Okupljene je najprije u ime izdavača i organizatora događanja pozdravio predsjednik Društva dubrovačkih pisaca Boris Njavro te je ujedno kazao par riječi o autorici.
- U nekoj podjeli želja našeg dragog Luka, ja sam dobio njegovu želju da govorim o njoj, o Anuški. Nije lako na dvije-tri kartice teksta navesti 50, 60 godina vrijednog rada. Jedan od njezinih zadnjih radova koji je posvetila svom Luku je izdanje „Sabranih djela“ u šest tomova do tada svih pjesničkih zbirki koje je prošle godine objavljeno i predstavljeno u Kneževom dvoru i to je zaista bilo nešto važno za našu književnost. Zaokružila je na taj način svoju životnu vezu u kojoj je bila vrsna suradnica pa nadahniteljica, svakako, „zaslužna za nemale protege Paljetkovog opusa“ - kao što će to zapisati Tonko Maroević, njihov veliki prijatelj i suradnik. Bili smo kao 'ptice koje se prerano svuku' reći će svom suprugu, gosparu Luku tog 22. travnja 2019. - mjesec dana prije odlaska, što će njen Luko i zapisati. Za kraj, život je krenuo dalje, a rekao bih za gospođu Anušku da je ona bila primjer diskretnog šarma istinske dame, žena koja je svakom riječi dala savjet i koja je zaista bila vrlo važan dio kulture i književnog života ovoga grada. Kao nekakav obol i kao sjećanje za sva vremena na taj njen rad, hvala Bogu, Luko si je dao truda i krenuo je učiniti ove dvije knjige koje su zapravo vrlo važne. Znam, mogu najaviti da će uskoro, dogodine, biti treći dio, treća knjiga koju Luko priprema i možda još nešto gdje ćemo na kraju imati izabrana djela posvećena našoj dragoj Anamariji Paljetak. Inače, taj treći kolovoza vrlo je čudan datum, naime, danas je rođendan i našem dragom Jozi Lovriću - Ivaninom tati, kazao je Njavro.
Voditeljica dubrovačke podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, pjesnikinja i doktorica znanosti Ivana Lovrić Jović dala je prelged objavljenih knjiga te publiku upoznala o čemu se točno radi.
- Ono po čemu je znana Anamarija Paljetak i dalje živi pa ne bi bilo točno reći kako bi joj danas rođendan bio, nego joj upravo danas rođendan jest. Prije točno godinu dana na ovome mjestu i od istog izdavača predstavljena je zbirka soneta akademika Luka Paljetka naslovljena stihom gospođe Anuške kojoj je posvećena - "Ptice koje se prerano svuku". Soneti nose datum zapisa pogodujući na taj način potpunoj upletenosti čitatelja u bolan crescendo tjelesnoga nestajanja. Kušati bol oplemenjuje, čitati pjesme o toj kušnji obogaćuje. Nakon što joj je posvetio zbirku svoje razorne ćutnje kodirane u riječi i praznine među njima u strogoj klasičnoj formi jer iskrena, duboka bol nije histerična i ima vremena za oblik, Luko Paljetak odlučio je sabrati neke od prijevoda, studija i ogleda svoje voljene Anamarije i u posebnom izdanju Društva dubrovačkih pisaca, a to znači uz podršku njihova zajedničkoga suradnika i prijatelja Borisa Njavra, ukoričio je vrijedan prinos hrvatskoj književnosti, znanost i esejistici jer, ne zaboravimo, prijevodna književnost čini dio nacionalne književnosti jezika na koji je prevedena, osim što pridonosi fortuni, odjeku i pismenosti zemlje s čijeg jezika je prevedena. U ovom slučaju sa slovenskoga, talijanskoga i engleskoga te posrednog s estonskoga, litavskoga, havajskoga, grčkoga i španjolskoga. Ne kaneći ovdje procjenjivati kakvoću prijevoda jer, treba li ikada više propitivati vrsnost ove prevoditeljice, usudila bih se primijetiti kako Anamarija Paljetak poput drugih prevoditelja na njezinoj visini, dobro pokazuje kako je u svakom književnom prevoditelju utjelovljenja u uloga pisca jer pisac ima razumjeti samo sebe i traži od drugih da ga shvate, dok prevoditelj mora razumjeti drugo biće bolje nego ono samo sebe te svoj spisateljski dar staviti na uslugu tuđih osjećaja. Završit ću dojmom o grafičkoj opremi ovih dviju knjiga: čvrste, pročišćene, ozbiljne i asketski crno-bijele korice, estetski su zaokružile priču o vrijednoj i posvećenoj autorici lišenoj notornosti i površnoga sjaja što ih Dubrovnik tako izdašno nudi svima, ali mu samo rijetki odolijevaju, kazala je Lovrić Jović.
Paljetak je potom s okupljenima podijelio nekoliko završnih riječi.
- U prvom činu u „Hamletu“, u petom prizoru duh Hamletova oca susreće Horacija i govori mu ovako: „Zbogom! Zbogom! Zbogom! Sjećaj me se!“ Hamlet mu odgovara: „Da, s table svog ću pamćenja izbrisati sve bilješke lakomislene, prazne, izreke mudre, slike, dojmove, a samo zavjet, zapovijed će tvoja biti, ta glasi: Zbogom! Zbogom! Sjećaj me se!“ Tako kaže duh Hamletova oca princu Hamletu. Možemo, naravno, shvatiti da su to riječi iz književnog djela, da to govori duh koji se nas ništa ne tiče, da to govori duh nekom danskom princu kojeg smo tolike godine gledali na našem divnom Lovrjencu, a ja sam ih vidio sve - od samog početka donedavno dok se „Hamlet“ igrao. Ali, kada sam zapravo počeo dublje razmišljati o tome, zar nije naša dužnost sjećati se onih kojih nema? Tko će se nas sjećati kad nas više ne bude?! Ja vas lijepo molim, nemojte nikada zaboraviti sjećati se onih kojih nema, učinite za njih ono što možete, pa makar to bilo posaditi cvijet, nekome nešto darovati, spjevati neku pjesmu za njih, razgovarati s nekim o njima, s onima koji su ih poznavali! Važno je sjećati se. Narod bez sjećanja ne može biti narod i neće opstati, a mi smo narod, mi smo mali pojedinci u tome narodu i svatko od nas ima svoj mali djelić sjećanja, svoju malu mjericu sjećanja, ali kad se sva ta sjećanja zbroje, zapravo, one čine onu veliku ljudsku povijest.
