većinom ljudi super, bilo je lijepo raditi, a fali mi taj posao, najviše to druženje i adrenalin, akcija, uvijek je neki teren, uvijek nešto novo.

Najviše se išlo u bivši Talir, to je bilo odlično vrijeme. Malo listam novine, ali pogledam portale, baš sam radio u vrijeme kad je pokrenut portal Dubrovačkog. Kad se dokopam tiskanog izdanja, uvijek ga prelistam, pročitam nekad nešto što me interesira, ali Dubrovački ima najdulju tradiciju. Uvijek će imati primat i najveće tržište jer je najstarija tiskovina koja drži kvalitetu i standard.


image
Zoran Kusalo
Božo Radić/HANZA Media
loading...

Izdvojeno

25. studeni 2020 14:27