Nakon težeg moždanog udara, u devedesetoj godini života, preminula je Marija Ujević Galetović, najveća hrvatska kiparica, autorica među ostalim Krležina kipa na Gvodzu, i Augusta Šenoe u Vlaškoj. Stvarala je u ateljeu na Črnomercu, živjela u stanu tik do Dolca. Njezina je i skulptura Trkač na Savskom nasipu, te Mate Parlova u Puli. Na Silbi, gdje je provodila ljeta, imala je i vlastiti Park skulptura.
Sahranit će ju,uz njezina supruga u grobnici na Braču, sama je oblikovala spomenik, a ispraćaj će biti u Zagrebu.
Možda će zvučati kao fraza, no bila je divna osoba. Jedna od onih kod kojih, kada dođete napraviti intervju, ne želite otići. Kao i svi najveći umjetnici, a to mi se uvijek iznova potvrdilo, jednostavna i nepretenciozna osoba. Uvijek i za svakoga samo riječ hvale.
Rođena je 20. listopada 1933, dolazi iz obitelji profesora, otac Mate Ujević bio je profesor, leksikograf, pokretač Hrvatske enciklopedije, a majka je također bila profesorica. Osnovnu i srednju školu pohađala je u Zagrebu. 1953. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti - kiparski odsjek, te 1958. diplomira u klasi profesora Frana Kršinića. Naknadno gledajući, dosta se brzo odmaknula od njegova rukopisa. Poslije studija usavršavala se na londonskoj Central School of Art. Od 1987. godine djelatnica je ALU-a, a status redovne profesorice dobila je 1995. godine. Od 1998. redovita je članica HAZU-a. Osim kiparstvom, bavila se i slikarstvom, za što je često bila nagrađivana.
U intervjuima, a odradila sam ih s ovom umjetnicom popriličan broj, pričala mi je i kako se počela baviti kiparstvom: “Bila sam u Parizu 1960. godine, mislim da mi je to bilo prvi put da boravim u ovom gradu, kojemu ću se kasnije često vraćati. Skulptura Antoinea Pevsnera bila je izložena u njihovoj nacionalnoj galeriji (kasnije je Pevsnera i naslikala, u bršljanu, i to je bio i rad koji je stajao u njezinom domu na zidu, op.a.). Tada sam i prvi put njegov rad vidjela uživo. Jako mi se sviđalo što radi, činilo mi se krasnim. No, s vremenom se mijenja tko i što vam se sviđa. Primjerice, prvi put kad sam ugledala rad Augustea Rodina, obožavala sam ga, zatim sam promijenila pogled na skulpturu i više mi se nije toliko sviđao. Henry Moore je za mene poprilično promijenio stav prema ovom mediju. On je pojednostavio formu, imao je ishodište u Aztecima i vidljiv utjecaj Grčke i Mediterana. Kad mi se počeo sviđati Moore, prestao mi se sviđati Rodin. Ne možeš odjednom imati puno ljubavi, možeš imati samo jednu. Uglavnom, kasnije sam uvidjela da je Pevsner previše dekorativan. Kad si mlad, ne vidiš dobro. Opće je poznato da si jako bedast kad si mlad. Oduševiš se iznenada, nemaš baš kriterija. Često sam razmišljala kako ću svojim studentima na Likovnoj akademiji prikazati što je sloboda. Zaključila sam da je to mogućnost izbora. Onaj koji ništa ne zna, ne može niti izabrati, razlikovati bitno od nebitnoga.”
U istom mi je intervjuu pričala i kako se odlučila, nakon studija kiparstva, ipak baviti slikama. Naime, bila je već na vrhuncima svoje kiparske karijere kada je prvi put izložila slike. Sjećam se toga, prvi put je izložila slike u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, prije popriličan broj godina. Nisam, isprva, znala što da o njima mislim, trebalo mi je neko vrijeme, bilo je sasvim neočekivano, kao da mi je bilo potrebno neko vrijeme da ih doživim, nisu izgledale kao ništa slično na sceni.
