“Ali vi niste već trebali doć’ doma?” upitao me je prijatelj prije nekoliko dana. Odgovor je bio, i još uvijek je, ne još! “Doć’ ću doma do Feste svetoga Vlaha,” odgovorio sam s osmijehom. Mi se pomalo potežemo nazad s našeg božićnog putovanja. Koristimo vrijeme kako bismo upili sve ono što Europa pruža, a pruža jako puno. Uglavnom pratimo sunce prema jugu bez nekog posebnog plana i to je razlog što nam se putovanje odužilo.
Poput mušica koje privlači svjetlo nas privlače jezera. U trenutku dok ovo pišem boravimo na trećem ili možda već četvrtom europskom jezeru. Ovaj put nalazimo se u talijanskim Alpama, na malenom jezeru koje se nalazi iznad Lago di Garda i svake se godine iznova puni otopljenim snijegom, pravi biser prirode. Ako možete zamisliti malo jezero tirkizne boje u potpunosti okruženo planinskim vrhuncima pokrivenih snijegom.
Ako tomu dodate i tri alpske kolibe raštrkane uokolo, onda će vam biti jasno u što gledamo kad se probudimo. Teško se pomaknuti od ovakvog bisera koji nam je priroda dala. Ni naš kučak neće biti baš sretan kad krenemo prema jugu, on je sa svoje liste želja skinuo onu “plivanje u alpskom jezeru”.
Kad smo se maknuli s mog Otoka vozeći se ispod Engleskog kanala putovanje je postalo lakše, iako to ne možemo reći i za situaciju s Covidom. Situacija se mijenja tolikom brzinom da je to jednostavno više nemoguće pratiti. S obzirom na doba godine jasno je da po Europi putuje znatno manji broj ljudi, recimo, svo ovo vrijeme putovanja samo smo se jednom našli u prometnoj gužvi. Jeste li ikad trebali pokazati putovnicu za popit kafu? Mislio sam da su najrigoroznije mjere bile u Italiji, doslovno svi nose maske unutra i vanka, e, a onda smo ušli u Austriju…
Ulazak u Austriju zapravo je bio jednostavan. Naime, dok smo boravili u Njemačkoj na jezeru (jesam li vam rekao da volimo jezera), greškom smo pošli kupit hranu u Austriju! “Ma jesmo li mi sad u Njemačkoj ili Austriji?” pitao sam u mene ženu gurajući kolica po samoposluzi. Odgovor je bio: u Austriji! Dan iza prešli smo austrijske Alpe. Prije nego što ispričam sljedeću priču želim reći da sam svjestan da su Austrijanci prije Božića imali dosta lošu situaciju s pandemijom i da su osjetljiviji u odnosu na ostale zemlje.
Stali smo tako na jednu tipičnu benzinsku pumpu u Tirolu kako bismo natankali auto. “Mogu li, molim vas, vidjeti vaše covid putovnice,” rekla je poprilično stroga gospođa dok smo pokušavali popit kavu. Na stranu Hrvatska i Velika Britanija, naše iskustvo pokazalo nam je da nigdje ne možete ući u butigu, kafić, restoran, hotel, itd. bez da pokažete covid putovnicu. Međutim, Austrijanci su sve podigli na još višu razinu.
“Dobro, to je u redu, mogu li sad vidjeti vaše putovnice?” nastavila je Helga. Nisam ovo izmislio, žena se stvarno zvala Helga, lijepo joj je pisalo na pločici s imenom. Taman sam joj htio reći kako samo službene osobe imaju pravo pitati za dokumente i kako sam došao popiti kapućin, a ne prijeći granicu, ali Helga mi se nije baš činila kao netko tko ima smisla za humor.
Helga 1 i Helga 2
“Ah, Thomas,” pogledala je moju sliku, zatim sliku na putovnici i odmjerila me od glave do pete. “Pa ona bi trebala raditi k'o carinik, a ne k'o konobarica,”rekao sam supruzi na hrvatskom da me Helga još ne bi poslala u pritvor. “Sve je u redu, još jedna stvar prije nego vam dam kafu, molim vas ispunite ovaj formular,” nastavila je Helga s akcentom poput lika iz serije ‘Allo, Allo’. Hrvatski bi antivakseri na austrijski režim već bili doživili nervni slom. Dok sam ispunio formular kafa je već bila hladna, a iskreno, i nije bila neka.
Možda je stereotip, ali ništa se ne može usporediti s kafom u Italiji, croissantima u Francuskoj i čokoladi u Švicarskoj. Pozdravili smo se s Helgom u uvjerenju da su austrijske mjere iza nas, međutim, čini se da je Helga napravila kardinalnu grešku. Napuštajući butigu zaustavio nas je ljutiti glas na njemačkom. Okrenuli smo se i ugledali Helgu broj 2. kako nam prstom pokazuje na svoju pa na našu masku.
Pa da što je sad?!? Postoji razlog zašto Austrijanci izgledaju kao jato kokoši. Naime, jedine dozvoljene maske su FFP2, a mi smo nosili kiruršku. Helga nas je možda izbombardirala papirologijom, ali nas je zato Helga br. 2 spušila vanka k'o pastirski pas ovce. Sljedeća stanica nam je Verona, još malo kulture i povijesti prije nego što se vratimo doma u Dubrovnik negdje krajem tjedna. Ovogodišnji Božić i Nova godina zaista su bili za pamćenje!