Svaka obljetnica slavnog rujanskoga ratnoga podviga kojim se Šibenik uvrstio među gradove heroje Domovinskog rata, pa tako i ova 26. koju upravo obilježavamo povod je za susret s ljudima što su ispisivali najsvjetlije stranice novije hrvatske povijesti. Ovaj put o Rujanskom ratu, kako Šibenčani nazivaju sedmodnevnu bitku za svoj grad, događanjima 1991. godine na skradinskoj bojišnici koji su joj prethodili, ulozi i hrabrosti pojedinaca i postrojbi u obrani od višestruko nadmoćnijeg agresora i spletu dramatičnih okolnosti u kojima je upravo rat povezao sudbine i stvorio doživotna prijateljstva, razgovarala sam sa Dankom Brzićem i Draškom Čobanovom Čobom.
Tisuće granata
U to vrijeme Danko je bio obnašatelj dužnosti zapovjednika 2. bataljuna 113. brigade, a Draško zapovjednik njegova 3. voda 3. satnije. Dva prijatelja nadomak četvrtom životnom desetljeću, dobrano su kvarila dobni prosjek postrojbe koji se unatoč njihovim "puntima" zaustavio na 25.
- Bili su to odreda mladi momci, naša mladost iz kompletne županije. U odnosu na neke smo i djelovali više kao očevi. A mene je puno njih i zvalo – starče. Jedino me pokojni Božo Marković uvik zva – staro zlato. To je bija njegov izraz. Draška su zvali Čobe, i naši i četnici. Poznavali su ga s benzinske na Ražinama di je radija, pa bi, dok bi ga zvali na motorolu diktirali mu i kućnu adresu i ćaćino ime. Kasnije smo postavili svoj odašiljač na vrh dimnjaka u Lozovcu, pa smo im skresali govoranciju i komunikaciju s nama - prisjetio se Danko i tog detalja, ali i teških dana koje je postrojba provela u skradinskom zaleđu braneći prilaz Skradinu.
- U tijeku kolovoza i rujna 1991. intenzivne borbe su se većinom vodile na tom potezu. Neprijateljske su snage pošto-poto tile do vodovoda na Žurića brdu. Da su ga osvojile Skradin bi im bio na pladnju, prekinula bi se komunikacija i zagospodarili bi područjem tadašnje općine, a onda bi im bio otvoren put prema Šibeniku. U početku smo držali Vaćane, Dobrijeviće, Laškovicu i Rupe, ali smo se zbog stalnih tenkovskih, topničkih i granatiranja iz zraka bili primorani povući i stacionirati na položajima od Uzdaja preko Jankove kuće do Vukovića Poda. Tukli su i dalje po nama iz trocjevaca, tenka, padale su granate topova od 120 milimetara.
Ja i Ante Laća smo 10. rujna izbrojili oko 1000 granata. To su bile pripreme za dan poslije kada su ispalili na naše položaje više od 1500 granata. Imali smo samo pješačko naoružanje - dva puškomitraljeza i jedan barem sa sto metaka. Kad smo ih ispucali, bacili smo i bren. Je, bilo je i par RPG-ova za pogodit tenk i jedan ZIS. Kad bi izašli s njime na položaj onda bi oni prestali pucati. Snalazili smo se na sve načine i varali ih. Stavljali smo velike tube od kanalizacijskih cijevi, pa bi ih maskirali samo da izgleda što sličnije težem naoružanju.
Rafali i snajperi
Na Dankove riječi nadovezao se Draško. On i suborci točno su znali "režiju" pucanja u kraćoj i dužoj verziji po zaseocima.
