Uz šampanjac, limenu glazbu i konfete u petak je proslavljeno oslobađanje Vruje, a put kojim su imali proći bageri posut je laticama.
Nalogom Državnog inspektorata na Vruji je počelo rušenje bespravnih objekata što ih je u posljednja dva desetljeća, unatoč svim kaznama i zabranama građevinskih inspektora, izgradio poznati dalmatinski poduzetnik, vlasnik Televizije Jadran te tvrtki "Point" i "Dr. Luigi", koje se bave niskogradnjom, odnosno proizvodnjom anatomskih papuča, Stipe Latković.
Rušenje, koje će prema riječima glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića trajati najmanje mjesec dana, obavlja pulska tvrtka "TGT Adriatik", specijalizirana upravo za uklanjanje bespravno izgrađenih objekata, a cijena radova, s PDV-om, iznosi 317.584 eura.
– Ne znan kojeg vraga je ovo tribalo dirat – dočekao nas je jedan od radnika pulske tvrtke, točnije djelatnik jednog od njihovih podizvođača, kad smo u petak ujutro među prvima stigli na Vruju.
Grad mora i vjetra
Nekoliko policajaca, jedan bager, dva zaštitara i Sunce. Za početak. I nikome se ništa ne da. A svi su svjesni da će dan biti dug. Ako uopće završi.
– Lipo su mogli sve ovo ostavit kako je, njega kaznit, oduzet mu imanje i nastavit ka da ništa nije bilo – jednostavna je logika čovjeka kojemu nije do rušenja.
Dan prije, kaže, bio je i na Čiovu. Volio bi da nije. Evo, pokazuje rukom na srce, tu ga je stislo dok je onom Šveđaninu, vidjeli ste to sigurno po medijima, rušio kuću. Jer, baš mu je lijepa kuća bila. I puna svakog blaga. A Šveđanin, valjda ljut, ožalošćen, što li, ništa iz nje nije iznio.
– Nešto smo mu uspili spasit, ali sve drugo je zdrobljeno, zauvik uništeno, ne znan ko od toga ima korist. A uokolo, šta da van pričan, sve same bespravne kuće – govori radnik.
Pratio nas je neko vrijeme u stopu. Zakačio se kao drača. Nije bio siguran shvaćamo li ga. Nema on, je li, ništa dobro reći o bespravnim graditeljima, ali ni država, ovakva, bešćutna, ne sviđa mu se.
Gledamo u bezdan. Latkovićev se resort s Jadranske magistrale i ne vidi. Grad mora i vjetra ga je bio nazvao. Slobodan Prosperov Novak mu je o tome i knjigu napisao. Nije bila jeftina. Skupi su današnji pisci. Plan je bio na sve jezike je prevesti. Da turisti imaju što čitati. Evo ih i sad zastaju, snimali bi, a policajci ih udaljavaju. Odmorište je zatvoreno, pogled nedopušten.
Stižu djelatnici Državnog inspektorata. I Andrija Mikulić stiže. I odmah odlazi. Nema izjava. Sve je, kažu nam njegovi iz DIRH-a, kazao na Čiovu. Nije kazao ništa, uzvraćamo. Kako to mislite, čude se oni. Pa nije kazao kako je moguće da je Latković unatoč svim zabranama gradio svoj resort punih dvadeset godina, čudimo se mi. Nemojte tako, kažu oni. Nego kako ćemo, kažemo mi. Pa po zakonu, vele oni. Kakav je to zakon kojemu treba dvadeset godina da se provede, velimo mi. Ah, oni će. Ah, mi ćemo.
Prijezir prema novinarima
U to, evo i nje. Izlazi iz bijelog BMW-a. Policajcima se, čujemo, predstavlja kao "pravna zastupnica gospodina Latkovića". Odlično, pružamo joj ruku. Ako može, ne želimo previše smetati, samo kratka izjava. S obzirom na to da gospodin Latković očito neće doći, voljeli bismo čuti što njegova pravna zastupnica kaže na rušenje.
– Ne dolazi u obzir – odbrusi.
Ne želi nam reći niti ime. Prezire novinare. Njezin pogled ne ostavlja nikakve nedoumice.
– Jeste li vi moji? – odlazi do snimateljske ekipe Televizije Jadran i počinje im davati upute.
