Dubrovačke glavice su pale, treba li i gradske parkove pretvoriti u parkirališta?

Kad se u pretraživač teksta Prostornog plana uređenja Grada Dubrovnika upiše riječ park, uočljiv je ogroman nesrazmjer u broju pojmova koji se odnose na zelene površine u odnosu na parkirališne. I to je najbolja trenutačna slika odnosa današnjeg društva prema prostoru. Dominiraju teme o parkirališnim mjestima, zbog njih će se ljudi sukobiti i suditi, a na zapuštene parkove u najgorem slučaju napisati ozlojeđeni komentar na društvenim mrežama.

- Što su toliko bitni parkovi, kad nema parkinga? Biste li se složili sa mnom da uzmemo malo od ovog parka da imamo više parkinga? Previše se gura u te parkove, ne samo ovdje, nego u cijelom svijetu - komentira Sinjanin P. T. (poštujemo želju da ga potpišemo inicijalima), obiteljski i poslovno vezan uz Dubrovnik, dovoljno da ovaj grad smatra svojim drugim domom, na kojeg smo našili u Parku Luja Šoletića u Gružu.

U najboljem stanju, unatoč placi koju je udomio i grmu pokraj trafike koji izgleda kao dom za beskućnike, ovaj je park frekventno mjesto duboke hladovine.

- Gruški park je jedini koji na nešto sliči, iako ima dana kad ga je bolje zaobići zbog neugodnih mirisa, a trebalo bi ga dodatno hortikulturno oplemeniti. Još uvijek ima dušu, ali se bojim da će poput ostalih zelenih površina malo pomalo gubiti bitku s betonizacijom – kaže sugrađanka Mariza Šeparović.

Drugi, zbog svoj lokacije, prometan i donekle uređen park je Batala – osobito popularan od pandemije. Kameni stolovi s klupama, za lijepoga vremena su mnogo ugodnije i jeftinije mjesto za prijateljske susrete od kafića. U nedostatku ‘pravih’ parkova, koji imaju važnu ekološku, ali i urbanističku, estetsku i društvenu ulogu, u Dubrovniku se i pješački, zeleni otočić na prometnicama naziva parkom. Ti su otoci još i najuređenije zelene površine od Kantafiga do Orsule. Osim Lokruma, koji nije besplatan, na užem gradskom području šetnja kroz prirodu moguća je još zaštićenom Park šumom Petka. Dubrovački parkovi su otužni, opći je dojam svih sugovornika u ovom tekstu.

Takvi se više ne rađaju

- Gruški park je najbolje uređen i održavan, kao i mali otočići koji zahtijevaju velika ulaganja jer je mnogo skuplje saditi sezonsko cvijeće nego stabla. Nasušno nam nedostaju upravo visoka stabla. Čudila sam se kad su svojedobno sadili dvored košćela uz parcelu koja je tada bila šuma, a danas je parkiralište na Ilijinoj glavici. Sreća da je to posađeno – komentira stanje gradskih parkova i zelenih površina Nikolina Kapović, krajobrazna arhitektica.

Naglašava kako je Dubrovniku neophodno više šetačkih lokacija sa spremnicima za komunalni otpad i zbog ogromnog porasta broja pasa, ali i zelenih površina za djecu poput Babina kuka gdje se redovito organiziraju dječji rođendani. Govoreći o Bogišićevom parku, podsjeća kako je lani ‘proslavio’ stotu godišnjicu uređenja.

- Taj park je star i jednako su mu stara stabla. Ne trebamo čekati da ona sama popadaju, nego ih treba sukcesivno mijenjati. Isto se odnosi na ‘Šumicu’ ili ‘Boriće’, na vrhu Ulice od Gale, gdje se borovina bliži kraju. Uzmimo za primjer Gradac, gdje je davno odrađena valorizacija zelenila. Dok projekt uređenja dođe na red, pitanje je koliko će tih stabala još propasti. Predugo se čeka – kaže krajobrazna arhitektica koja je godinama surađivala s pok. dr. sc. Brunom Šišićem.

O sustavno zanemarenom Parku Gradac, ovaj je autoritet u očuvanju prirodne i kulturne baštine, zaslužan za valorizaciju dubrovačkih renesansnih vrtova, za ovu novinu 2009. izjavio: “Ne smije se zaboraviti da je Gradac, jednako kao i povijesna jezgra, pod zaštitom UNESCO-a. U Gradac se ne smijemo upuštati na ‘najamaterskiji’ nego najprofesionalniji način”. Projekt je odavno gotov, čekaju se europski novci.

Parkovi su nedjeljivi od ljudi, onih koji su ih podizali ili štitili. Šišićeva imena spominje se i Mato Kortizija, dugogodišnji bivši direktor poduzeća Vrtlar, utemeljitelj privatne tvrtke Horting i član Upravnog odbora Društva prijatelja prirode Dub. Podsjeća da je upravo Šišić 1953. godine utemeljio Ustanovu za parkove i ukrasno bilje, kasnije Vrtlar.

- Bruno Šišić je s Julkom Kušt godinama vodio poduzeće. Takvi se ljudi više ne mogu roditi. Bili su to neprikosnoveni stručnjaci, znalci, nevjerojatni ljudi, altruisti, nisu se štedjeli prenoseći znanje svima koji su nešto htjeli naučili o struci, pa i meni. Za razliku od brojnih primjera u obalnim gradovima, Šišić se držao autohtonog zelenila, s vrlo malo egzota. Danas vlada filozofija podizanja što većih, skupljih i egzotičnijih biljaka – govori iskusni inženjer šumarstva.

Kotrizija navodi kako su parkovi danas uglavnom travnjaci, a njih je, kaže, najskuplje i najteže održavati, najviše zbog neodgovornih vlasnika pasa.

Zasluge Duba

I ovo malo parkova što Dubrovnik ima, može zahvaliti djelovanju Društva prijatelja prirode Dub kroz povijest.

- O postojećim dubrovačkim parkovima malo je toga što im ide u favor i što bi bilo vrijedno spomena. Postoji cijeli pregršt dobrih namjera, a koje u pravilu nisu popraćene i konkretnim djelima, izuzev povremenog održavanja zatečenog stanja biljnog fonda. O formiranju novih pakovanih površina na administrativnom prostoru grada, kroz prostorne planove, nema niti primisli, a od ovih postojećih pomalo se fetaju komadići u svrhu prenamjene za potrebe parkirališta ili ugostiteljskih štekata – komentira Đivo Dražić, predsjednik Društva prijatelja prirode Dub.

Dodaje kako današnji trend pomame za “dubrovačkim kvadratima zemljišta”, koji se u pravilu pretvaraju jedino i isključivo u dodatne smještajne kapacitete za turiste, i to u maniri stihijske gradnje, ne ostavlja ni minimalan prostor površinama društvenog sadržaja.

- Dubrovnik je imao priliku razviti se u vodeći mediteranski centar prostora koji skladno pomiruje potrebu za razvojem grada kroz nove stambene sadržaje i okolne javne parkovne površine. Temelji su postavljeni još koncem 19. stoljeća. Konkretno, glavice Gimana, Montovjerne, Babinog kuka prirodno su se nametale kao područja netaknutih zelenih gradskih površina i novih parkova, ali, nažalost, pošlo se u potpuno drugom smjeru – zaključuje Dražić.

U posljednjih dvadeset godina, Dubrovnik se odrekao glavica i dopustio gradnju kakva je ranije bila nezamisliva.