- Kraća bi izgledala otprilike ovako - kad bi iz Damjanića opalili rafal po Vujcima, čisto da znaju da smo tu, onda bi oni odgovorili rafalima i snajperom, a odma bi uslijedile iz Bratiškovaca najprije dvi od 120 milimetara koje bi pale oko Grozdanićeve kuće ili na put od Dubravica prema Velikoj Glavi, pa onda ostalo. To su bile njihove porcije. Znali bi i kad bi im došla stručna ispomoć. Obično bi stigla u nekoliko boljih auta. Namistili bi im minobacače i boforse, pa bi se neko vrime sokolili, ali kad bi ovi ošli ća, brzo bi se vratili na staro.
Držati položaje oko Skradina, a osobito na Velikoj Glavi značilo je, složili su se Brzić i Čobanov, biti na braniku ne samo Skradina, već i Šibenika. Svakog se novog čovjeka u smjenama koje bi se rotirale nakon sedam dana, uvijek u noćnim satima, temeljito upućivalo u terenske posebnosti, kretanje neprijatelja i radijus vlastitog kretanja. Jedan pogrešan korak mogao je stajati života. Ionako je pod kišom granata, život u tim nemilim ratnim uvjetima visio o niti. Sa posebnim su se pijetetom sugovornici prisjetili trojice poginulih i spomenuli petorice teško ranjenih u jeku najžešćeg napada na njihovu postrojbu. Poginuli su Drago Paić, Mladen Protega i Srećko Šokota. Ti krvavi prizori zapravo se, rekoše, nikada u potpunosti ne izbrišu iz sjećanja. Nakon stradavanja suboraca, postrojba je dobila kraći odmor koji im je naprasno skraćen na dva dana, a na njihov položaj upućena je 3. satnija 3. bojne pod zapovjedništvom Ante Buve. Nije bilo vremena za predah. U Zapovjedništvo 113. brigade na čelu s Milivojem Petkovićem slijevale su se alarmantne informacije s terena, no još uvijek se, priča Danko, vjerovalo da će se te snage zaustaviti kod Čiste Male i da će tu stati.
Zabrinut za Čobu
- Kada su tenkovi izbili na most nismo ni izdaleka imali oružje i streljivo kojim bi mogli organizirati kvalitetniju obranu. Kad se sjetim tog dana, mogu kazati kako nas je samo Bog sačuvao. Kolona tenkova suprotstavljena je praktički nenaoružanim ljudima s pokojom zoljom i nevjerojatnom količinom hrabrosti. Povukli smo se prema Razorima, a dio naših ljudi, među kojima je bio i Čobe ostao je s druge strane mosta. Glavom su mi se motali najcrnji scenariji. Mislija sam da je poginija i sitija sam se riči njegova ćaće koji mi je bija kao brat: Danko, evo ti Draška, pa nek je uz tebe. Znam da sam se u nemoći i očaju posvađao sa svima i vikao na sve u Zapovjedništvu.
Drašku je, međutim, vika bila luksuz koji u tim trenucima nije mogao priuštiti.
- Prvi tenk je sa zatonske ceste opalija granatom u motel. Pogodila je u treger iznad ulaznih vrata. Pala je kiša stakla. Kad se pomaka malo naprid, onda je opalija u demper pun škalje, pa u motor od auta sa 700 kili eksploziva. To je bila stravična buktinja i detonacija. Mi smo poligali u usjek kraj ceste. Jedan mali, sićam se da se zvao Budimir, s ruksakom na leđima odletija je naglavice u draču. Tuče mitraljez sa tenka, bofors šara, odbijaju se meci i fijuču oko nas. Sve dok cesta nije renovirana vidili su se zarezi koje je bofors napravija po rubu ceste iznad naših glava. Moj se vod povuka u usjek prije skretanja za Jadriju, pa kasnije prema Srimi i Vodicama. U svoj toj muci s nama je bija i jedan Bosanac. Zvali smo ga Jaro. Ne bi se drukčije nasmijali. Puca sve oko nas i padaju granate, a Jaro iz jednog zida izvadija veliki kamen i ugura glavu u otvor na misto kamena. Šefe, kaže, glavno da je glava na sigurnom, a to što mu je cilo tilo vanka, koga briga. Jedva sam ga natira da se skloni. Kasnije me on umalo košta glave. Kad smo išli prema Vodicama, između nas je bija razmak nekih 10 metara. Srića šta mi se iša pofalit kako je skinija osigurač s trenutne mine i stavija je na pušku: Šefe, reče, vidiš ti ovog čuda. Dobro me nije kolpalo. Stani, ne mrdaj, reka sam mu. Zgrabija sam onu minu i bacija je priko zida. Grunila je pošteno. Tako bi i ja s Jarom, po njegovoj pameti, odletija u zrak da je samo trepnija.
