Najstariji živući šibenski kroničar prof. Ivo Livaković ne može podnijeti što svojim sugrađanima nije za blagdane podario svoje najnovije djelo pod naslovom "Šibenski spomenar". Makar on piše praktički sa samo jednim prstom, problem tiskanja njegove, trinaeste po redu knjige nije bio u okviru njegova truda.
- Knjiga je praktički gotova, no zapelo je na tehničkim stvarima. Moram slušati svoju sjajnu dizajnericu Ivanu Grimani. Svoj doprinos dat će i moj sin Bojan, koji je inače arhitekt, a koji je uporan u nakani da knjiga ima tvrde korice - počeo je naš razgovor 87-godišnji Livaković, koji već godinama zbog narušena zdravlja praktički ne izlazi iz svog stana u Sarajevskoj ulici.
O čemu priča "Šibenski spomenar"?
- Možete ga shvatiti i kao moj "popravni" za knjigu "Poznati Šibenčani", kad sam nepravedno izostavio nekolicinu sugrađana, koji su zaista zadužili grad. Na više od 200 stranica knjige bit će, kao poseban dio spomenuti važni šibenski događaji iz prošlosti.
Kako biste ocijenili vrlo blisku prošlost ili godinu, koja je na izmaku?
- Ona je, kad je Šibenik u pitanju, u znaku broja dva! Pritom ne mislim na zbivanja u mom rodnom gradu ocijeniti jedva prolaznom, dovoljnom ocjenom, već je broj dva znakovit za Šibenik i Šibenčane u 2017. Prije, svega, sad imamo dva spomenika pod zaštitom UNESCO-a. Ne znam koji se grad baš može time pohvaliti! Imamo dva biskupa. Novog Tomislava, koji ostavlja sjajan dojam, i starog Antu, koji se još "prikazuje" na velikim priredbama i skupovima.
Imamo i dva sjajna komičara
Proslava obljetnice umjetničkog rada Mate Gulina definitivno me uvjerila da Šibenik ima i dva sjajna komičara. Da Matu možemo mirne duše pridodati Špiri Guberini. Nemojte misliti da se udvaram vama, novinarima, kad kažem da smo u samo dvije godine dobili dvije, za Šibenik, važne knjige: "Moj Šibenik dušu ima" i "Sjećaš li se šibenskog rujna". One su na tragu moje "vječne" ljubavi prema Šibeniku.
Kako biste opisali tu "vječnu" ljubav?
- Zar moram to baš objašnjavati, s obzirom na to da se u naslovima mojih 12 knjiga neizbježno spominje Šibenik i šibensko!? "Raspjevani Šibenik", "Stoljetni Šibenik", "Poznati Šibenčani"... Rodni grad ljubim više nego oči u mojoj glavi. Ja sam, prije svega, Šibenčanin, a onda hrvatski domoljub. Dalmatinac mi dođe kao "regionalni dodatak".
Prolaze li vaše, očito stroge kriterije i čelni ljudi Šibenika i županije?
- Apsolutno. Pogotovu Željko Burić, Goran Pauk i Ivica Poljičak. Sva trojica su "pravi" Šibenčani i istinski domoljubi. Osim toga, sva trojica su izuzetno kulturna i elokventna. Kao njihov sugrađanin nerijetko sam ponosan na njihove javne istupe u medijima. Tom tercetu rado pridodajem prof. Joška Belamarića, koji nije političar i živi u Splitu, ali koji je uvijek na braniku svog Šibenika.
Vidim ja naše šibenske mane
Znači li to da odustajete od nekih primjedbi, koje ste imali na Ivicu Poljička, aktualnog tajnika Ministarstva kulture kao predsjednika Ogranizacijskog odbora proslave 950. obljetnice prvog spomena Šibenika?
