Ni sam ne znam koliko sam puta bio na Tradnju. Popeo bih se na njegovu zaobljenu glavu uživajući u neokrnjenoj ljepoti darovanoj svima, ali ipak rijetko bih tamo nekog susreo. Često bih na Tradanj svratio sam, al ponekad bih došao i s prijateljima. Širokim tradanjskim suhozidima koračao sam i ljeti i zimi, na tvrdim travnatim ledinama okrenutim suncu ležao bih i u jesen i u proljeće. Gore među ostacima rimskih tegula ostao bih koliko poželim, ali nikada predugo. Spustio bih se niz opasne kamene sipare do tradanjske špilje zauvijek zakađene mirisima pradavne prošlosti, a poslije bih se rubom velike stijene opet popeo gore, pa kroz brnistru i krš nestao put Vlake.
Vonj starih zatonskih konoba
Šibenski Zaton jedno je od rijetkih mjesta na našoj obali koje još nije izgubilo dušu. Od Šibenika je udaljeno samo 8 km, ali srećom još uvijek je bez apartmanskih naselja i velikih hotela, bez bezbrojnih bučnih kafića, ljetne gužve i turističkog ludila. U Zatonu se još uvijek osjeća duh težaka i vonj starih konoba, u kojima se uz čašu dobrog zatonskog vina često i zapjeva.
Prošao sam lagano kroz mjesto, javivši se nekolicini poznanika, a onda me je s ruksakom na leđima sustigao prijatelj Stipan i dobacio mi:
– Čuješ, jesi li ti to mislija bez mene ići na Tradanj?
– Ma nisan, di ću ja bez tebe!
Legenda o gusarskom plijenu
Prošli smo pokraj izvora Litno, najdužoj potopljenoj špilji na istočnoj obali Jadrana, pa lijepom asfaltnom cestom što prati liniju, obale ubrzo stigli do uvale zvane Šarina draga.
Na niskom betonskom pristaništu nalazi se napušteni zidani objekt. Do početka Domovinskog rata u toj uvali na samom ulazu u kanal sv. Josipa, tada veliko i uspješno trgovačko poduzeće "Šibenka", bilo je ribogojilište s nekoliko kaveza za uzgoj orada, brancina i lososa. Sada je to ljeti ugodna, lako dostupna plaža, kao stvorena za bezbrižno brčkanje u toploj boćatoj vodi.
Rt Triska sa zatonske strane čini ulaz u Kanal sv. Josipa.
Spustili smo se u obližnji speleološki objekt zvan Jama u Šarinoj dragi, paleontološki lokalitet poznat po nalazima kostiju životinja iz glacijalnog i interglacijalnog doba. U njoj su pronađene kosti izumrlog goveda, malog konja iz ledenog doba, jelena i dio kljove slona stare 120.000 godina. Zvuči nevjerojatno da su ovim našim krajevima nekada i slonovi gazili. Zainteresirani te nalaze mogu pogledati u privatnoj arheološkoj zbirci našeg prijatelja Nene Bilušića-Dečka, na Vlaki iznad Zatona.
Provukavši se kroz makijom zaraslu stazu, izbili smo na Mijalićeve stanove, oku ugodnom kamenom zdanju, pa nastavili prostranim poljskim putem prema brdu Tradanj, što se poput stražara izdigao nad skrivenim morskim tjesnacem. Za dvadesetak minuta, prošavši uskom oputinom kroz davno zapustjele ograde, stajali smo na oblom tjemenu Tradnja. Dolje, stotinjak metara u dubini ispod nas bljeskala se je suncem okupana, kao staklo mirna površina mora i na njoj prizor spokojstva, mali kaić i ribar u njemu.
Kao norveški fjord
Kanal sv. Josipa je morski tjesnac dugačak oko 3 km, a povezuje Šibenski zaljev s Prukljanskim jezerom. Dubok je do 30 metara. Kanal se na rtovima savija pod oštrim kutovima, praveći nepregledne zavoje opasne za bezbrojne jahte i brodice što u vrijeme ljeta prometuju prema Skradinu i Krki, te poslije nazad prema otvorenom moru. U kanalu često pušu snažni vjetrovi jako neugodni za nautičare. Za Kanal sv. Josipa mnogi kažu da ih podsjeća na kakvi norveški fjord, a njegov najslikovitiji dio je impresivna 70-metarska stijena Velikog Tradnja.
