Zaton raste golemim stopama. Riječ je naravno o ljetnom, turističkom Zatonu, koji se u odnosu na zimski, neturistički Zaton udupla - naraste s tisuću na dvije tisuće stanovnika. To je, onako, odoka procjena Borisa Dukića, predsjednika Mjesnog odbora Zatona, koji nam je na zatonskoj rivi zajedno s jutarnjom kavom servirao najfriškije vijesti iz Turističke zajednice.
- Lani u ovo doba u Zatonu je bilo 8138 noćenja.
Ove godine, na isti ovaj dan, 14. kolovoza, od početka godine 12.222 noćenja. Eto, znači nekih 50 posto više! Triban li više išta reć?! - ne skriva ponos Bore kojeg ionako u Zatonu svi zovu "načelniče". "Brojke i slova", vidi se da je Joško Lokas odavde, Raslinjanac, ali se često vidi u Zatonu.
- Kao i Marko Pavić, ministar rada i mirovinskog sustava. Njemu je mama Zatonka, pa on svako jutro svrati na kavu. Pa Dinko Cvitan, glavni državni odvjetnik. Bude i Mladen Bajić, njemu je žena Zatonka - sipa nam podatke kao iz rukava "načelnik".
Čekaj, ispašće da u Vladi i u vlasti, gori u Zagrebu i nema niko da nije on – ili mu neko u familiji - iz Zatona?
- Pa i nema. Evo, Sanader...
- Šta Sanader, pa on je iz Dugobaba - zinem ja, ali me prvi čovjek Zatona taman tu i čeka.
- Je, ali mu je punica iz Zatona, iz obitelji Cvitan.
- Znači, sami selebritiji! - velim ja, tu oko vas, i uzvrćam: "Pitat će me urednik kako nisan kojeg i naša, odnosno slika?!"
- Eto, ti taman ide Željka Udovičić Pleština. Ona ti je bivša ministrica kulture u Vladi SDP-a, inače je dramaturginja u Zagrebu.
- I ona je Zatonka?! - pita sada fotoreporterka Nikolina, a Bore strpljivo objašnjava.
- I ona, jer joj je mama iz Zatona. A i ćaća joj Božo Udovičić, prvi hrvatski ministar energetike u Vladi RH, zatonski je zet. I on dolazi u Zaton, redovito, osobito liti. Malo je ode, malo je gori - veli nam zatonski "Google" koji ovih dana ima pune ruke posla.
- Što od požara - uzgred, pitam ga poluozbiljno, ima li ijedan Dukić a da nije vatrogasac, što profesionalni, što dobrovoljni, jer Boris je i prešidente zatonskog DVD-a – što od upita njegovih mještana znade li se šta oko ovog đavlijeg poreza na nekretnine.
Oće li se to plaćat ili neće, kako će se to i na koji način kupit, je li se stvarno odustalo od toga ili je to samo finta kako bi se narod primirija dok ne stignu uplatnice. A u oto da neće bit krešimenta, da će ostat isto ka i komunalna naknada, u to malo ko viruje. Ili za bolje ne reć – niko. A načelnik se odma snaša: "Evo van novinara, pa njima sve kažite šta ste meni rekli. Ajde, da vas sad čujen!"
- Oti porez na nekretnine, to je najveća glupost koja se mogla napravit, dok se ne sredu sve imovinske knjige i gruntovnice svih ljudi koji imaju nekretnine. Tek se onda može o tome razgovarat! - veli nam jedan od penzionera kojeg zatičemo s ovećim društvom na klupi. - "Isto ka i ove poljoprivredne poticaje. To triba ili ukinit ili ga rasporedit kako Bog zapovida."
- Koliko ima pokojnika šta će in sad stizat ove bulete od poreza, na njihova imena? - pitan ja.