- Moje su primjedbe bile benigne. Tu smo temu gospodin Poljičak i ja odavno apsolvirali. Proslava je zapravo bila velebna. Posve u skladu s istinom o Šibeniku kao najstarijem samorodnom hrvatskom gradu na Jadranu. Znate, ja sam kao inicijator, kreator i realizator proslave, održane prije 50 godina, držao kako je trebalo i za 950. obljetnicu napraviti svečani program, u kojemu šibenski glumci i pjevači izvode isključivo djela šibenskih autora. No, priznat ću da je onomad to bilo lakše i izvesti. Moglo se umjetnicima to i narediti. Jer, pokrovitelj proslave 900. obljetnice Šibenika bio je glavom i bradom Josip Broz Tito.
Vaša je ljubav prema rodnom gradu, očito, bez ikakve zadrške!?
- Pa, i nije baš u potpunosti. Vidim ja naše šibenske mane. Mi smo Šibenčani beskrajno nadareni, ali i, blago rečeno, teški. U komunikaciji, potrebi opraštanja... U kvalifikaciji sebe i svojih sugrađana zapravo dvojim između teza dvojice poznatih Šibenčana. Književnika Sime Matavulja, koji je svojedobno napisao kako su Šibenčani "opori i tvrdi kao kamen, ali zapravo ganutljive duše" i kantautora Arsena Dedića, koji je u svojoj skladbi "Šibenska nevista" svoje sugrađane opisao stihovima "Malo grezi, ali dobre ćudi".
Fali vam Arsen?
- Taj je gubitak za Šibenik gotovo nenadoknadiv. I on je vezan za već spomenuti broj dva. No, za tužni spomen te brojke. U nepune dvije godine izgubili smo Arsena Dedića i Ivu Brešana. Za Arsena sam bio dodatno vezan i sentimentalnim podatkom da je bio maturant Šibenske gimnazije upravo kad sam ja počinjao svoj ravnateljski put u toj školi. Put, što je bio dug 3 desetljeća.
Kazalište, pa Gimnazija...
Napisali ste i knjigu "Šibenska gimnazija"...
- Gimnazija je na drugom mjestu ljestvice mojih najvećih šibenskih ljubavi. Na prvom je mjestu Šibensko kazalište, u kojemu sam krenuo daleke 1946. godine, kad se upravo pretvaralo iz partizanske kazališne družine u teatar. Ponosan sam na svoje 63 uloge, te dvije napisane komedije, od kojih mi je draža ona pod naslovom "I ja glasam". Na trećem mjestu je šibenski zbor "Kolo", s kojim ne prekidam odnos ni u mom "kućnom pritvoru". Nedavno me posjetio novi dirigent prof. Ivo Lise. Sviđa mi se. Jednako kao suvremeni glazbenik i kao ozbiljan obiteljski čovjek.
Kao da nerado spominjete epizodu, kad ste prije 40 "i nešto" godina bili dogradonačelnik Šibenika!?
- Ma, nema u vašim novinama mjesta za sve što sam radio u životu! Gdje bi nas odvelo nabrajanje svih mojih funkcija! Bio sam, primjerice, i predsjednik skupštine Republičkog SIZ-a za kulturu. Nisam izdržao mandat dogradonačelnika, jer su me početkom 1972. godine smijenili zbog "hrvatskog nacionalizma". Bilo je do doba, kad se nije razlikovalo istinsko domoljublje od šovinizma. Da je moje proglašavanje "opasnim hrvatskim nacionalistom" doživio moj otac Blaž, on bi se vjerojatno prekrstio od čuda. Jer, moj je Blaž zajedno s Franom Bujasom-Ćukitom svojedobno protjeran iz Šibenika kao "veliki Jugoslaven". A on je među prvima od sugrađana u Aleksandrovoj Jugoslaviji ponosno stavio na glavu staru, narančastu šibensku kapu - završio je prof. Livaković.
Denija – didin ponos
Livakovićeva djeca, Bojan i Tahita ne žive u Šibeniku, no podarili su mu pet unuka. Dida je najponosniji na unuku Deniju, koja je kao astrofizičarka svojim znanjem "pokorila" gotovo cijeli svijet.