Za stotinjak metara visoki Tradanj vežu se slabo poznate legende o gusarskom plijenu skrivenom negdje u njegovim špiljama, te priče o blagu cara Trajana i šibenskom knezu, gusaru Domaldu. S vrha Tradnja puca prelijepi pogled. S njega se vidi Prukljansko jezero, šibenski otoci, planine Velebit, Dinara, Promina, te brda Trtar i Orlice.
Na vrhu brda još uvijek se mogu prepoznati ostaci ilirske gradine, a okoliš je pun ostataka rimskih tegula. Jedna priča govori o tome kako je za vrijeme Rimljana na tjemenu Tradnja bio postavljen katapult, koji je neprijateljskim brodovima branio prolaz prema Prukljanu i Skradinu. Kanalom sv. Josipa od pamtivijeka su prolazili trgovački, ribarski i ratni brodovi. Prvo grčki i liburnijski, zatim rimski, pa mletački, turski, austrougarski, talijanski, njemački, jugoslavenski, ali ponajviše hrvatski, što površinu mora podno Tradnja oru tamo od vremena kralja Krešimira pa sve do današnjih vremena.
S alpinističkim užetom absajlali smo niz strmoglavo visoku stijenu Velikog Tradnja, da bismo na njoj istražili neke procijepe i špilje. Spustili smo se sve do najnižih špilja, gotovo na razini mora, a zatim se uz stijenu ponovno vratili gore, pa se onda spustili i niz sjeveroistočnu padinu brda do poznatog arheološkog lokaliteta, špilje Tradanj. Skrila se ta špilja podno jedne strme litice, s ulazom obraslim česminom, bršljanom i tetivikom. Godine 1888. zatonski učitelj Frane Škarpa u sedimentu ove špilje pronašao je i na svjetlost dana nakon mnogih tisućljeća izvukao prve ulomke prapovijesne keramike na šibenskom prostoru. Ti nalazi predstavljali su temelj arheologije šibenskog kraja, a u Hrvatskoj početak speleoarheologije.
Uz mnoge keramičke ulomke, u špilji su pronađeni rimski vrčevi i uljanice, bakrenjak cara Trajana s početka 2. stoljeća i zlatnik cara Justina iz prve polovice 6. stoljeća. Godine 1971. špilju istražuje i poznati hrvatski arheolog Zdenko Brusić, koji je utvrdio da je čovjek u njoj živio u vrijeme neolitika (mlađeg kamenog doba), te u vrijeme bakrenog i brončanog doba, pa sve do rane antike.
Ne valja na prazan želudac
Napustivši brdo Tradanj i sve legende o njemu, s ruksacima na leđima uputili smo se suhozidima i zaraslim poljskim putevima u pravcu sjeverozapada prema Vlaki. Nakon nešto više od sata hoda ušli smo u područje maslinika i vinograda, pa ubrzo prošli pokraj kapelice Gospe od Karmena i nakon toga se za tren našli na Vlaki.
Tu sa svojom majkom, 87 godina starom baba Nedom, s dva psa, pet-šest mačaka, nekoliko koza, ponešto kokoši i pataka, te magarcem Putaljem, živi naš prijatelj i kolega planinar Neno Bilušić zvan Dečko. Kad nas je ugledao, iskreno nam se obradovao, taman je vezivao Putalja za drugo stablo. Kod njega se slučajno našla i naša draga kolegica iz kluba, Alena. Dečko nas nije ni pitao jesmo li gladni već nam je rekao da odmah sjednemo pa odnekud izvadio nekoliko slanih srdela, stavio ispred nas malo pancete i pršuta, ljutike iz kvasine, maslina iz mora i bocun dobrog zatonskog crnog vina, pa nam dobacio:
– Evo vam sada zeru ovoga. Malo marendajte, jer ne valja isti na prazan želudac, a ja idem spremiti nešto konkretno pa ćemo lipo posli svi zajedno ručati. Pojite to, ma sve vam je lipo domaće i ukusno. Nema toga u Europskoj uniji. Tako je to kad se dođe kod Dečka na Vlaku, ma sve je lipo, sve domaće i ukusno.