- Biće i toga, ali neće puno, jer se dosta toga sredilo legalizacijon. Ali ta je legalizacija isto bila nepravilna, pljačka. Tribalo je uvest na nivou države da svaka nekretnina bude jednako tretirana, a ne da recimo u Primoštenu i Vodicama ne plaćaju državi ništa, a da drugdi plaćaju ogromne novce. Ja nisan, jer san je šta se tiče kuće, riješija još 1979., a ovo šta se tiče poljoprivrednih zemljišta to nisan riješija, ni ja ni niko - veli nam gospodin - i predstavlja se kao Ratko Antić - a s njim se slaže i njegov sugovornik.
Šta vi kažete?
- Isto šta i on. Slažen se sa svime šta je on rekao! Iako ja živin u Beogradu!
- I kako je tamo, ima li tamo poreza na nekretnine?
- Isto ko i ode. Lopovi kradu isto i tamo i vamo. Iste su knjige učili, iz istih se libara školovali - veli nam Tomislav Mrša, fetivi Zatonjanac, koji je u susjednoj državi od 1959. Tamo sam zaradio penziju, tamo živim, tamo iman i stan, ode mi je sin, oženija se, ode živi - veli nam Tomislav.
Znači, sad ćete plaćat porez na nekretnine na dva mista?
- Ja već plaćam gori u Beogradu, stan sam otkupio i plaćam sve, sve račune koji mi stignu. A tako i ode - veli nam Tomislav, a treći član ekipe nije bio od volje ništa reć.
- A šta ću govorit kad su sve oni rekli? Je li sve na meni? A nije ni na mome pokojnome ćaći. A kamoli na meni! I još san advokata platija koji nije ništa riješija! Ima par godina da san ga angažira! - veli nam Mate Ivanda.
Da, da, to dugo traje, velimo mi, al' on odma prikida: "Kako kome. Neko to riješi jednin razgovoron, u pet minuta, neko u pet miseci, a neko ne more nikako, ni u deset godina. Eto, tako van je to kod nas! Nismo mi u Njemačkoj, pa da je to sređeno i svakom isto."
A kada je o Njemačkoj rič, Zatonjani i o tome sve znaju iz prve ruke, jer je tamo bila Ivanka Čoga...
- Dobiješ na početku godine obavijest koiko imaš kvadrata i koliko imaš platit eura za tu godinu. To je nekih 120-130 eura, i ti platiš porez na onaj plac na kojem je kuća, a ne na kuću. To je porez na građevinsko zemljište na kojem ti je kuća. Država mora od nečega živit - veli nam Ivanka, i veli nam da kako je u Baden-Badenu, tako je i u ciloj Njemačkoj. Ali ne može se uspoređivat jedna Njemačka i Hrvatska. Ljudi koji zarađuju dvi i pol-tri tisuće eura misečno, oni sebi mogu priuštit da plate tih stotinjak eura poreza godišnje na zemljište, na tu kvadraturu - veli Ivanka, a Antić dobacuje: "A ode je kod nas legalizacija bila po kubiku! A biće da Nijemci ne (g)rade ništa nelegalno, pa nemaju ništa ni legalizirat."
A o porezu na nekretnine ne razmišlja još ni već spomenuta Željka Udovičić- Pleština. Ona još nema nekretninu, ima samo mamu koja je unatoč svojih 80 još živa, ali svjesna je da će porez na koncu pasti na nju.
- O porezu ko porezu, mislim sve najgore, samo nam je još on falio. Mislim da će njegovo uvođenje tražiti jednu širu raspravu i mislim da do tog poreza, odnosno njegove primjene neće ni doći. Ljeto je, ali misllim da će glas javnosti doprijeti konačno do ušiju ovih na vlasti - kazala nam je bivša pomoćnica ministra kulture. Buduća, veli, sigurno neće biti jer se odsad pa nadalje misli baviti samo umjetnošću.
