U povodu Božića, dana Kristova rođenja, o duhovnim ali i svjetovnim izazovima današnjeg vremena, razgovarali smo sa šibenskim biskupom, mons. Tomislavom Rogićem.
Oče biskupe, Božić je pred vratima. Blagdan je to mira, ljubavi i radosti u kojemu se nitko ne bi smio osjetiti samim i zaboravljenim. Jesmo li sredina osjetljiva na najranjivije i koliko činimo za njih?
– Blagdan Božića doista čini svake godine čudo ljubavi. Ne može se svetkovati ni radovati Božiću – sebično, sam za sebe. Božić to jednostavno ne dopušta. Poraste u Došašću ta želja pomoći drugima i drugog učiniti sretnijim. Nije li to upravo ono najvažnije što je značio Isusov dolazak među ljude. Bog se rodio kao čovjek da čovjeku donese božansku dimenziju ljubavi i ona se nužno razlijeva među ljudima.
I inače, izvan božićnog vremena mogu se primijetiti mnoge grupe i udruge koje žele pomoći kad nečija nevolja postane odveć očita i poznata svima. Mnogi se tada uključe i puno je primjera, osobito ako se radi o djeci, obiteljima i najsiromašnijima. Caritas šibenske biskupije trudi se redovito pomagati koliko je god moguće onima koji su u konstantnoj potrebi pomoći: od pučke kuhinje, pomoći koja se nosi na kućni prag do novootvorenog konačišta za beskućnike. Nikada nećemo podmiriti sve potrebe, ali se ne smijemo umoriti ili obeshrabriti. Zato našu sredinu ne bih ocijenio kao socijalno neosjetljivu, nego baš suprotno. Volje i želje za pomaganjem potrebnima ima i puno dobra u ljudima, samo ga treba znati "aktivirati" i organizirati. Možda nam to uvijek ne uspijeva.
Koliko smo, umjesto dubokoga duhovnog poimanja Božića, kao pojedinci, ali i društvo u cjelini, podlegli pomodarskom i materijalističkom doživljaju božićnog otajstva?
– Posljednjih godina uvelike se slavi Božić prije Božića. Advent ovdje, Advent ondje. Gdje je svečanije, gdje je više lampica i zabave? Kao da se nemilice želi unaprijed potrošiti radost Božića, pa kad dođe blagdan više nemamo što slaviti. Pa cijeli prosinac smo slavili. Može to i tako ispasti. Kao da se izgubila draž čekanja, približavanja, pripremanja. Duhovnu dimenziju zaglušuju bučni tonovi glazbe i gastronomska ponuda, a pred velike blagdane postilo se i radovalo bogatijoj trpezi koja će biti tek na blagdan. Ipak, tu duhovnu pripravu spašavaju svete mise zornice koje pohađa priličan broj vjernika po župama biskupije, iako je to tek odnedavna (pred desetak godina) uvedeno i u Dalmaciji, dok sjever Hrvatske puno duže gaji tu tradiciju.
Ne možemo pobjeći iz svog vremena i okolnosti u kojima živimo. Nikada nije bilo toliko ponuda, toliko reklama, toliko toga što privlači pažnju. Ostaje nam odgajati ljude da prepoznaju što im je suvišno i nepotrebno, što rastresa i razvodnjava istinsku blagdansku pripravu. Blagdane ćemo doista doživjeti i slaviti onoliko koliko smo se za njih pripremali iznutra, u duši, srcem, onoliko koliko smo proniknuli u njihovu poruku. Tako je i s blagdanom Božića.
Zaređeni ste za biskupa naše biskupije prije godinu i pol dana. Dokud ste stigli u njezinom upoznavanju?
– Možda bi drugi bolje procijenili do kuda sam stigao s upoznavanjem biskupije. Ipak, raduje me što sam pohodio veliku većinu župa. Ostala je nekolicina župa u kojima još nisam bio. Krug bi trebao biti zatvoren s krizmama koje kreću poslije Uskrsa sljedeće godine. Svećenike sam upoznao i sa svima se susreo, makar na kratko, u raznim zgodama. Posebna prilika za to su naše mjesečne Rekolekcije (susret svih svećenika biskupije), župni blagdani, razna slavlja, a osobito slavlja sakramenta krizme i dakako tekući pastoralni planovi u tijeku liturgijske godine.
