StoryEditor
Hrvatska i svijetOD JUTRA DO MRAKA|

Tereza Kesovija u tišini obilazi Banovinu: ‘Plakala sam s ljudima koji su izgubili sve‘

Piše DV/JL
7. siječnja 2021. - 10:07
Tereza Kesovija obišla je potresom pogođene Majske poljane

Cijela se zemlja digla da bi pomogla ljudima koje je pogodio potres u Petrinji, Glini, Sisku i okolici. Političari, poduzetnici, navijači, javne ličnosti i obični ljudi, svi šalju pomoć, ili su dolje na terenu i pomažu kako znaju i koliko mogu. Društvene mreže pune su dirljivih ispovijedi i fotografija, ali sve je više onih koji su pomogli, bilo kroz donacije ili se dali na raspolaganje stanovnicima Banovine, a da o tome odbijaju pričati, snimati se za medije ili priznati da su i oni nešto učinili. Razgovor s Terezom donosi Jutarnji.

- Jel' znate vi da je Tereza Kesovija u Majskim Poljanama. Znate li što je sve donijela ljudima, koliko je pomogla...? Zašto nju ne objavite, nego samo pratite političare? - ljutito nas je prekjučer pitao jedan čitatelj.

A Tereza Kesovija, naša 82-godišnja glazbena diva, nije nam se cijeli taj dan javljala. Dobili smo je tek jučer oko podneva. Pitamo je li doista istina da je bila u Majskim Poljanama.

- Ne bih ništa govorila, ne želim nikakvu promidžbu - kratko će.

Ali, možete li nam barem potvrditi da ste bili tamo, reći koju riječ?

- Bježala sam k'o sam vrag od kamera i fotoaparata. Ne želim publicitet, shvatite me - ustraje Kesovija.

Zar ne biste htjeli da se čuje za bolne priče ljudi koje ste posjetili? Pa se možda i drugi poznati povedu vašim primjerom...

- Imate pravo, ali nisam bitna ja. Mogu vam ispričati svoju ispovijest, ono što sam vidjela i doživjela, dati opis stanja stvari u najteže pogođenom području. Želim da se što prije pomogne tim ljudima, da se čuje za njihove bolne sudbine i teške životne uvjete. Želim da netko digne spomenik glinskoj dogradonačelnici Branki Bakšić Mitić koja ga je svakako zaslužila koliko radi. Ona je čovjek iz naroda koji trpi. Želim da se čuje za ove ljude, da premijer poduzme prave korake... - započinje Kesovija.

Pitamo je prvo kako je uopće odlučila posjetiti to potresom najteže pogođeno područje?

- Imam to u sebi, moram ići pomoći ljudima, ne mogu doma mirno sjediti i praviti se da se ništa ne događa, savjest i ljudskost mi nalažu da učinim ono što mogu. Zamislite samo kada bi svi koji mogu pomogli, napravili stvari kako treba, danas ne bi bilo toliko ruševina. Te kuće nisu bile napravljene kako treba, obnovljene nakon rata. Armatura im je bila pokradena, to su mi svi govorili, zato su se posve i urušile. Zato su ljudi i stradali. Ma nek' je svakome tko je krao prokleta ruka. To je tragedija, kako se to samo navodno efikasno obnavljalo nakon rata, a ljudi danas zapravo žive u nesigurnim kućama i riskiraju živote. Sjetite se samo, i u Gunji je ista stvar. Sve je brzo, bez prave konstrukcije... Mrzim politiku i ne mogu o tome govoriti, ali mogu o nepravdi. Protiv nepravde sam se uvijek grčevito borila - govori strastveno. Na momente joj puca glas.

- Ovo je velika nepravda. Velika je to prirodna sila i ogromna katastrofa. Uvijek nastradaju siromašni ljudi, ja to ne mogu vjerovati, gdje je tu pravda. Ima li Boga, pita se Kesovija pa nam govori gdje se prvo uputila.