A sigurno najbolji sugovornik za porez na nekretnine u Zatonu je Neno Bilušić Dečko. Čovjeka koji nema vodu, a ni struju preko žice - ovu zamjensku, iz obnovljivih izvora energije, odnosno solarnih ćelija, dobio je tek ove zime preko županije i UNDP-a – bilo bi neozbiljno pitati kolika mu je komunalna naknada. S obzirom na to da nigdje ne vidjesmo ni javnu rasvjetu, ni kontejner od smeća, a da se do njegova ranča na Vlakama iznad Zatona dolazi poslije nekoliko kilometara makadama, odnosno "bilog puta" red bi bio da grad Šibenik još i njemu plaća što živi na ovom mjestu.
Jer, ne samo da Neno ništa ne baca, nego i sve što drugi misle baciti u njegovim rukama postaje vrijedan građevinski materijal. Jer, 52-godišnji Bilušić, kojeg svi zovu Dečko, dragovoljac Domovinskog rata koji je u njemu proveo četiri godine i deset mjeseci, živi na ovom mjestu kao 'tica nebeska' zajedno sa svojom starom majkom Nedom – 87 joj je godina – tovarom Putaljem, kujicom Žućom, patkama i kokama, u prirodi i s prirodom. Dečko je u vojnoj mirovini, nakon što se nakratko iza rata vratio u TLM, a svi ga znaju i kao planinara HPK "Sveti Mihovil" čiji su članovi Mate Protega i Joso Gracin, zajedno s drugim kolegama planinarima, česti gosti kod Dečka na Vlakama. Dečko je bio s njima i na Kilmandžaru, na najvišem vrhu Afrike, Uhuru Peaku, pa na Dolomitima, a bio bi s njima i sada na El Brusu, ali nije imao kome ostaviti majku koja je stara i bolesna.
- Ovo je moj stil života, pa sad ko voli nek izvoli, kome lipo a kome nije - a šta ću mu ja. Malo je sasvim dovoljno za život, da bi čovik bija sritan. Ne tribaš za to imat kuću od milijun i pol eura, dovoljno je imat struju za frižider i televiziju, i još kad bi dobija vodu bilo bi mi super. Ovako mi je dovezu vatrogasci ili se snađen na koji drugi način - iskren je Dečko, i smije se dok se prisjeća kako je jednoj svojoj gošći kad ga je pitala za WC poslao iza smreke s dva puna siglja.
U jednoj je bila voda, a u drugoj su bili babulji, pa smo joj objasnili da je to 'papir' za malu i veliku nuždu. Sjećam se da smo joj objašnjavali da se to zove autohtona dalmatinska "Paloma". Jesmo se mi davli od smija, ali san isto iza toga napravija kondut ode. Nama je muškima lakše, ali za žene je ipak malo teretno bez WC-a.
U svakom slučaju, Dečko se smije na pitanje o porezu na nekretnine, pa nas upućuje na ono što je gledajući svog Putalja napisao za list šibenskih planinara...
- U ovom ludom vrimenu, u kojem se ne poštuju ljudske vridnosti, čovik je zapravo posta magarac. Pa sam nosi teret duplo veći nego šta može podnit, a magarac je posta privilegiran i zaštićen od svega. Njega ne sekira ko će dobit na izborima, je li u minusu, kolika je rata od kredita, koje će gaće obuć, jesu li mu postoli ruvinjani. On je sad doša na svoje. Dadeš mu ist i pit, staviš ga ispod masline da pase. I on je zadovoljan. Još ga furešti litretavaju i njegovi slika ima svugdi. A ko će naše slike gledat. Pa se pitan ko danas više vridi, čovik ili magarac? - čita nam Dečko. I nastavlja...
- Zamisli samo ujutro kad te magarac probudi svojim revom, pijetao ti poželi dobro jutro, a mace te samo radoznalo pogledaju, kao da govore: "Evo i nas." Popije se bićerin rakije, zagrize suha smokva i počneš novi dan. A dan treba iskoristiti jer se on više neće vratiti.
Eto, to je bio "Carpe diem" sa zatonskih Vlaka. Vrag van odnija porez i nekretnine...