Što vas veseli u našoj biskupiji, a što rastužuje? Na kojim područjima ima prostora za napredak?
– Veseli me bogatstvo tradicije u molitvama, pjesmama, običajima koji se pokazuju u prigodama župnih blagdana. Posebna je radost kad vidite da se tradicija uspješno prenosi na mlađe generacije, da je i mlađima stalo sačuvati procesije, blagoslove, napjeve, molitvena okupljanja kod proslave svetaca župnih zaštitnika.
Najveći izazovi danas su pastoralni rad s mladima i obiteljima, roditeljima. Poneka me rastuži nerazumijevanje ili nesporazumi koji se dogode u odnosima svećenik – vjernik. Bude i nekih "tvrdokornosti" ili neprihvaćanja kad nešto nismo u stanju učiniti jer nedostaje svećenika. Slabo se primjećuje da sve manji broj svećenika treba rasporediti na sve veći broj pastoralnih potreba i zaduženja. Svakako bih naše vjernike potaknuo na molitvu za nova duhovna zvanja. A gorući zadatak je ponovno pokretanje biskupijskog obiteljskog savjetovališta, što u današnjim prilikama postaje nasušna potreba.
Spomenuli ste mlađe generacije. Odolijevaju li napastima vremena u kojemu živimo?
– Šibenska biskupija ima dugu tradiciju rada s mladima, preko susreta s krizmanicima, redovitog biskupijskog susreta mladih, križnog puta mladih u korizmi, ljetnih kampova, brojnog sudjelovanja na Nacionalnim susretima (na posljednjem, ove godine u Vukovaru, sudjelovalo je 600 mladih iz naše biskupije), odgajanja župnih animatora, a od prije dvije godine i skauta čiji broj brzo raste. Dakako tu je i Katolička osnovna škola koju pohađa 320 djece, a ove godine slavi 10 godina od osnivanja.
Mladi su svakako djeca svog vremena, današnjih tehnologija komuniciranja i brzog načina života. Nikoga ne zaobilazi fenomen "daljinskog upravljača", to jest želja da se sve promjeni ili u nečemu uspije samo pritiskom na određenu tipku ili znak. U životu to tako ne ide. Što prije toga postanemo svjesni to ćemo lakše prihvaćati polagani rast u dobi i mudrosti, u sposobnostima i vrlinama, a onda i u međusobnim odnosima. Mladi će danas lakše odolijevati svim napastima, ponudama i zavaravanjima koji im se nude ako budu izgrađivali jasnije stavove prema životu, vrijednostima i ciljevima koje žele ostvariti. U tome im vjera itekako pomaže. Ako se oslone na Boga, ako ga traže i s njim, u molitvi povezani, potraže jasnoću za svoje životne izbore. Dakako da im u tome svi trebamo pomoći: obitelj, škola, župna zajednica i društvo općenito. Sigurno je najefikasnije ako im se predoče pravi primjeri koji ih mogu oduševiti, pa da onda pođu njihovim stopama.
Kako tumačite stav pape Franje o promjeni molitve "Očenaš" te milosrdnoj inicijativi da i Crkva krene ususret vojsci vjernika koji ne mogu do svete pričesti jer su se zapleli u životnu mrežu sloma braka i tako ostali odijeljeni od glavnog sadržaja euharistijske gozbe...
– Papa Franjo, kako sam kaže, nastupa iz svoje osobnosti, svoga karaktera na osobiti način. Od početka svoga pontifikata pozva sve članove Crkve da se trgnu iz kolotečine, da se ne zadovolje ustaljenim običajima i navadama, da propitkuju svoju vjeru i svoj osobni odnos s Bogom. Često ističe da treba doći do "periferija", to jest onih koji još nisu upoznali Krista ili su ga zanemarili i udaljili vjeru iz svoga života.
