Jest. Moja služba me toliko vezala uz Dubrovnik i Dubrovačku biskupiju da sam se ovdje osjećao zaista doma, i zato mi je bilo teško prihvatiti imenovanje. Osobito mi je bilo teško dok sam to sam nosio i čekao odluku Svetog Oca. Nakon što je to javno objavljeno, postao sam svjestan da nije moguće natrag i to mi je olakšalo prihvatiti odlazak i novu službu. Dubrovačka biskupija, vjernici i suradnici koje sam tu imao su bitan dio mog života i rasta u službi biskupstva. Sve me to oblikovalo i učinilo onim što danas jesam, zato ću i u budućnosti ovaj Grad i Biskupiju na poseban način nositi na srcu i u molitvi.
Hoćete li i nakon 16. prosinca ostati na neki način povezani s Dubrovačkom biskupijom do dolaska novog biskupa?
Naravno. Kao apostolski administrator nastavit ću upravljati Dubrovačkom biskupijom do dolaska novoga biskupa. Činit ću to oslanjajući se, kao i do sada, na pomoć najbližih suradnika. Zbog dobra Dubrovačke biskupije, ali i Riječke nadbiskupije koja je sada moje prvotno poslanje, nadam se da će novi biskup biti izabran što prije. U oproštaju proteklih tjedana sam se spomenuo Malog Princa i njegovog dijaloga s lisicom. Lisica ga je naučila da ako je pripitomi, oni će trajno ostati vezani jednom posebnom vezom. Evo upravo to „pripitomljavanje“ se dogodilo meni s Dubrovnikom i Dubrovačkom biskupijom, i zato naša veza, iako sada promijenjena, ostaje trajna.
Po čemu mislite da će vas pamtiti vjernici naše biskupije?
Teško mi je to reći. Nadam se da će to biti po dobru i ljubavi koju sam od prvog dana živio s cijelim srcem za ovaj Grad i biskupiju, odnosno po življenju moga biskupskog gesla „od ljudi za ljude“. Osim lijepih, nekima će ostati u sjećanju i poneka loša uspomena jer ni ja nisam svaki put bio na razini zadaće koja mi je povjerena. Nadam se da će takvih sjećanja biti puno manje, a zbog njih mi je iskreno žao i molim oproštenje.
Je li ostalo nešto što ste htjeli, a žao vam je da niste uspjeli napraviti tijekom službe?
Prihvativši službu dubrovačkog biskupa došao sam u Dubrovnik sa spremnošću da ovdje ostanem cijeli svoj život. Stoga je logično da sam planirao i dugoročne projekte koje je tek trebalo ostvariti. Spomenut ću samo jedan: proslava 1050. godina Feste sv. Vlaha, kao najprepoznatljivijeg znaka naše dubrovačke tradicije, koju smo na biskupijskoj razini odlučili iskoristiti kao povod da zajednički pronađemo odgovore na izazove vjere i poslanje Crkve u ovom našem vremenu i na našem prostoru. S tim smo ciljem započeli pripremati Biskupijsku sinodu. Nažalost, pandemija je tu pripravu usporila, a imenovanje riječkim nadbiskupom koadjutorom ju je i potpuno zaustavilo.
Na što ste posebno ponosni kroz ovih deset godina djelovanja u Dubrovačkoj biskupiji? Je li to možda povratak biskupa u Biskupsku palaču u povijesnoj jezgri, vaše zauzimanje oko duhovnih zvanja...?
Posebno bih izdvojio pozitivno, živo ozračje koje je, usprkos problemima s kojima smo se suočavali, bilo obilježje dubrovačke Crkve tijekom moga biskupskog služenja. Njega sam susretao u odnosima unutar same biskupije, odnosno između nas svećenika, posvećenih osoba i vjernika laika, ali i izvan naše biskupije - u odnosu s drugim Crkvama i vjerskim zajednicama, te s društveno-političkom zajednicom, sa svijetom znanosti, kulture, umjetnosti i medija. Teško mi je izdvojiti jedan projekt kao najvažniji, ali možda mi je srcu ostao najdraži Susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku 2014. godine, kao i sve dobro koje se rodilo kroz pripremu i organizaciju tog susreta.
Koliko je vam je emotivno bilo predvoditi večernju molitvu pred oltarom Gospe od Porata u Katedrali dok su vjernici s vama molili online? Iako neuobičajeno, ostavilo je snažan dojam.
Bilo je to doista teško razdoblje. Osobito sam bio potresen kad sam vjernicima morao najaviti da zbog odredbi o sprečavanju zaraze više neće moći prisustvovati misnim slavljima. Znao sam koliko je to bilo teško za praktične vjernike, ali kao kršćani dio smo šireg društva i ne možemo biti izdvojeni kad je u pitanju zaštita općeg zdravlja. Ako se zalažemo za zaštitu života od začeća do smrti, a zalažemo se, mi bismo u tome trebali prednjačiti. Naše večernje molitve u katedrali pred likom Gospe od Porata kroz 78 večeri bile su način da ostanemo blizu jedni drugima.