Na slikarstvo je bila djelomice prešla i zbog osobnih razloga, teškoće kiparskog medija. Naime, skulpture u njezinom bi ateljeu uvijek bile goleme. Objašnjavala je kako je prešla na ovaj medij: “Djelomice zbog radoznalosti, djelomice zbog ruku. Godinama, naime, patim od kralježnice. Pa sam zaključila da je najbolje da uzmem kist, uključim radio i slikam. Osim toga, kod kiparstva ili lupaš ili grebeš, prevelika je buka. Meni je jako važno da je upaljen radio dok stvaram. Nakon što uđem u atelje, prvo što učinim jest da upalim Treći program. Uvijek ima lijepe muzike, niti ne znam, zapravo, gdje su druge stanice. Osim toga, u mladosti sam željela ići na slikarstvo, nisam iz prve upisala pa sam otišla na kiparstvo. Bilo je to divno razdoblje kad sam se počela baviti slikarstvom, nakon godinu dana rada napravila sam lijepu izložbu. Vidim da mi moje slike odgovaraju, držim ih na zidu” rekla mi je.
Dobro je poznavala Miroslava Krležu, čiju je skulpturu izvela u Zagrebu, a danas se uz Zagreb nalazi i na centralnom mjestu na šetnici u Opatiji. Pisca je upoznala preko svojeg oca, leksikografa Mate Ujevića, pa se znalo tumačiti da ga je i radi osobnog iskustva tako dobro pokazala. Struka se uvijek slagala, nikada nitko Krležu nije oblikovao poput nje: “Krleža je jedna kompleksna ličnost. Uvijek me podsjećao na dva različita lika. S jedne strane, imao je neku strogost kao Inocent X. na Velázquezovoj slici u Rimu, to je onaj mrkli portret, s druge ugodni, slatki izraz lica poput malog baroknog anđela. Lijepo se odnosio prema ljudima, bojali su ga se zbog njegova društvenog položaja. Inače, uvijek mi je žao kad netko talentiran za književnost, umjetnost ili glazbu ode u politiku. Svaki čovjek ima svoje određeno mjesto, uvijek mislim da smo premalo profesionalci.”
Dobila je mnoge nagrade, među njima i HDLU-a za životno djelo i Vladimir Nazor za životno djelo. O nagradama je mislila sljedeće: "Svaku nagradu u principu moraš brzo zaboraviti, to je labavi tepih za letenje. Kad netko počne misliti da je jako važno što je dobio, nije dobro. Sretna sam i zadovoljna kad mi netko na ulici kaže: gospođo, hvala vam što ste to napravili. To mi se čini važno. Često se, inače, dogodi da jedni drugima dijelimo nagrade.” Kako reagiraju na njezin Park skulptura na Silbi? “Ja sam tamo domaća, ne zovu me gospođo, već mi kažu bok, Marija. Imam puno brige oko parka. Nedavno je grom udario skulpturu jedara Šime Vulasa. Srećom se pojavio mladi čovjek koji brine o baštini. Uvijek ovise o jednom čovjeku tako mala mjesta, ako nema tog čovjeka, koji ima i izvršnu vlast, u tom slučaju ništa.”
Na Silbi, za koju je bila jako vezana, počela je i oblikovati skulpture Mačaka, po kojima je možda i bila, osim po javnoj plastici, najprepoznatljivija u široj javnosti. Kako je govorila: "Jedna je mačka dolazila na prozor mog ateljea svaki dan točno u devet ujutro i ostajala tamo satima, promatrala. Tako sam je počela bilježiti u skulpturi".
Marijom Ujević Galetović, kroz prizmu žene umjetnice, bavio se jedan od najboljih filmova koji su o umjetnicima na ovim prostorima snimljeni, “Mačka je uvijek ženska”, a čije su autorice Martina Meštrović i Tanja Vujasinović.
U filmu je ova umjetnica govorila: "Ja inače smatram da je nepristojno za sebe reći da sam umjetnica. Naprosto je društveno smiješno za sebe to reći. Ne, ne bih nikad rekla da sam umjetnica. Ja uvijek kažem da sam teški fizički radnik”, govori
Obje su autorice svojedobno bile njezine studentice. Marija Ujević Galetović u filmu objašnjava svoju filozofiju, inspiraciju i pogled na prikaz žene u umjetnosti te se, kako tumače autorice, “prisjeća vlastitih početaka u šovinističkom okruženju”.