Molitva "Očenaš", najsvetija je molitva jer nas je tu molitvu naučio sam Božji Sin Isus. Ona u sebi nosi i najbitniji sažetak naše vjere i odnosa s Bogom Ocem svega stvorenoga. Zato papa Franjo želi da se preispitaju prijevodi na razne jezike, je li odražavaju zaista pravi teološki nauk. I tu su korekcije moguće, osobito kad dolaze od Petrova nasljednika, a Kristova namjesnika na zemlji. Druga je stvar što se mi teško mijenjamo i prihvaćamo novosti ili nova tumačenja onoga što nam je već ušlo "pod kožu", kako smo već naučili moliti pa nam se ne da iznova o tome razmišljati. Ili to površno shvaćamo kao neku "novotariju". Lakše je kako smo već navikli. Upravo to papa Franjo želi promijeniti, ili kako bi se to reklo biblijski: uzbibati vode, a zapravo pokrenuti ljude da rastu u vjeri.
Još je zahtjevnije propitkivati i stvarati nove odnose unutar već postojećih regula, osobito što se tiče braka, situacije rastavljenih i ponovno oženjenih koji onda ne mogu pristupiti svetoj ispovijedi i pričesti. O tim problemima temeljito je raspravljala Biskupska sinoda u Rimu proteklih godina. Papa je kao sukus razmišljanja o toj i još široj tematici obitelji i čovjeka današnjice otvoreno iznio razna razmišljanja u svojoj pastoralnoj pobudnici (neka vrsta pisma za razmišljanje svim članovima Crkve) "Amoris laetitia
– Radost ljubavi". Ništa se u zakonodavstvu ili nauku Crkve nije još promijenilo. Papa Franjo nije proglasio nikakvu novu dogmu ili nove kanone. On želi da se svi uključe u rješavanje postojećih životnih problema vjernika koje su različite životne nedaće ili pogreške udaljile od sakramenata, a to je ono najsvetije što nam je Isus Krist ostavio i gdje ga na najuzvišeniji način susrećemo. Ima i nekih prijedloga kako u pojedinim situacijama postupati, ali se uvijek naglašava da je svaka osoba drukčija, svaka životna priča jedinstvena i teško je postaviti pravila koja bi automatski vrijedila za svih.
Papa Franjo želi taj individualni, osobni pristup pun samilosti i razumijevanja. Zbog toga je i bila proglašena Godina milosrđa, da se istakne beskrajno Božje milosrđe u kojem ima mjesta za svakoga. No to se ponekad krivo shvaćalo, kao da su onda neke stvari, neki postupci i odnosi sad odjednom od Crkve odobreni. Nije tako.
Sigurno najbolje sve ocrtava samo evanđelje, u Ivanovu 8. poglavlju opisan je događaj kada Isusu dovode ženu uhvaćenu u preljubu. Po židovskom zakonu imala je biti osuđena na smrt kamenovanjem. Kako je Isus postupio? Najprije je onim famoznim: Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen! – jasno dao do znanja svima da nitko nema pravo osuđivati drugoga. A kad su svi otišli, ostala je sama žena pred Isusom. Ni Isus je ne osuđuje, ali joj kaže: Idi, i ne griješi više! Grijeh je osuđen, a grešnik milosrđem Božjim spašen i pozvan na promjenu života.
Zato papu Franju doživljavamo kao onoga koji "ne da mira" i koji želi da se kršćani ne uspavaju, nego da svoju vjeru živo svjedoče i drugima prenose. To se podrazumijeva pod onim: Crkva i danas mora biti misionarska, navjestiteljska.
Možda je upravo blagdan Božića prilika za svakog kršćanina da razmisli koliko živi od svoje vjere i za svoju vjeru u Sina Božjega, koji mu je prišao kao novorođeno betlehemsko Dijete da mu pokaže svu Božju milinu, dobrotu, ljubav i milosrđe. Ako dopustimo da nas zahvati Božja blizina, naći ćemo način svjedočiti, ispravno moliti i druge prihvaćati.