Topnici u rebatinkama
Draško se, veli, kasnije odbio brodom vratiti u Šibenik. Došao je do Vodica preko mosta, pa će se, zarekao se, tako i vratiti. Nije trebao dugo čekati. Nakon što su osvojene rogozničke vojarne Zečevo, Kruščica i Smokvica branitelji su se domogli toliko željenog teškog naoružanja, a o ulozi legendarne bitnice na Žirju odavno je, rekoše mi sugovornici, sve poznato. Danko je tek primijetio da se ime Vjekoslava Kiplena, mladog vezista koji se sa Žirja javljao komandi u Rogoznici i obmanjivao JNA neopravdano izostavlja, a primjer je hrabrosti.
- Kad su naši došli na Žirje, prvo su tili skiniti jugoslavensku zastavu. Kiplen je predložio da je ostave kako bi varka bila potpuna. To se i dogodilo. Prevareni su, a onda su shvatili da će zabilježiti daleko veće gubitke ne maknu li se sa brisanog prostora ispred mosta. Jedna od 130 milimetara iz Primoštena koja je pogodila iznad motela ih je dodatno osvistila. Stigla su nam iz osvojenih vojarni i dva topa od 85 milimetara koje je "servisirao" Mladen Renko s posadom u rebatinkama, preciznog, majstorskog oka. Prvi prelazak preko slobodnog mosta ostat će mi nezaboravan. To je radost kakvu je nemoguće opisati. Općenito, teško je prepričati tu euforiju, tu razdraganost i tu bujicu emocija tako velikog broja ljudi.Grlili smo svoje suborce za koje smo mislili da ih više nećemo viditi, da su poginuli. Prizor slavlja u Njivicama, tih ljudi s padelama kolača, palačinki, tog smijeha, pisme nikada ni prije ni poslije nisam doživio. To je trenutak za povijest - kazao je Danko, a Draško se složio.
Poginuli heroji
U razgovoru su se podsjetili herojske smrti Marinka Karduma, ranjavanja Predraga Čibule, mladog Alena Bračanova, Nenada Ercegovića, Slavka Perkova, Tomislava Ercegovića, Siniše Crljena... Nizali su moji sugovornici ljude u zapovjednom lancu vojske i policije i naglašavali svako toliko ravnopravnu ulogu policajaca u obrani Šibenika i duž cijele bojišnice. S njima su dijelili dobro i zlo. Brojna su poznata i u javnosti manje poznata imena spomenuta. U nekim slučajevima bili su to samo nadimci, prezimena ili imena.
Nisu izostavili Nikolu Vukošića, Gorana Grguričina, Rahima Ademija, Matu Viduku, Milana Perkovića, Emila Maleša, Dinka Pažanina, Ivu Rupića, Borisa Pelajića Pelea, Stipu Jukića, Jadrana Radovčića, Božu Bausa, Selimira Vukšića, Rozarija Vukičevića, bricu Bešića, malog Piću iz pomorske policije, Šimu Lovrića, braću Ramadža, Alena Kovića, Jakova Vidovića, Šimičića Legiju, Ivicu Ajdukovića, Mira Ramadžu, pokojnog Dragu Petrovića Gasa, Šimu Panjkotu, Ozrena Belamarića, Antu Laću... Vjerojatno sam neko izostavila. Neka ne zamjere. Njihova će imena ostati zapisana u imenu Šibenika.