- Odlučila sam prvo posjetiti Novo Selo Glinsko, koje se nalazi malo prije Gline, ti su jadni ljudi strašno stradali u ratu, nisu se ni stigli oporaviti kako treba i sada ih je ovaj potres dotukao. To je jedno malo selo, bilo je manje od 50 kuća tamo, u kojima su mahom živjeli starci, sada je pitanje tko će uopće ostati živjeti u tom selu. Uputili smo se u zadnju kuću na vrhu sela. Tamo sam upoznala Stjepana i njegovu obitelj. On ima toliko bolnu priču. Bio je zarobljen u vrijeme Domovinskog rata i posljedice su na njemu još i danas vidljive. U malenom kontejneru živi i njegovo troje djece, supruga koja tužno i tiho gleda iz prikrajka i baka Slavica sa svojim štakama. Jedino ona još ima u sebi malo optimizma. Zamislite, oni su mene pozvali na kavu. Zamislite dobrotu tih ljudi čak i u svoj toj njihovoj nedaći. 'Draga Slavice, ma kakva kava, samo da ste vi dobro', kažem joj, a ona ne odustaje. Toliko je zahvalna i skromna, govori mi: 'Ma, zašto, Tereza, uđite!'. Poziva me u taj mali kontejner na kavu, a u njega ne možemo svi ni stojećki stati - prepričava. Svim obiteljima koje je posjetila donijela je gumene čizme.

- Jedna ih je djevojčica odmah navukla i od sreće počela skakati po blatu. Jadan Stjepan plazi po krovu te svoje urušene kuće, pokušavajući barem nešto napraviti, popraviti. Obećala sam mu sljedeći put donijeti prave čizme, a ne ove gumene koje se skližu po krovu – govori.

Treba ići ciljano, u određena sela, kod određenih obitelji, a ne nasumice nositi hrpe stvari, savjetuje pjevačica.

- Tako u gomilama jedino treba nositi građevinski materijal koji svima treba. Ja sam im pripremila pakete i odnijela koliko god sam mogla. Vidjela sam i te ljude koji su se organiziraju i kuhaju za narod, svaka im čast – dodaje.

U potresom najteže pogođena područja uputila se sa svojom Gogom, kaže. Tereza i odvjetnica Gorana Miljević, prijateljica koja je njezin "dobri duh", nakrcale su auto i krenule put Banovine. Ispohale su 10 kilograma mesa, smotale i ispekle štrudle, kupile slatkiše za djecu, pakete Cedevite, da si ljudi barem malo zaslade vodu, dvadesetak pari gumenih čizama...

- Rekle smo - idemo! I hrvatskim obiteljima i srpskim i romskim, svi su oni u istoj nevolji i svima treba pomoć. Oduševilo me to zajedništvo koje sam vidjela na svoje oči. U Banovini su sada nestale podjele. Čini mi se da se zbog tog zajedništva ipak sada pojavila neka nada i dao Bog da se ona i ostvari - ističe Kesovija.

Nakon Novog Sela Glinskog, uputila se u Majske Poljane.

- U Poljanama vlada teški jad. Tamo sam posjetila gospodina Miloša i dotuklo me kada mi je pokazivao što je ostalo od njegove kuće. Gušeći se u suzama, govorio mi je: 'Ovo je moja zemlja, volim je i neću nikuda otići. Ovo je bila moja kuća, a sada nemam ništa'. Dok sam ja bila tamo, došla mu je ekipa Zagoraca da mu spoji privremenu struju - prepričava Tereza.

Oduševilo ju je to zajedništvo. Otkrila nam je i s kojim se ciljem uputila u to mjesto koje je pokopalo čak pet svojih stanovnika koji su život izgubili u potresu.

- U Majske Poljane prije svega sam se uputila kako bih došla do te kuće koja se urušila, a nije smjela. Do te kuće koja je obnovljena nakon Oluje, a koja je ubila oca i sina. Nisam uspjela doći do te jadne udovice koja izgubila supruga i sina, a to mi je bio cilj. Stisnuti joj ruku, zagrliti je. Zato ću ići ponovno tamo i nadam se da ću doći do nje - ističe Kesovija.

- Dok sam bila u Majskim Poljanama, viknuo je netko: 'Premijer! Eno, premijera!'. Ja sam već krenula, rekoh, ako je on, idem k njemu. Reći ću mu: 'Dobro pogledaj ove ruševine, ove jadne ljude! Tko je kriv za ovo? Za obnovljene kuće koje su se samo tako urušile i ubile ljude?'. Nisam uspjela doći do njega. Znam da nije ni Plenkoviću sada lako, ali on mora otvoriti oči. Mora biti svjestan činjenice da daje posao drugima koji onda kradu - ljutito će.

Cijeli razgovor pročitajte OVDJE.

Izdvojeno

27. veljača 2021 19:11