– Ako vi ne budete mogli ići dolje, onda neće nitko. Jeste li me čuli, ili svi ili nitko!
Dva mladića kimaju glavom. Ni oni ne znaju kako se zove. Da radimo za tabloid, ime nam ne bi ni trebalo. Opis bi bio dovoljan. Gospođa pravna zastupnica na Vruju je došla u štiklama i prozračnoj dekoltiranoj haljinici do pola bedara. Kako je vjetar pirkao, a na Vruji uvijek pirka, tako je i haljinica bivala sve nestašnija.
– Šta je rekla, kako se zove? – pita nas jedan od zaštitara.
Umoran je, pa je malo živnuo. Svu noć je osiguravao Vruju. Nema ni on pojma zašto. Ali se bar nagledao motociklističkih utrka. Dvojica su, pokazuje snimke na mobitelu, do jutra jurila Dupcima. Gore, dolje. Mjerili su jedan drugome vrijeme, a celer ispod 250 na sat nisu spuštali.
– Teška bolest – dijagnosticira.
Izravan glasovni izvještaj
Uto, evo nje opet. Jedva je prepoznasmo. Sad je u sportskoj odjeći i obući. Crne gege, roza majica. Kao s reklame za treking.
– Šta ćemo? – prilazi joj jedan od Latkovićevih radnika, ne zna gdje da gleda.
U ruci mu je vrećica s kruhom i salamom iz Tommyja. Pripremio se za dug boravak na Vruji. Ni njemu novinari nisu po guštu.
– Vi ste rak-rana društva – unosi nam se u lice, sve pazeći da i gospođica pravna zastupnica primijeti njegov čin.
Zadovoljan je, primijetila ga je.
– Samo laži pišete, laži, laži, laži – kesi se i odlazi po zadnje upute.
Ona sve snima, mobitelom, i nekome podnosi direktan glasovni izvještaj. Bilježi svakog novinara, svakog policajca i svakog aktivista, nitko joj ne promiče.
A svijeta se već dosta skupilo. I policija je dobila pojačanje. Predstava može početi. Šampanjci pucaju od sreće, latice padaju po ženskim šeširima, konfete se lijepe po muškim čelima, trubi se, bubnja, pjeva, pleše, asfalt cvrči, psi skapavaju, a Kusturice nema da sve ovo snimi.
Točno sedam Latkovićevih objekata na popisu je za rušenje. A to znači da će se rušiti praktički sve, i lukobran, i betonska obala, i vodosprema, i svi zidovi, a na koncu i cesta koja od Magistrale vodi do mora. Ostat će tek kućice kakve je sredinom osamdesetih projektirao i nama ih ostavio Dinko Kovačić.
Bageri slobode
– Nakon 21 godine, Vruja se vraća građanima. Za sve to vrijeme jedan od najljepših dijelova Hrvatske bio je okupiran i pretvoren u SAO Vruju, a bez aktivizma jedne novinarke, jedne kućanice i jedne bibliotekarke ne bismo je oslobodili. Ako ova država bude normalna, onda će 2. lipnja biti pravi Dan državnosti. Krenuli su bageri slobode i sad čekamo vijesti iz Knina na moru – kaže književnik, novinar, aktivist i stanovnik obližnjega Piska Boris Dežulović.
Spominje i predsjednika Zorana Milanovića, svog starog druga s kojim je baš o Vruji u nekoliko navrata divanio:
– Na dan kad se oslobađa posljednji okupirani komad Hrvatske, takozvanog predsjednika takozvane Republike Hrvatske nema. Vjerojatno sa svojim prijateljem Latkovićem sad negdje kuka.
Jedan od zaštitara, nekoć vojni policajac, na uho nam šapće kako je dolje, u resortu, sve predsjednike čuvao. I Mesića i Josipovića i Milanovića. I kako su svi guštali. I smijali se kad bi čuli vic da će se sve ovo jednoga dana trebati srušiti.
Službeno se to zove vratiti u prvobitno stanje. Aktivisti koji su posljednjih godina na Vruji organizirali Festival bespravne gradnje jedva to čekaju. I poručuju kako će budno pratiti kako se odvija rušenje. Ukoliko bude problema, kažu, slijede njihove nove akcije.