Iskoristili smo ovaj izazov kao priliku da bismo probudili i osnažili osobito obiteljsku Crkvu, ali i pokazali da je Crkva obitelj. Povratne informacije onih koji su s nama molili kažu nam da smo u velikoj mjeri u tome uspjeli. Mislim da snažan dojam nije toliko zbog onoga što smo mi napravili koliko zbog toga što je situacija koju smo svi zajedno prolazili pripravila plodno tlo za istinsku ujedinjenost u molitvi. Nešto se slično na globalnoj razini dogodilo i s papom Franjom, njegovim misama i osobito onom čudesnom molitvom s praznog trga sv. Petra koja nas je sve tako duboko emotivno dodirnula i osnažila za hod naprijed u nadi.
Ove godine Božić dočekujemo u sasvim drugačijem ozračju. Veliki je broj bolesnih od Covid- 19 u bolnicama, svaki dan umire jako puno ljudi od ove bolesti. Kako naći utjehu pred blagdane?
Znam da je mnogima iznimno teško ovog Božića i osjećam iskrenu kršćansku blizinu sa svima koji na bilo koji način pate. Ipak, usuđujem se reći da je baš ovakav Božić najsličniji onom prvom Božiću. Bog u Božiću nije došao u idealan svijet. Bog upravo i dolazi u svijet opterećen problemima. I čini ga svojim svijetom. On i ovu situaciju koju svi zajedno prolazimo čini svojom situacijom. I u onoj mjeri u kojoj toga budemo svjesni u toj ćemo mjeri naći i utjehu za božićne blagdane koji su pred nama. No Božić nije tek utjeha, Božić je blagdan stvarne, realne nade. I upravo u teškim vremenima poput ovih, nada je ta koja usmjerava naš pogled prema Bogu koji brine, bdije, ljubi i dolazi nam u susret.
Ljudi ovih dana često znaju reći kako nemaju osjećaj nadolazećih blagdana jer nema društvenih događanja, okupljanja, mnogi objekti su zatvoreni. Traže li možda Božić na krivim mjestima, što im za poručiti?
Božić je i blagdan radosti i treba ga se i slaviti u radosti zajedništva. Čovjek je društveno biće i ima potrebu svoju radost podijeliti s drugima. Zato se slavlje Božića povezuje s društvenim događajima i okupljanjima kojih, nažalost, ove godine ne može biti. No problem je ako se ostane samo na izvanjskome, ako naša nutrina nije zahvaćena onom istinskom radošću koja ne blijedi i ne prolazi. A upravo nam takvu radost, radost koja ne ostaje na površini nego zahvaća u dubine naše nutrine, donosi Božić. Stoga ovu godinu vidim kao izvrsnu priliku za svakoga od nas da se susretnemo upravo s izvornom Božićnom radošću.
Uvedene su nove, dosta oštre mjere kako bi se spriječila epidemija. Svako malo možemo čuti u medijima i na press konferencijama Stožera civilne zaštite primjedbe poput one: kako ljudi mogu dolaziti na mise, a kafići su zatvoreni kako bi se izbjegla okupljanja. Kako to komentirate?
Dolasci na misu gdje svi sudionici slavlja čitavo vrijeme mogu nositi zaštitnu masku i držati potreban fizički razmak ne mogu se uspoređivati s boravkom u kafiću ili restoranu, gdje to, zbog konzumiranja hrane i pića, nije moguće provesti. No dolasci na misu mogu se uspoređivati s nekim drugim događajima, kao što su na primjer zasjedanja predstavničkih tijela ili neki kulturni događaji, kojima nije ograničen maksimalan broj sudionika na 25 osoba, kao što jest za misna slavlja, neovisno o veličini crkve. Uvijek je pitanje iz koje se perspektive gleda. Osobno mi je žao što su mjere i razlike među njima nedovoljno objašnjene. U to spada i ovaj prigovor koji vi spominjete, ali i ovaj prigovor koji sam ja spomenuo, a spominju ga i mnogi vjernici. Ipak, sve ove rasprave manje su važne od toga da svi, ako je potrebno i uz veću žrtvu, damo svoj doprinos da se situacija popravi i stavi pod kontrolu.
Jesmo li iz ove zdravstvene ugroze koja je stopirala cijeli svijet, ali i približila obitelji unutar doma, izvukli neke pouke ili ćemo kad ona jednom završi opet sve po starom?
Mogu samo izraziti nadu da smo izvukli pouke, odnosno da ćemo ovu priliku koja je, na nekim način, resetirala svijet, iskoristiti za stvaranje boljeg svijeta od onoga koji je bio prije pandemije. A to stvaranje boljeg svijeta zapravo je isto ono što je Bog odlučio napraviti s Božićem. Bog je u Božiću postao čovjek da bi svijet zarobljen zlom i grijehom učinio boljim svijetom. Svatko od nas u taj projekt ipak treba krenuti od sebe i svoga četvornog metra, od svoje vlastite obitelji i svojih najbližih. Dopustimo li Božiću da nas na taj način duboko dotakne, Božić će nam postati Božić bez obzira na okolnosti u kojima se slavi. A svijet će, počevši od našeg vlastitog srca, postati boljim mjestom za život. Sa željom da nam se to i dogodi, svima želim sretan Božić i novu 2021. godinu.