- Ali, velika ljudska povijest ne bi ništa bila bez male ljudske povijesti, evo, kakvu upravo večeras ovdje želimo zastupati. Za ove dvije knjige sam beskrajno zahvalan ljudima koji su imali dovoljno volje i snage objaviti takvo što jer dijelom to je već bilo objavljeno i razasuto i koga će to uopće zanimati? Ali, ipak jesu to objavili! Važno je, važno je to činiti, važno je na taj način, ako se to usudim reći, sjećati se u malome nečega što jednoga dana možda može biti veliko sjećanje. Svi smo mi važni, zar ne? Kad stanemo ujutro pred ogledalom, nema važnije osobe od nas. Kako god mi izgledali, s borama na licu, loše, neobrijani, neočešljani, nabacujemo šminku, oblačimo se, želimo dobro izgledati taj dan i sljedeći dan, sutradan, ali, u pozadini tog svakog našeg čina, zar ne postoji želja da onda, kada nas više ne bude, a jednog dana zbilja nećemo biti jer je to tako, zar ne postoji želja da nas se netko prisjeti, da ostavimo trag?! Čak i puž balavac u vrtu ostavlja svijetleći trag, čak i zvijezda koja pada ostavlja trag pa makar bio kratak! Čak i one za one za koje smatramo da su budale i oni koji ništa ne znače i ništa ne znaju, ostavljaju možda dublji trag u našoj svijesti nego neki filozofi, nego nečija vrlo važna djela! Čini mi se da se mi u Dubrovniku više sjećamo Papagala, Frana Miša, nekih dubrovačkih oriđinala nego nekih kneževa Dubrovačke Republike?! Znate koliko je bilo kneževa Dubrovačke Republike?! Preko petsto i nešto! Imena znamo možda prvome i posljednjem i nekome od njih između njih. Važno je sjećati se i zato vas ljubazno molim, nemojte nikada prestati činiti osnovnu dužnosti - gajiti, hraniti, uzdržavati na sjećanje, sjećanje na one koji su vama bili važni bez obzira na to jesu li oni ikome drugome bili važni, poručio je akademik.
Paljetak je potom i sam vratio neka sjećanja, neke osobne crtice iz života.
- Želim i ovo reći: ova večer posvećena je mojoj supruzi Anamariji Paljetak. Koga to zapravo zanima?! Ona je možda meni mogla biti kuharica, mogao sam s njom spavati kad se njoj dalo ili kad se meni dalo, mogli smo provoditi lijepo svoj život, a ona je ipak nešto radila i to sam htio pokazati zato što znam kada mene više ne bude, neće to imati tko raditi. I kao što sam napisao, i moji papiri, a kamoli njeni, otići će negdje u neki daleki vjetar… Ja sam, kao što ste ovdje čuli, akademik, čak sam član nekoliko akademija, ali to je sve nevažno onog trenutka ako nitko ne bude imao volje, želje i snage sjećati se. „Zbogom! Zbogom! Sjećaj me se!“ - kaže duh Hamletova oca. Da mu to nije kazao ta drama bi završila u nekoj vrsti melodrame ili komedije.
- Ovdje smo u Učiteljskoj školi koja se nekada zvala „Preparandija“. Ja sam u njoj završio pet godina, to je bila zadnja petogodišnja škola, postao sam savršen učitelj kao neke kolege, mogao sam biti savršen učitelj, a prva praksa bila mi je da pođem u Mandaljenu u Župu i da tamo učim mlade svoje učenike, a zatim mi je drugi zadatak bio da učim djecu s manama u razvoju, 'ometene u razvoju' kako se to nekad ružno zvalo. To mi je u jednom trenutku bilo premalo premda je moj otac bio običan drvodjelac i bili smo siromašni. Zatim sam upisao Pedagošku akademiju u istoj ovoj zgradi koja je ovdje imala nekoliko divnih stabala, a koje je odnijelo vrijeme u neko drugo vrijeme. Jednog dana otkrio sam da naš vrlo uvaženi profesor čita knjigu koju ja imam doma i koju mogu čitati i sam pa nema smisla da ga slušam do kraja pa sam odlučio da prekinem to školovanje i da otiđem na studij u Zadar 'grlom u jagode', bez ikakve stipendije jer vlasti onoga doba nisu mi dali stipendiju zato što nisam bio baš posve pogodan. Ne zato što sam bio 'rogat', ja sam bio skromni mali dječak u kratkim hlačama dosta dugo, s tirakama, sin drvodjelca, čovjeka čije ime zaista nikada neće nositi nijedan trg ove zemlje. Otišao sam na studij u Zadar, završio uredno kao najbolji student toga fakulteta i da tamo nisam otišao, ne bih upoznao Anušku, ispričao je Paljetak.
Večer su čitanjem poezije te glazbeno veličali Nila Miličić Vukosavić i Sebastijan Vukosavić.